ISLAMISTIKA
Postoje
najmanje tri razloga koja navode na sumnju da poslovanje BBI banke nije halal.
Da bismo pomogli iskrenim vjernicima da donesu ispravnu odluku objavljujemo
tekst najmeritornijeg islamskog intelektualca u savremenoj povijesti bosanskih
muslimana
Piše:
Husein Đozo, thebosniatimes.ba
Postoje
najmanje tri razloga koja navode na sumnju da poslovanje BBI banke nije
halal/islamski dozvoljena rabota. Prvi razlog je da je sagrađena zgrada BBI
Centar na temeljima srušene džamije. Drugi razlog je sumnja u porijeklo novca,
kako osnivačkog uloga tako i dokapitalizacija banke, te (fiktivnih?) vlasnika
banke. Treći razlog sumnje se nalazi u enormnom bogaćenju grupe ljudi koji čine
menadžment na čelu sa Edibom Bukvićem.
Da
bismo pomogli iskrenim vjernicima da donesu ispravnu odluku u pogledu poslovanja
i štednje u ovoj banci objavljujemo tekst najmeritornijeg islamskog
intelektualca u savremenoj povijesti bosanskih muslimana Huseina Đoze.
Napominjemo
da je tekst je pronađen u arhivima DB-a kojeg je komunistička tajna policija konfiskovala
od autora. Rad je pisan sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća.
„Zabrana
kamate nije tekovina posljednje Allahove Objave. U prethodnim objavama kamata
je bila zabranjena, a osnovana je pretpostavka da je i u najranijim Objavama
ova zabrana postojala, jer rodovski moral je dopuštao zahvalnost za
prijateljski zajam, ali je zabranjivao kamatu. Jevrejima je zabranjena kamata
unutar jevrejske zajednice, ali im je dozvoljena u odnosima sa strancima. Ova
dozvola odstupa od originalne objave, jer nije prisutna ni kod kršćanstva ni u islamu. Dozvola korištenja kamate u odnosima sa strancima, izgleda, sudbinski
je opredijelila Jevreje da se kroz cijeli stari i srednji vijek bave zajmom uz
kamatu. Ta djelatnost im je donijela veliko bogatstvo, ali i mržnju. Razlog mržnje prema Jevrejima nije toliko Kršćanstvo, koje je ovoj naciji pripisivalo velike grijehe, koliko uzura-kamata, tvrdi Masson.
Odnos
Kršćanstva prema zabrani kamate u početku je bio kategoričan, ne izuzimajući
nikoga od zabrane, ali poslije 1832. godine dolazi do napuštanja učenja o
grijehu zelenaštva i do kapitulacije pred kapitalizmom. Stav islama prema kamati je jasan i beskompromisan do te mjere da je
korisniku kamate najavljen rat od Allaha i Njegova Poslanika. Islamski pravnici
(sva četiri mezheba) su, bez izuzetka, složni da je kamata na kredit strogo
zabranjena. Nije mi poznat slučaj u historiji islamske vlasti da je legalno
korištena kamata na kredit, izuzev osnivanja, po nalogu sultana, Poljoprivredne
banke u Turskoj, koju pominje Rešid Rida, a koja je poslovala sa niskom
kamatnom stopom. Gubitkom nezavisnosti islamskih naroda, kolonizator u
islamskim zemljama organizira kapitalistički privredni sistem u kome je kamata
ne samo legalizirana, nego je sistem privređivanja zasnovan na kamati. Neki
islamski intelektualci, uvjereni da je u savremenim uvjetima beskamatna
poslovna aktivnost nemoguća, traže izlaz u ublažavanju islamskog stava prema
kamati tvrdnjom da je lihvarstvo zabranjeno, a ne normalna i podnošljiva
kamata. Stiče se utisak da su oni pošli stopama kršćana putem kapitulacije pred
kapitalizmom.
Savremena
kamata se ostvaruje putem kredita. Izvori kredita su slobodna novčana sredstva
ostvarena štednjom, odnosno odgođenom potrošnjom. Zagovornici kamate stoje na
stanovištu da su novčana sredstva predmet trgovina kao i svaka druga roba, da
kamatna stopa određuje obim štednje, da je bankarski sistem, bez koga se ne
može zamisliti privredni život, zasnovan na kamati i egzistira od kamate. Sljedeće
izlaganje treba da pokaže u kojoj je mjeri stanovište zagovornika kamate
ispravno.
NOVAC
I KAMATA
Novac
kao takav potreban je ljudima samo zato što njime mogu nešto kupiti.
Najznačajniji predstavnici klasične ekonomske nauke Smith i Rikardo zajedno sa
Marxom zastupali su mišljenje da je novac roba, koja, po Marxu, funkcionira kao
mjera vrijednosti, prometno i platežno sredstvo i sredstvo zgrtanja blaga. Dž.
Kejns razlikuje računski novac, kojim se izražavaju dugovi, cijene i opšta
kupovna snaga i sami novac, čijim se prenošenjem izvršavaju ugovori o dugovima
i cijenama. Dakle, računski novac je opis ili naziv, a novac je stvar koja
odgovara opisu. Karakteristična je tvrdnja, dobrog dijela predstavnika klasične
ekonomske nauke od Kantijona i Hjuma na ovamo, da je novac (zlato) roba kao i
svaka druga roba i da on ne djeluje na realne faktore privrednog života ni kao
faktor rasta ni kao faktor raspodjele.
Usvajanje
teze, da je novac roba traži ispitivanje ponašanja te robe – novac s jedne
strane i ponašanja ostalih roba s druge strane. Svojstvo svih roba, izuzev
robe-novac, je da se troše bilo posredno bilo neposredno. Robe koje se
neposredno troše zadovoljavanjem potreba potrošača, ili se potpuno utroše ili
se odbacuju kao neupotrebljive. Posredno trošenje roba se odvija u procesu
proizvodnje, gdje se utrošak jednog dijela roba (sirovine i drugi materijali) u
cijelosti prenosi na novi proizvod, dok se drugi dio roba (osnovna sredstva,
alati i dr.) prenose na proizvod samo dijelom koji je na taj proizvod utrošen.
Materijalni troškovi proizvodnje (robe i usluge) prenose se na novi proizvod po
nabavnoj cijeni. U proces proizvodnje se uključuje i radna snaga također po
nabavnoj cijeni. Radna snaga stvara novu vrijednost – novi proizvod u čiji
sastav ulazi svojom cjelokupnom cijenom. Novi proizvod na tržištu dobiva cijenu
u kojoj je sadržana zarada ili profit. Gdje je ovdje roba-novac? U slučaju
neposredne potrošnje robe, za novac nabavljena roba je potrošena. Do robe-novac
potrošač je došao razmjenom ili robe koju je proizveo ili vlastite radne snage
za robu-novac i daljom razmjenom došao do potrošene robe. U zadnjoj transakciji
stiče se utisak da je roba-novac iščezla, potrošila se. To je privid, jer sa
stanovišta konačnog potrošača roba-novac je razmjenom za potrošenu robu
nestala, a stvarno ona je neokrnjena (u punoj vrijednosti) prešla kod
proizvođača, odnosno drugog potrošača. Dakle, roba-novac se ne troši, ona
cirkulira. U slučaju posredne potrošnje, u procesu proizvodnje roba-novac se
pojavljuje samo kao posrednik u razmjeni pri nabavci, odnosno prodaji roba. U
kružnom kretanju kapitala, kojeg je formulirao Marx (R-N-R₂)
zona „N-novac“ u proizvodnom smislu ostaje pasivna. Samo novac transformisan u
robu podesnu za proizvodnju ulazi u proces proizvodnje, ali ne kao novac, nego
kao roba podesna za proizvodnju novog proizvoda. U oblasti prometa novim
proizvodima se dodaje radna snaga u vidu transporta i manipulacije robom koji
ulaze u prodajnu cijenu novog proizvoda. Dakle, i tu se ne primjećuje
neposredna prisutnost robe-novac. Premda je po Marxu, novac kao novčana roba
direktni proizvod robne proizvodnje i kao specijalna roba se upliće u procese
robne privrede, ostaje činjenica da je to specijalan produkt ostao u oblasti
razmjene i specijalna roba čije se aktivno uplitanje odvija samo u oblasti
razmjene. Istina je da novac kao aktivan činilac prometa može od sluge i
posrednika u procesu proizvodnje postati njenim gospodarom, ali ta mogućnost ne
proizilazi iz njegove sposobnosti da stvara vrijednost, nego iz pohlepe ljudi
koji ga posjeduju. Osim toga ako je roba-novac sredstvo razmjene ostalih roba,
kako može postati, u vidu opšte kupovne snage, i predmet razmjene u kojoj se
predmet roba-novac i oplođuje za iznos kamate? Tu mogućnost mu pruža samo
ustanova kamate. Novac kao izraz duga, cijene i opšte kupovne snage je znak
odnosno simbol koga određuje država, kao organizovana sila društva. Ovakav
tretman novca još više ograničava njegovu ulogu na oblast razmjene, tako da ga
jedni svode na indiferentnog i neutralnog posrednika. Ovaj pojednostavljeni
prikaz ponašanja robe-novac i ostalih roba, kao i uloga novca u procesu
proizvodnje i prometa potvrđuje Aristotelovo shvatanje o sterilnosti novca, bez
obzira što ga je Marx pretvorio u „čudovište koje ima svoju dušu, koje počinje
„raditi“ kao da u njemu toplo srce bije“. Nikakvu dušu novac nema, niti radi,
niti proizvodi. Moć novca je u društvenom priznanju kao sredstva razmjene,
sredstva za koje se u određenim uslovima bez teškoća mogu pribaviti sve vrste
roba.
Snaga
novca leži u tome što se upotrebom ne troši, što uvijek pri razmjeni istupa sa
neokrnjenom vrijednošću, ali mu ta snaga i moć ne daju sposobnost da postane
produktivan, da bude tvorac dodatne vrijednosti. Ustanova kamate je taj faktor
koji omogućuje sticanje prodajom novca. „Kamata“ je pojam koji je u monetarnoj
teoriji jedno od najspornijih pitanja, a to se ispoljava u raznim značenjima
koji se toj riječi daju. Ta ista kamata je u svim historijskim periodima
izazivala, a i danas izaziva vapaj i mržnju.
UTICAJ
KAMATE NA NIVO ŠTEDNJE
Štednja
predstavlja razliku između dohotka i izdataka za potrošnju. Drugim riječima
štednja je odgođena potrošnja dijela dohotka preostalog iza tekuće potrošnje.
Odgođena potrošnja može biti motivisana ostvarenjem određenog rasporeda
potrošnje, kao što je kod stanovništva priprema sredstava za školovanje djece,
za kupovinu stana ili nekih trajnih potrošnih dobara, a kod privrede priprema
sredstava za znatnija ulaganja u buduće realne investicije, ali može biti
motivisana dodatnim prihodima od kamate na štedni ulog. Većina ekonomista
smatra da osnovnu determinantu pri donošenju odluke o štednji čini kamatna
stopa. Međutim, kretanje obima štednje u uslovima negativne stope (inflacija)
ili niske kamatne stope ne govore u prilog pretpostavke većine ekonomista. Dr.
D. Dimitrijević tvrdi: „Uticaj kamatne stope na štednju predstavlja jedan od
najsloženijih problema kamatne stope. Empirijska istraživanja uglavnom ne
potvrđuju hipotezu o pozitivnom uticaju kamatne stope na obim štednje, ali teorijska
razmatranja dolaze do različitih rezultata. Pored gledišta koja bez rezerve
kamatnoj stopi priznaju značajan uticaj na obim štednje, ima i takvih koja ovaj
uticaj priznaju samo u određenim intervalima, kao i onih koji ovaj uticaj
uopšte ne priznaju.“
Struktura
štednje prema sektorima njenog formiranja čine dvije osnovne grupe sektora:
potrošni sektori i privredni sektori. Potrošni sektor odgovara sektoru
stanovništva, a privredni sektoru privredne organizacije. Sa stanovišta uticaja
kamatne stope na obim štednje stanovništva u uslovima negativne kamatne stope
(inflacija) trebala bi štednja stanovništva opadati srazmjerno rastu negativne
kamatne stope. Međutim, kretanje štednje stanovništva odvija se u suprotnom
pravcu. Isti je slučaj kod štednje privrednog sektora. Štednja stanovništva je
najvećim dijelom motivisana sigurnim smještajem viška dohotka iznad tekuće
potrošnje u cilju osiguranja sredstava za eventualnu veću buduću potrošnju
iznad ostvarenog dohotka, što ne isključuje i druge motive. U principu
privredne organizacija štede radi realnih ulaganja (investicija) odnosno
proširenja svoje materijalne osnove.
U
uslovima negativne kamatne stope privredne organizacije su destimulisane da
akumuliraju. Međutim, akumulacija je posljedica uspješne privredne aktivnosti,
ona i u tim uslovima traje i proces proširene reprodukcije se nastavlja. I tu
je štednja prisutna iako je investiranje kreditima rentabilnije. Posljedica
inflacije ne djeluje samo na štednju, ona u istoj mjeri utiče i na ostale
faktore privrede. Nepovoljan položaj štediša u vrijeme inflatornih kretanja
nema vidnog uticaja na obim štednje, jer u svim sektorima u posljednjih
nekoliko godina zabilježen je osjetan rast štednje. Ovakva kretanja upućuju na
zaključak da je kamatna stopa periferan razlog, a zadovoljenje određenih
budućih potreba bitan razlog štednje.
NOVČANI
ZAVOD-BANKA
Banka
je institucija koja se bavi blagajničkim poslovima tj. primanjem uplata i
vršenjem isplata novca, vršenjem i drugih usluga u vidu vođenja tekućih računa
i čuvanja novca kao blaga za svoje klijente, čime vrši koncentraciju novčanih
sredstava kod sebe, što joj omogućava da u ime svojih klijenata –štediša
kreditira druge klijente kojima su potrebna novčana sredstva. Drugim riječima
banka vrši skup operacija sa kojima se vrši koncentracija novčanih sredstava
ekonomskih jedinica i privlačenje slobodnih sredstava drugih imalaca u cilju
plasiranja tih sredstava onim ekonomskim jedinicama ili pojedincima kojima su
ta novčana sredstva potrebna. Ovim nije obuhvaćena uloga Centralne banke u
emisiji novca, niti banke kao kreatora novca, a isto tako nisu obuhvaćeni ni
neki drugi poslovi, jer namjena ove rasprave to ne zahtijeva. Ovdje se banka
pojavljuje kao posrednik između štednje (odgođene potrošnje) i sadašnje potrošnje.
Pored toga banka je veoma živ i aktivan posrednik u razmjeni, gdje kreiranjem
kreditnog novca ubrzava cirkulaciju, što u krajnjem slučaju pospješuje
efikasnija privredna kretanja, a preko koncentracije novčanih sredstava
omogućava se brži privredni razvoj. Ova institucija je postala veoma važna
komponenta savremenog privrednog života. Istina nije isključeno da je kamata i
pohlepne špekulacije dovedu do vlastitog sloma, ali će druga institucija istog
značaja morati biti formirana. Nama muslimanima zbog zabrane kamate ova
institucija je, izgleda, u cijelosti neprihvatljiva, jer je usko povezana sa
kamatom i od kamate egzistira. To je samo privid. Istina je da je ovakva kakva
je usko povezana s kamatom, ali od kamate se ne izdržava. Njeni prihodi se
sastoje od naplate raznih usluga i marže koja se sastoji od razlike između
aktivne i pasivne kamate. Dr. Predrag Mihajlović o razlici između aktivne i
pasivne kamate kaže sljedeće: „U suštini razlika između pasivne kamate (one
koju banka plaća za pribavljena sredstva) i aktivne (one koju zaračunava za
data sredstva) morala bi biti samo tzv. bankarska marža koja obuhvata troškove
bankarskog poslovanja i dobiti bankarskih ustanova. Međutim, u praksi se ova
marža može kretati iznad efektivnih troškova, što je zavisno od stepena
konkurencije koja vlada u bankarskom sistemu.“ U svakom slučaju nije rijedak
slučaj da se marža kreće iznad efektivnih troškova, što pruža mogućnost da
banka formira vlastite izvore ponude finansijskih sredstava. Ovakva pojava,
zavisno o kretanju na tržištu novčanih sredstava, nije kapitalizmu i tu banke,
vjerovatno veoma često, raspolažu znatnih vlastitim izvorima novčanih
sredstava. Bankarskom sistemu kod nas takva pojava je strana, jer se dohodak
banke raspoređuje i na komitente štediše u vidu zajedničkog dohotka. U principu
marža bi se trebala kretati u granicama rashoda nepodmirenih od naplate usluga
i ostalih prihoda banke. Dobit u cilju proširene reprodukcije svoje materijalne
(ne novčane) baze je neophodna. Kad je riječ o troškovima i sredstvima iz kojih
banka namiruje te troškove potrebno je razjasniti pitanje, ko plaća usluge koje
banka čini štedišama, posebno stanovništvu? Stiče se utisak da se štedišama,
posebno građanima, ne naplaćuje ništa što se njihov novac čuva, što se vrše
uplate i isplate za njihov račun, što se vode njihovi računi kod banke. Istina
je da banka to neposredno ne zaračunava nego to čini iz marže. U beskamatnom
sistemu na ovaj način formirana sredstva marže otpadaju. Usluge koje se čine
korisnicima kredita normalno je da se naplate. Međutim, usluge čuvanja novca i
drugi poslovi vezani za štediše, u sistemu kreditiranja uz kamatu, na izgled,
plaćao je korisnik kredita. Ali pretpostavka o direktnom kontaktu kreditora i
korisnika kredita, bez učešća banke, omogućava štediši korištenje aktivne
kamate koju je banka koristila. Ovako gledano, ispada da štediša plaća usluge
banci i za sebe i za korisnika kredita. Naplata usluga od obje strane je
normalna i pravedna. U beskamatnom sistemu banka bi se i dalje pojavljivala kao
posrednik između štediše i korisnika kredita obavljajući sve bankarske poslove
uz kontrolu njenog poslovanja od strane zajednice, a isto tako uz njenu
finansijsku intervenciju u slučaju potrebe.
KREDIT
UZ KAMATU
Kredit
je ugovor između dva pravna subjekta, zajmodavca i zajmoprimca, kojim se
zajmodavac obavezuje da zajmoprimcu preda određeni iznos novčanih ili robnih
sredstava, a zajmoprimac se obavezuje na povrat tih sredstava u određenom roku,
odjednom ili u ratama. Kredit po namjeni može biti potrošački ili privredni.
Potrošački kredit se može koristiti za zadovoljenje drugih trajnih potreba.
Privredni kredit se koristi za investiciona ulaganja, za obrtne svrhe i druge
potrebe. Po ročnosti i jedni i drugi krediti mogu biti dugoročni i kratkoročni
a po vrsti mogu biti novčani i robni. Robne kredite daju proizvođači ili
trgovci neposredno, a novčane mogu davati štediše neposredno ili putem banke.
Štednja odnosni odgođena potrošnja plasirana kao kredit postaje sadašnja
potrošnja. Na ovaj način se jača kupovna snaga primaoca kredita, što
blagotvorno utiče na privredu. Već u davnoj prošlosti uz kredit se pojavljuje
kamata kao naknada za korištenje kredita. Otpor
prema kamati je vrlo rano nastao, ako ne samom njenom pojavom. Ridivski moral,
kako je pomenuto, osuđuje kamatu, a poznate su Aristotelove optužbe protiv nje.
Svoj
odnos prema kamati Aristotel izvodi iz nepravilnosti novca. Novac je idealno,
providno bogatstvo. Osnov vrijednosti novca je u društvenoj konvenciji, a ne u
njegovoj prirodi. Kada bi nestalo stvari koje zadovoljavaju potrebe ljudi, sam
novac gubi svaku vrijednost o je nepodoban da zadovolji bilo koju neposrednu
životnu potrebu. Toma Akvinski, također protivnik kamate, svoj otpor zasniva
isto tako na neplodnosti novca. Njegov je zaključak: „Dobit iz uzajmljivanja
novca nije plod novca, koji je neplodan, već proizvod rada dužnika“.
zagovornici kamatosnog kredita, posebno u kapitalizmu, različito su definisali
kamatu. Klasici Smith i Ricardo definišu kao nagradu ili poticaj plaćen za
ušteđevinu. Neka od osnovnih obilježja kamate u u buržoaskoj ekonomiji Marx je
precizirao: da je ona uvijek dio profita; da predstavlja naknadu za upotrebnu
vrijednost kapitala; da one izra oplodnu vrijednosti novčanog kapitala itd.
Kamata, dakle ne predstavljaju neku osamostaljenu ekonomsku kategoriju, tvrdi
dr Vladimir Horvat.
Građanska
teorija bavila se problemom kamata predajući pri tome specijalni značaj
kamatnoj stopi. Ono što je zajedničko čitavoj građanskoj teoriji o kamati i
kamatnoj stopi. Ono što je zajedničko čitavoj građanskoj teoriji o kamati i
kamatnoj stopi jeste tretman pojma kapital i profit. Po tim shvaćanjima uz
rijetke izuzetke) kapital je produktivan i kao takav izvorište profita. Samim
tom on je izvorište kamate. . J. Keynes kamatu definira kao „cijenu p kapitalne
vrijednosti. U većini prednjih definicija kamata predstavlja naknadu ili
cjelinu upotrebne vrijednosti kapitala. Prema shvatanju klasične političke
ekonomije „kapital“ – to su sredstva za proizvodnju, akumulirani rad, koji po
jednoj verziji nije produktivan, a po drugoj je produktivan i stvara dohodak.
Marksistička teorija je prihvatila zajedno sa teorijom radne vrijednosti prvu
verziju( tj, nije produktivan), a nemarskistička mahom razne varijante o
produktivnosti kapitala. Hume je definirao kapital kao sumu novca koja je
izdata radu privređivanja, a investirana postaje na osnovu svojih privrednih
svojstava kapital. Bohm-Baverk je smatrao da kapital predstavlja samo
materijalna dobra. Iz prednje definicije kapitala slijedilo bi da novac nije kapital,
a ipak ga svi svrstavaju u kapital.
Hume
novac naziva kapitalom, ali tek investiran (pretvoren u materijalna dobra-
sredstva za proizvodnju) stiče svojstva kapitala. Jasno se uočava težnja da se
između novca i sredstava za proizvodnju stavi znak jednakosti, kako bi se
opravdala kamata na novčana sredstva. Ekonomski leksikon kamatonosni kapital
dijeli na zelenaške zajmove i zajmovni kapital (što je u biti isto), te
zajmovni kapital označava kao kapital u svojini, nasuprot kapitalu u funkciji,
jer se svojina nad kapitalom i njegovo korištenje razdvajaju. Na koncu mu daje
sljedeću kvalifikaciju :
Zajmovni
kapital je najparazitskiji oblik kapitala, jer zajmodavac ne obavlja nikakvu
funkciju ni u proizvodnji ni u prometu, a na osvonu gole svojine nad kapitalom
dobiva dohodak- kamate. Jedni smatraju treba ukinuti svojinu, a mi muslimani
treba ukinuti kamatu, dok treći samo svojinom pravdaju kamatu. Možda bi
konzultacija sa najjednostavnijim oblikom zajma, posudbom, unijela više svjetla
u porijeklo kamate. Dati na poslugu neki predmet. Drugim riječima očekuje se
opravak na tom predmetu koja bi ga dovela u stanje kada je predat na poslugu.
To je slučaj sa predmetom trajnje upotrebe. Kod potrošnih predmeta očekuje se
povrat istovrsnog predmeta u primljenoj količini i kvalitetu. U normalnim
međuljudskim odnosima očekivanje nekog dodatka na posuđenu stvar izraz je
egoizma i pohlepe. Pretpostavka o mogućnosti nekog ekonomskog efekta zarade za
vlasnika otpada, jer predmet stvar u tom momentu nije potreban vlasniku, u
stanju je ekonomskog mirovanja za vlasnika. Transformacija posuđenog predmeta u
novac ne mijenja na stvari, jer za posuđeni novac se vraća neokrnjen novac. Kod
predmeta koji služe kao alat može na bazi sporazuma postojati i drukčiji odnos:
odnos udruživanja alata kao sredstava za rad s jedne strane i udruživanje živog
rada s druge strane, u ovom slučaju se alt vraća i ne dovodi u prethodno
stanje, nego se rezultat prema utvrđenom sporazumu dijeli. I ovdje
transformacija u novac ne mijenja ništa na stvari jer novcem se ne proizvodi
nego alatom tj. novcem se kupuje i stavlja u proces proizvodnje. Ko tu
transformaciju čini nije bitno, ovakav odnos se naziva udruživanje sredstava i
rada, i nema veze sa kamatom. Ovdje se radi o zajedničkom dohodku u kome su
odnosi regulirani i isključenja unaprijed određena količina dijela dohotka za
jednog sudionika iz sporazuma. Prema
tome, kamate iz kredita, bez obzira kakav je kredit po namjeni, parazitske su i
eksploatatorske.
(Nastavlja
se)
(The
Bosnia Times)