KOLUMNA
Ljudi u
apsolutnom siromaštvu lišeni su i mogućnosti i sredstava da promjene svoj
status. Nedostaje im ono što je filozof Isaija Berlin nazvao “pozitivna
sloboda” – moć samoispunjenja – kao i “negativna sloboda”, ili
sloboda od prepreka na djelatnom putu
Piše: James
Bradford DeLong, thebosniatimes.ba
Ekonomista sa
Berkeleya Barry Eichengreen nedavno je u Lisabonu održao govor o nejednakosti
kojim je pokazao jednu od vrlina poznavalaca ekonomske historije.
Eichengreen, kao
i ja, uživa u kompleksnostima svake situacije, izbjegavajući pretjerano
pojednostavljivanje u potrazi za konceptualnom jasnoćom. Ovakav stav daje poticaj
pokušaju da se svijet više objasni nego što bismo možda mogli znati sa samo
jednim jednostavnim modelom.
Sa svoje strane,
a u vezi sa nejednakošću, Eichengreen je identifikovao šest procesa prvog reda
koji su bili na snazi u posljednjih 250 godina. Prvi je širenje distribucije
dohodaka u Britaniji između 1750. i 1850, kao dobitak koji je od britanske
Industrijske revolucije otišao urbanoj i ruralnoj srednjoj klasi, ali ne i
urbanim i ruralnim siromašnim slojevima.
Drugo, između
1750. i 1975. također se globalno širila distribucija dohotka, pošto su neki
dijelovi svijeta izvukli korist od industrijskih i postindustrijskih
tehnologija, dok drugi nisu. Na primjer, američka kupovna moć je 1800. bila
duplo veća od kineske; do 1975. bila je 30 puta veća.
Treći proces je
poznat kao Prvo doba globalizacije između 1850. i 1914, kada su nivoi životnih
standarda i produktivnosti rada konvergirali na globalnom sjeveru. U ovom
vremenu je 50 miliona ljudi napustilo prenaseljenu poljoprivrednu Evropu
odlazeći u nova naselja bogata resursima. Sa sobom su ponijeli svoje
institucije, tehnologije i kapital, pa je diferencijal plata između Evrope i
ovih novih ekonomija smanjen sa, približno, 100 posto na 25 posto.
Ovo je najvećim
dijelom koincidiralo sa Pozlaćenim dobom između 1870. i 1914, kada je domaća
nejednakost na globalnom sjeveru porasla sa preduzetništvom,
industrijalizacijom i finansijskim manipulacijama koji su nove dobitke uglavnom
donijeli najbogatijim porodicama.
Pozlaćeno doba se
znatno preokrenulo u periodu socijalne demokratije na globalnom sjeveru, između
1930, i 1980, kada su veći porezi bogatima pomogli vladi da finansira nove
doprinose i programe. Ali posljedični i posljednji stadijum doveo nas je do
sadašnjeg trenutka, kada su izbori ekonomske politike ponovo doveli do širenja
distribucije dobitaka na globalnom sjeveru, donoseći novo Pozlaćeno doba.
Šest
Eichengreenovih procesa koji utiču na nejednakost su dobra polazna tačka. Ali
ja bih otišao dalje i dodao im još šest.
Prvo, postoji
uporno opstajanje apsolutnog siromaštva na nekim mjestima, uprkos vanrednom
sveukupnom smanjenju od 1980. Kako profesorica Ananya Roy sa Univerziteta u
Californii zaključuje, ljudi u apsolutnom siromaštvu lišeni su i mogućnosti i
sredstava da promjene svoj status. Nedostaje im ono što je filozof Isaiah
Berlin nazvao “pozitivna sloboda” – moć samoispunjenja – kao i
“negativna sloboda”, ili sloboda od prepreka na djelatnom putu. U tom
kontekstu, nejednakost je neujednačena distribucija ne samo bogatstva, već i
slobode.
Drugo je ukidanje
ropstva u mnogim dijelovima svijeta tokom devetnaestog vijeka, praćeno – trećim
– globalnim labavljenjem tokom vremena ostalih kastinskih ograničenja – rasnih,
etničkih, rodnih – koja su čak i neke bogate ljude lišavala mogućnosti da to
bogatstvo upotrebe.
Četvrti proces se
sastoji iz dvije novije generacije visokog rasta u Kini i jedne u Indiji, koje
su bile važan faktor iza konvergencije globalnog bogatstva od 1975.
Peto je dinamika
sjedinjenog interesa, koja kroz pogodne političke aranžmane bogatima omogućava
da profitiraju iz ekonomije, a da zapravo ne stvaraju nikakvo novo bogatstvo.
Kako je francuski ekonomista Thomas Piketty opazio, ovaj proces je mogao imati
neku ulogu u prošlosti, a sigurno će igrati čak i veću u budućnosti.
Na ovom mjestu bi
trebalo da bude jasno zašto sam počeo ističući kompleksnost ekonomske
historije. Ova složenost podrazumijeva da bilo kakvo regulisanje naše političke
ekonomije treba da bude zasnovano na zdravoj društvenoj nauci i sprovođeno od
izabranih lidera koji iskreno rade u interesu naroda.
Naglašavanje
složenosti me vodi konačnom faktoru koji utiče na nejednakost – a on je možda
najvažniji: populističke mobilizacije. Demokratije su sklone populističkim
pobunama, posebno kada je nejednakost u usponu. Ali najviši domet takvih pobuna
trebalo bi da nam da predah.
U Francuskoj,
populističke mobilizacije su donijele cara – Napoleona lll, koji je sproveo puč
1851 – i zbacio demokratski izabrane vlade tokom Treće Republike. U Sjedinjenim
Državama, one su poduprle diskriminaciju migranata i održavale “Jim
Crow” eru legalne rasne segregacije.
U Centralnoj
Evropi, populističke mobilizacije su pokrenule imperijalna osvajanja pod
sloganom proleterskog internacionalizma. U Sovjetskom Savezu, one su pomogle
Vladimiru Lenjinu da konsoliduje vlast, sa užasnim posljedicama koje su
premašili samo užasi nacizma, koji je također došao na vlast na populističkom
talasu.
Konstruktivni
populistički odgovori su malobrojniji, ali bi svakako trebalo da budu pomenuti.
U nekim slučajevima, populizam je pomogao u širenju prava; uvođenjem
progresivnog poreza na dohodak i socijalnim osiguranjem; izgradnjom fizičkog i
ljudskog kapitala; otvaranjem ekonomija; postavljanjem pune zaposlenosti kao
prioriteta; i ohrabrivanjem migracije.
Historija nas uči
da su ovi posljednji odgovori na nejednakost svijet učinili boljim mjestom.
Nažalost – i uz rizik pretjeranog pojednostavljivanja – mi obično propuštamo da
se obazremo na lekcije iz historije.
/Autor je bivši
zamjenik pomoćnika američkog sekretara za financije, profesor ekonomije na
Univerzitetu California i na Berkeleyu i istraživač saradnik Nacionalnog biroa
za ekonomska istraživanja/
(The Bosnia
Times, Project Syndicate)