KOLUMNA
Nažalost, stvar
se više ne da kontrolirati: jasno je da je Tuđman putovao deset godina prije no
što je to službena povjesnica Hrvatske uvjeravala; jasno je da to nije moglo
biti nezapaženo od strane sigurnosnih službi Jugoslavije; jasno je da se ta
putovanja placetiralo u državnom vrhu SFRJ; jasno je, na kraju, da Tuđman nije
išao Bušiću odnijeti pršut i sir škripavac…
Piše: Romano
Bolković, thebosniatimes.ba
‘Šokiran sam jer
su ljudi koji su Tuđmanu nabavljali putovnicu prokazani kao udbaški
egzekutori’, kazao je Zoran Milanović komentirajući presudu Perkoviću i
Mustača, insinuiravši ono što je njegov koalicijski partner Beljak kazao
izrijekom: „HDZ je stvarala jugoslavenska tajna služba“. Time je ta tema
doživjela kvantni skok: od interpretacije koja je imala status teorije urote
raspredane po društvenim mrežama, postala je samorazumljivim službenim
narativom čelnih ljudi hrvatskih parlamentarnih stranaka.
Sama je tema
preširoka za kratak ogled. Ali, nije pitanje koje otvara Milanovićev komentar:
Milanović u stvari sugerira povezanost Tuđmana i Udbe; preciznije: Tuđmana i
Službe državne sigurnosti; je li dakle ta veza postojala?
Prije nego
odgovorimo na to pitanje, objasnimo nedoumicu oko putovnica.
Putovnicu je
osamdesetih Tuđmanu omogućio Mika Špiljak. Špiljak će nešto kasnije Tuđmanu na
raspolaganje predati sve svoje ljude. O Perkoviću kao osobi koja bi mogla
odlučiti o Tuđmanovoj putovnici nema ni govora. Odluka je morala biti donijeta
na političkoj, ne sigurnosnoj razini!
Proces
pripuštanja emigranata
Ovdje je možda
zgoda kazati, da se i o tome ne nagađa, kako je tekao proces pripuštanja
emigranata koji su pristigli na prvi sabor HDZ-a 18. svibnja 1990 : šef SUP-ovog Odjela za javni red i mir,
osiguranje i izvanredne mjere, Vjeko Brajović, u siječnju 1990. godine prima u
uredu cijeli niz HDZ-ovih predstavnika: Ćiru Grubišića, Vicu Vukojevića, Pericu
Jurića, Stipu Mesića. Brajovića kao pregovarača ovlastio je Mato Lisičak,
tadašnji v.d.sekretara gradskog SUP-a, a kasniji načelnik sektora upravnih
poslova u MUP-u.
No, iako se sve
radilo diskretno i primjereno pravilniku službe, SDS je znao što Brajović radi
i koga u svojoj kancelariji prima. Tadašnji načelnik centra Službe državne
sigurnosti, Franc Vugrinec – ubrzo Reljićev mentor u SUZUP-u – neke je kasnije
večeri Brajoviću priznao da su ga cijelo vrijeme imali na oku, da su znali što
radi i s kim razgovara, jer ga je cijelo to vrijeme Vugrincu, tvrdi Brajović,
denuncirao načelnik dežurne službe gradskog SUP-a, Mate Laušić, kasniji
zapovjednik Vojne policije i general u mirovini.
Tu napuštamo SUP
i uspinjemo se s gradske na republičku razinu SDS-a, do Josipa Perkovića, koji
je u to vrijeme najizravnije bio zadužen za hrvatsku emigraciju – kao načelnik
II. Odjela republičkog SDS-a, kao pomoćnik ministra i kao podsekretar za
državnu sigurnost u prošlom sustavu, koji je emigraciju znao kao svoj džep.
Perković je, naravno, imao sasvim apartne kontakte od Brajovića: da budem
precizan, Brajović nikako nije morao znati što Perković radi, jer pri svemu
tome nije se tu radilo tek o pitanju ranga, nego i vrste djelatnosti: Perković
se izravno bavio emigracijom kao svojom osnovnom preokupacijom, a Brajović
javnim redom, imajući pod svojim je nadleštvom kao koordinator, ali u nekom
smislu i kao nadređeni, i stanice milicije. Perković je sam, u pismu Tuđmanu
rujna 1992., progovorio o svojoj neizravnoj ulozi u pripremi Prvog općeg sabora
HDZ-a: »Kao odgovoran djelatnik Ministarstva unutarnjih poslova dopustio sam
tada ulazak u zemlju većem broju osoba (emigranata) s putovnicama bez viza,
radi čega sam bio prozivan u sredstvima javnog priopćavanja Beograda, pa i
Zagreba, a osobno sam ukoren od strane šefa Službe državne sigurnosti«, pisao
je Perković Tuđmanu u očitovanju o optužbama da je bio umiješan u ubojstvo
Brune Bušića.
Laž o putovnici
O putovnicama tek
još jedno: sve je to irelevantno, jer prava se stvar odigrala desetljeće prije:
službeni hrvatski povijesni narativ uvjerava nas da je Tuđman dobio svoju
putovnicu tek 1986. godine, stekavši tako prednost pred inim hrvatskim
nacionalnim prvacima u kontaktima s emigracijom, no ta priča je – laž. Laž, jer
Tuđman je putovao u inozemstvo još sedamdesetih, i to u više navrata.
Tuđman je doduše
već desetljeće ranije bio pripušten prirediti sve što je moguće za disoluciju
Jugoslavije. Putovao je u drugoj polovini sedamdesetih u Švedsku – imam pismeno
ekstenzivno svjedočanstvo Branka Salaja koji je sudjelovao u pripremi toga puta
– na sastanak s Bušićem, i, što je zanimljivo, bio je primljen na sastanak s
Carlom Bildtom ( kao član plemenitaške obitelji duboko uronjene u politiku
generacijama, Bildt je prije tridesete postao bliski saradnik partijskog lidera
i ministra ekonomije Göste Bohmana ), o čemu postoje dokumenti koji će uskoro
biti objavljeni.
O tome sam prvi
pisao u Hrvatskoj, no, na sreću, Hudelistu je za potrebe njegove knjige o
Tuđmanu tu činjenicu potvrdila Ankica Tuđman. Prije toga, cijeli je niz osoba,
najrazličitijih profila, štoviše pozicija koje se isključuju, potvrdio te
podatke. Bože Vukušić, koji je o tome pisao, Ivić Pašalić, kojemu je Tuđman sam
o tome pričao, Josip Manolić, koji je također o toj temi progovorio, Ljerka
Mintas-Hodak, Dražen Budiša, itd.itd. – u riječ, ta su putovanja općepoznata
činjenica, ali, zato jer ugrožavaju službenu verziju obnove hrvatske
državnosti, iako se o tome pisalo i u mainstream medijima – recimo u “Večernjem
listu” – podatak se ignorira, jer, jasno, otvara niz neugodnih pitanja: kako je
to Tuđman mogao putovati u drugoj polovini sedamdesetih u inozemstvo dok
Proljećari robijaju?; kako je to Tuđman mogao putovati na susret s domobranskim
pukovnikom Babićem, glavnostožernim oficirom starojugoslavenske vojske u
Beogradu, u Španjolskoj, između ostaloga i zbog “Uputa za osloboditeljski rad”,
djela koje se javlja u iseljeništvu 1977. godine, o čemu piše i Zvonimir
Despot, uzgred budi kazano?; da ne duljim, kako je to Tuđman putovao po
inozemstvu sedamdesetih, ako je samo par godina prije toga, 1972. osuđen na
dvije godine zbog nacionalizma?
Kako Tuđman
putuje preko granica SFRJ, a da to službe ne znaju?
O tome sam poveo
poveću raspravu s Brankom Salajem – koju ću objaviti u sljedećem broju Globusa
– Tuđmanovim prijateljem, bivšim ministrom informiranja i, rekoh,
suorganizatorom puta u Švedsku 1977. godine, i da ne zamaram čitatelje
ekstenzivnim tekstom recimo presudno: Kako je moguće da dr. Franjo Tuđman, pet
godina nakon što je osuđen i zatvoren zbog nacionalizma, nastanjen u susjedstvu
Steve Krajačića i Josipa Manolića, i kao i oni izložen stalnoj pažnji
sigurnosnih službi – o tome pak postoje i filmski dokumentarni zapisi! – putuje
preko granica SFRJ, a da to te službe ne znaju?
Iako Branko Salaj
tvrdi da su nadmudrili svemoćnu Udbu, ja mislim da je pitanje i dalje otvoreno.
Odgovor koji sugeriram ne glasi: dr. Franjo Tuđman sarađivao je s Udbom. Ono na
što aludiram kudikamo je ozbiljnije: davnih sam dana u 2U9 s pokojnim
Bilandžićem elaborirao temu svijesti državnog vrha SFRJ o neodrživosti
Jugoslavije po Titovoj smrti.
Bilandžić je o
tome, uostalom, i drugdje govorio. Njegova tvrdnja da se disolucija Jugoslavije
spremala već od kasnih šezdesetih savršeno je točna. Mika Tripalo pričao mi je
o tome kako se s Tuđmanom vozio iz Slavonskoga Broda u Zagreb, sedamdesetih, i
Tuđman mu je na zadnjem sjedalu automobila odjednom, okrenuvši se prema njemu,
kazao: “Zapamtite, ništa se ovdje neće za dvadeset godina dešavati bez mene!” U
tom smislu savršeno je shvatljiv i odgovor Josipa Manolića, osobe koja Tuđmana
šalje u partizane, na pitanje je li Udba odabrala Tuđmana, a ne Marka Veselicu,
za lidera nacionalnog pokreta devedesetih, zbog one igrarije oko osnivačke
skupštine u Panorami: “Odbacili smo mogućnost da je Tuđman bio projekt Udbe jer
je on uvijek bio iznad toga. U užem krugu osnivača HDZ-a došli smo do zaključka
da je Tuđman bio projekt vrha jugoslavenske partije i jugoslavenske države,
zapravo Josipa Broza Tita i Edvarda Kardelja, one vrhuške u vrhu Jugoslavije
koja je puno ranije shvatila da je nemoguće održati Jugoslaviju u dotadašnjem
okruženju.”
Manolić i Tuđman
Manolić je tu
silno fer prema Tuđmanu. On ionako i privatno govori o Tuđmanu kao velikom
državniku. Ali, ovdje moram kazati kako je uopće došlo do propitivanja Manolića
o ovim temama: tijekom pripreme Manolićeve biografije ja sam u “Večernjem
listu” objavio tu štoriju o Tuđmanovim putovanjima sedamdesetih. To je izazvalo
konsternaciju: jedna osoba iz neposredne blizine, inače savršen poznavatelj
obavještajnih zajednica SFRJ i RH, žurno je tražila razgovor sa mnom,
raspitujući se tko me informirao, odakle mi to, itd., ne vjerujući u odgovor
koji bi mu ponudio i stari Dedijer: Sve danas piše na internetu, samo treba
znati čitati.
OK, ne baš sve,
nešto i u knjigama, ali, nevjerojatno je da se naši obavještajci uvijek čude
kad netko zbroji dva plus dva. Vidjevši da je tema stekla pravo građanstva,
poželjelo se eto kontrolirati štetu, jer, u igri su odnosi savezne i republičke
SDS, da i to odmah kažem, a i neki od spomenutih u ovoj priči nisu nevini u tom
pogledu, i sve u svemu prvom se prigodom poduzeo framing: željelo se stvar
poželjno istumačiti.
Nažalost, stvar
se više ne da kontrolirati: jasno je da je Tuđman putovao deset godina prije no
što je to službena povjesnica Hrvatske uvjeravala; jasno je da to nije moglo
biti nezapaženo od strane sigurnosnih službi Jugoslavije; jasno je da se ta
putovanja placetiralo u državnom vrhu SFRJ; jasno je, na kraju, da Tuđman nije
išao Bušiću odnijeti pršut i sir škripavac, nego su to bila posrijedi
ozbiljnija posla – dogovori s važnim figurama hrvatskog emigrantskog života o
događajima i procesima koji će uskoro uslijediti. Ako se nekome 1977. čini
pradavnom, neka razmisli: devedeseta je bila prije četvrt stoljeća, a usred smo
događaja koji svoje uzroke imaju u tom vremenu! Tuđman je putovao u inozemstvo
neposredno pred Titovu smrt, i njegova putovanja u Norval samo su finalizacija
toga procesa.
Stoga, mislim da
sa sigurnošću možemo kazati: nije Tuđman radio za Udbu, nego ona za njega.
Slučaj Perković, sad shvaćate, samo je kontinuitet te saradnje, ne izuzetak.
A, ako
razmislite, a kako drukčije? Kako biste vi osamdesetih rastakali Jugoslaviju i
stvarali Hrvatsku, ako u saradnji s Udbom i Norvalom? Jednima je valjalo
zajamčiti preživljavanje, drugima državu. Ionako su drugi bili prožeti
utjecajem prvih desetljećima, a prvi ionako nisu bili zainteresirani za
ideologiju, nego za ekonomske asete. O tome pak već i vrapci po hrvatskim
krovovima pjevaju.
*Stavovi izneseni
u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav
redakcije TBT portala/
(TBT, Index.hr)