KOLUMNA
Malo je ljudi
ozbiljno shvatalo Trampa, zvijezdu reality programa koji nikada nije bio na
nekoj državnoj funkciji, sve dok nije počeo da pobjeđuje na preliminarnom
glasanju. A sada je nominalni šef Republikanske stranke i nosilac
predsjedničkog standarda. Kako se to dogodilo?
Piše: Christopher
Hill, thebosniatimes.ba
Predsjednička
kampanja u Sjedinjenim Državama, koja je već duga i burna, predstojećih mjeseci
će nesumnjivo to postati još više kako se sada i zvanično izabrani
predsjednički kandidati dvije partije budu suočavali pred novembarske izbore.
Ali glasači će moći da naprave jasan izbor
među njima, naročito kada je riječ o vanjskoj politici.
Kandidatkinja
Demokratske stranke Hillary Clinton obećava kontinuitet. Administracija Clintonove
bi i dalje bila voljan partner američkih prijatelja i saveznika, a američkim
neprijateljima bi jasno stavila do znanja da se opšti principi vanjske politike
SAD neće promijeniti. Aktuelna američka politika ukorijenjena u snazi i vođena
pragmatizmom, generalno je decenijama uspješna u osiguravanju mira i
stabilnosti.
Na republikanskoj
strani se s nominacijom Donalda Trumpa iznjedrila prilično drukčija vizija. A
ipak, kandidat je sekundarno pitanje – simptom brze transformacije same Velike
stare partije (GOP), koja predstavlja zbunjujući spektakl kako za Amerikance
tako i za inostranu publiku.
Establišment
GOP-a je proveo sezonu preliminarnog glasanja kršeći ruke i pitajući kako je
moglo da se dogodi nešto poput kandidature Trampa. Tako na primjer, stotine
republikanskih savjetnika, koji predstavljaju široki spektar vanjskopolitičkih
stavova, u martu 2016. potpisali su otvoreno pismo u kojem su izrazili svoje
protivljenje Trampu. Iako će ga neki od tih protivnika možda na kraju podržati
ove jeseni, pošto su “uvjereni” u njegovu posvećenost njihovim
stavovima, većina to neće da učini.
GOP je iznjedrio
predsjedničkog kandidata s tako maglovitim pogledom na američke perspektive da
misli da je zemlja upala u ambis iz kojeg se možda nikada ne vrati. Iako veći
dio svijeta i dalje od SAD očekuje mudro međunarodno rukovodstvo, na
Nacionalnoj konvenciji Republikanske stranke u Clevelendu, gdje je Trump
zvanično nominovan, projektovano je ništa drugo osim straha i prezira.
Jedan od
upadljivijih elemenata Trumpovog govora na konvenciji bio je napad na posljednju
republikansku administraciju. Geroga Busha je okarakterisao kao nekog ko je s
Hillary Clinton kovao zavjere u raznim inostranim zavrzlamama, kao što su
ratovi i, još gore, trgovinski sporazumi.
Međutim, tokom
svog cjelokupnog obraćanja Trump se nije osvrnuo na preostale 162 godine
zaostavštine GOP-a. Abraham Lincoln? Zaboravi ga. General Dwight D. Eisenhower,
ratni heroj i predsjednik, koji je izgradio međudržavni sistem auto-puteva za
koji nam Trump kaže da je u opasno lošem stanju? Nikad čuli za njega. A
delegati su odavali utisak da nemaju problem zbog ovih propusta, kličući u znak
odobravanja na svaku njegovu agresivnu kritiku i apokaliptično upozorenje.
Malo je ljudi
ozbiljno shvatalo Trumpa, zvijezdu reality programa koji nikada nije bio na
nekoj državnoj funkciji, sve dok nije počeo da pobjeđuje na preliminarnom
glasanju. A sada je nominalni šef Republikanske stranke i nosilac
predsjedničkog standarda. Kako se to dogodilo?
Ronald Reagan,
svetac modernog GOP-a, jednom je rekao da je vlada problem, a ne rješenje, što
je fraza koja predstavlja otjelotvorenje animoziteta prema vladi koji još od
tada određuje stranku. Sada je ustaljena ironija da bi se bilo koji
republikanac koji se kandiduje za funkciju prije otarasio vlade nego što bi
zapravo služio u njoj. Onda i nije veliko čudo što bi republikanski birači
nominirali nekog ko nikada nije služio u vladi.
Nacionalna
odbrana je uvijek bila jedini izuzetak ovog stava protiv vlade. Ali čak i kada
je o tom pitanju riječ, GOP se promijenio. Trump je nagovijestio da će odbaciti
obaveze koje Amerika ima u NATO, zanemariti institucije globalnog rukovodstva i
odnositi se prema pregovorima sa drugim zemljama kao prema ceremonijama
pokoravanja stavovima SAD, a ne kao prema diskusiji u dva pravca.
A, ipak, ako
vanjskopolitički establišment želi da shvati odakle je kandidat poput Trampa
potekao, njegovi članovi bi dobro učinili ukoliko bi sagledali ponašanje nekih
u okviru svojih rangova. Oni poput M. Butta, koji je često zahtijevao
unilateralnu upotrebu sile na globalnim problematičnim tačkama, utrli su mu put
čak i ako ga danas ne podržavaju. I drugi su mu pomogli za vrijeme njegove
kampanje, borbe u kojoj nisu važila nikakva pravila, pošto on nesuglasice u vezi
s civilnom politikom pretvara u ad hominem napade.
Prema anketarima
i stručnjacima, Trump će najvjerovatnije izgubiti izbore u novembru. Ako
republikancima nije bilo dovoljno posljednjih osam godina da poprave svoju
stranku, možda će im biti dovoljno još četiri ili osam. Postoji nada da će
uspeti u tome. Američkoj demokratiji i vanjskoj politici SAD potrebne su
najmanje dvije glavne partije, ne jedna glavne struje i druga na ekstremnoj
margini.
/Autor je bivši
pomoćnik državnog sekretara SAD za istočnu Aziju i dekan na Fakultetu
međunarodnih studija Korbel na Univerzitetu Denver/
(The Bosnia
Times, Project Syndicate)