Piše: Nazia Kazi, thebosniatimes.ba
Postoji često ponavljani refren muslimanskih američkih multikulturalista: “Indonezija je najmnogoljudnija muslimanska zemlja na svijetu.” Čut ćete to na konvencijama i panel raspravama ili pročitati u pamfletima koji podsjećaju američku publiku da muslimani nisu samo Arapi ili južnoazijati, da je globalna muslimanska populacija velika i raznolika.
Ipak, ovdje je zatrpana provokativna priča, u povijesti ove najmnogoljudnije muslimanske nacije, koja se gubi u floskulama o raznolikosti muslimanskog svijeta.
To je priča koja optužuje ne samo imperijalističko nasilje i kapitalističku ekspanziju, već i manipulaciju samog muslimanskog identiteta u omogućavanju svakog od njih.
Indonezija, gdje su praktične muslimanske ljevičare iskorijenile desničarske muslimanske snage koje podupiru SAD, ogledna je lekcija o tome kako bismo mogli preispitati naše temeljne koncepcije islamofobije
Rašireno bujanje zahvatilo je Indoneziju nakon njezine neovisnosti od brutalnog nizozemskog kolonijalizma 1949. godine. Neovisnost je donijela snažan radnički pokret, uspješne sindikate, skok u statusu žena i značajno poboljšanje nacionalnog životnog standarda.
Komunistička partija, PKI, cvjetala je, uvodeći opismenjavanje sela i nacionalizaciju poduzeća u stranom vlasništvu. Većina članova PKI-ja bili su vjernici muslimani, nastavljajući tradiciju Tan Malake, koji je kroz nizozemsku koloniju nastojao propagirati ideju o kompatibilnosti islama s marksizmom-lenjinizmom.
Malaka je napisao: “Pored polumjeseca, zvijezda Sovjeta bit će veliki borbeni amblem otprilike 250 miliona muslimana Sahare, Arabije, Hindustana i naše Indije…shvatimo da milione proleterskih muslimana jednako malo privlači imperijalističkog panislamizma prema zapadnom imperijalizmu.”
Iako sam indonezijski predsjednik Sukarno nije bio komunist, prepoznao je snagu različitih snaga u Indoneziji: komunističkih, nacionalističkih i vjerskih, i vjerovao je da bi njihova tripartitna mješavina trebala oblikovati politički sustav nacije.
To je bilo dovoljno da CIA poduzme korake za okončanje Sukarnove vladavine. S vremena na vrijeme ti su napori bili karikaturalni: agencija je jednom proizvela lažni pornografski video, koji prikazuje Sukarnovog tjelesnog dvojnika, u namjeri da smanji njegovu popularnost.
Muslimani koji su prakticirali vjere napučili su sindikalne, progresivne i komunističke pokrete Indonezije. Ali njihova desničarska opozicija također je bila otvoreno religiozna i upravo su u njima CIA i State Department vidjeli ključne saveznike.
Ove desničarske muslimanske snage koje podupiru SAD koristile bi eksplicitna vjerska opravdanja – unatoč nadmoćnom muslimanskom sastavu indonezijske ljevice – u svojim napadima na PKI i druge lijeve elemente.
Ono što se zatim dogodilo dobro je poznato: krvava vladavina terora pod Suhartom koji je pod zastavom antikomunizma proveo genocidnu čistku u Indoneziji. Stotine hiljada, ako ne i milion, brutalno su ubijeni.
SAD je pozdravio ishod kao veliki uspjeh. US News & World Report objavio je naslov: “Indonezija: nada tamo gdje je nekada nije bilo.” Još 2011. godine, predsjednički kandidat Mitt Romney procijenio je ulogu SAD-a u ovoj razornoj povijesti, izjavljujući: “Pomogli smo im da krenu prema modernom.”
CIA-in afganistanski džihad
Možda je najpodmukliji slučaj odnosa sigurnosne države s islamom u Afganistanu, gdje su SAD pažljivo sponzorirale regresivnu vrstu islamske prakse kako bi oslabile i isprovocirale svoje sovjetske neprijatelje.
Ovo sponzorstvo će se vratiti desetljećima kasnije u najspektakularnijem slučaju povratnog udarca u povijesti SAD-a, napadima 11. septembra.
A islam nije bio samo pozadina za manevre američke politike u Afganistanu; bila je njegova sirovina.
CIA je štampala i distribuirala “džihadističke” školske udžbenike za afganistansku djecu, knjige koje su koristile jezik islama i svetog rata kako bi indoktrinirale mlade Afganistance da se bore protiv Sovjeta.
Direktor CIA-e Bill Casey eksplicitno je nazvao islam prirodnim saveznikom SAD-a protiv komunizma, štmapajući i puštajući u opticaj hiljade primjeraka Kur'ana u Afganistanu.
Ova realnost, u kojoj desničarski savezi služe hirovima imperija, izgubljena je kada se islamofobija spljošti u jedinstveni globalni pogrom protiv muslimana. Umjesto toga, trebali bismo ozbiljno shvatiti nijanse između, na primjer, indijske etnonacionalističke struje, odgovora Kine na separatističke islamističke pokrete i aparata domovinske sigurnosti u SAD-u.
Kao u slučaju Indonezije ili Afganistana, ne vidimo ništa inherentno u suprotnosti između islama ili muslimana i ambicija američke države nacionalne sigurnosti. Ponekad je suprotno.
Islamofobija prema inteligenciji
Jedan od motiva same CIA-e tokom godina poznatih kao “kulturni hladni rat” bio je potaknuti Amerikance da razmišljaju u osobnim, iskustvenim, identitarnim terminima, a ne materijalnim.
Na radionici pisaca u Iowi koju podupire CIA, autore su učili razmišljati o svojim proživljenim iskustvima i senzacijama, a ne o političkoj dinamici i kritici.
A u svijetu umjetnosti, agencija se pobrinula da mrlje boje Jacksona Pollocka – daleko bezazlenije od politizirane, antiimperijalističke umjetnosti tog vremena – steknu slavu.
Čak i danas, CIA gura individualizirane narative identiteta i uključivanja u ono što bi neki smatrali ciničnim trikom kako bi nas odvratila od njihovih kontinuiranih prijestupa u desetljećima terora.
Prošle godine, “probuđeni” CIA-in video regrutacije prikazivao je neurodivergentnu Latinx agenticu, na što je novinarka Natasha Lennard šaljivo rekla: “Ovo nije stara CIA muškaraca u odijelima – to je raznolika i feministička agencija neoimperijalnog nasilja!”
U novije vrijeme, autor trans agenta CIA-e u časopisu The Washington Blade slavio je raznolikost i inkluzivnost agencije.
Iz toga slijedi da se liberalno shvaćanje rasizma često usredotočuje na identitet i proživljena iskustva. U slučaju islamofobije, analiza često počinje i završava antimuslimanskim nasiljem i diskriminacijom – reificiranim osjećajem neprijateljstva – a ne materijalnim uvjetima koji su ga proizveli.
Antiimperijalistički znanstvenici opširno su pisali o materijalnim uvjetima islamofobije i načinima na koje je islam figurirao u američkoj vanjskoj politici.
Njihovi podsjetnici, da savezništva i sponzorstva, zajedno s antipatijom i državnim nasiljem, sačinjavaju islamofobiju, ostaju odsutni iz popularnog shvaćanja antimuslimanskog rasizma.
Ali povijest nam pokazuje da nije Islam qua Islam zaslužio potporu SAD-a za anti-Sukarnove muslimanske snage u Indoneziji, niti u slučaju desničarskih mudžahedina u Afganistanu.
A u Saudijskoj Arabiji, gdje je kraljevska obitelj desetljećima uživala dvostranačku američku podršku, nije saudijska verzija vehabijskog islama ono što jamči beskrajnu podršku SAD-a.
Kada je odnos SAD-a prema “muslimanskom svijetu” u pitanju, on se usmjerava u smjeru koji najbolje služi diktatu kapitala.
Američki desničarski islam
Zapravo, popularni diskurs o islamofobiji rijetko spominje izraze kao što su “ljevičari”, “desničari” ili ekonomske ambicije američkog imperija – što je zapanjujući propust s obzirom na samu motivaciju američke islamofobije.
Kao što nas podsjeća povjesničar Michael Parenti, “Pojmove ‘desnica’ i ‘ljevica’ rijetko se konkretno definiraju od strane kreatora politike ili medijskih komentatora – i to s dobrim razlogom. Objasniti političko-ekonomski sadržaj ljevičarskih vlada i pokreta znači otkriti njihove egalitarne i obično demokratske ciljeve, što otežava njihovu demonizaciju.”
Uz ovu dupliku, mogli bismo preispitati američki savez s afganistanskim gospodarima rata tokom Hladnog rata ili sa saudijskim monarsima danas.
Takvi savezi nisu sramotne vanjskopolitičke pogreške SAD-a. Oni su, po svojoj zamisli, u službi ekonomskog establišmenta.
Muslimani na koje je ciljala novonastala CIA bili su autonomni, progresivni i lijevo orijentirani muslimani – oni koji su predstavljali prijetnju sve širim pipcima carstva.
Povijest je dokazala da bi SAD podjednako lahko posvetile muslimane i islam kao što bi ih demonizirale, a saveznici američkog kapitala prešli su raspon od buržoaske demokratije do islamističke teokratije.
U vezi s ugovorom talibanske vlade o plinovodu Unocal sa SAD-om sredinom 1990-ih, dužnosnik State Departmenta rekao je: “Talibani će se vjerojatno razvijati kao što su se razvijali Saudijci. Bit će Aramca, plinovoda, emira, bez parlamenta i puno šerijatskog zakona. Možemo živjeti s tim.”
Autor Vijay Prashad podsjeća nas da je zbog takvih makinacija Washingtona, “ratoborni, ortodoksni islam zasijao ono što će se kasnije pojaviti na snazi protiv socijalizma i protiv modernog svijeta”.
To je upravo razlog zašto su se “na cijelom globalnom jugu pojavile države klijenti koje su postale trbuhozborci za prevlast bijele rase, izbacujući jezik tržišta … i šireći nove oblike kolonijalnosti i rasnog kapitalizma koji su nastojali potkopati … druge projekte radikalne dekolonizacije”, pišu znanstvenici Sohail Daulatzai i Junaid Rana.
Šta ako?
Sveobuhvatniji okvir islamofobije postavio bi svoje središnje pitanje: “Šta ako?”
Šta ako, na primjer, svaki muslimanski pokušaj prema radničkom dostojanstvu, zemljišnoj reformi i autonomiji resursa nije naišao na porazni vanjskopolitički konsenzus u Washingtonu?
Što je moglo procvjetati za muslimane u Afganistanu ili Indoneziji koji nisu bili meta američke čvrste predanosti desničarskim tendencijama diljem svijeta?
Težak odnos Amerike s muslimanima u svijetu trebao bi biti osnova našeg razumijevanja islamofobije.
Američko željno sponzoriranje, ponekad čak i autorstvo, verzija islama koje su sada anatema za liberalni Zapad ne bi trebao biti samo dodatak našem razumijevanju islamofobije, već njezin sastavni dio.
Živimo u trenutku u povijesti – više od dva desetljeća nakon napada 11. septembra – kada islamofobna obilježja rata protiv terorizma blijede u velikom dijelu američkog kolektivnog sjećanja. Bez korekcije postojećeg narativa o islamofobiji, riskiramo esencijalizaciju ovog antimuslimanskog neprijateljstva, bilježeći ga kao stvar identiteta i netolerancije, a ne materijalne stvarnosti.
Takva korekcija jasno razjašnjava neporecivu vezu islamofobije s imperijalizmom, tom krajnjom manifestacijom kapitalizma.
(TBT, MEE)