U junu je jordanski kralj Abdulah II izazvao pometnju kada je rekao da će podržati uspostavljanje vojnog saveza nalik NATO-u na Bliskom istoku. Američki predsjednik Joe Biden, tokom svoje nedavne posjete regionu, potvrdio je svoju posvećenost “napredovanju regionalno umrežene zračne i protivraketne odbrane i suprotstavljanju proliferaciji bespilotnih zračnih sistema i projektila nedržavnim akterima koji ugrožavaju mir i sigurnost regiona”.
Izraelski ministar odbrane Benny Gantz bio je najentuzijastičniji zagovornik ideje o regionalnom odbrambenom savezu i tvrdio je da je de fakto savez između Izraela i nekoliko arapskih zemalja Zaliva već uspješno aktiviran protiv zračnih prijetnji iz Irana.
Bez obzira da li će poprimiti oblik punopravnog saveza ili ne, postoje zanimljive paralele između pakta protivzračne odbrane koji Sjedinjene Države predlažu za Bliski istok i NATO-ovog sistema protivraketne odbrane u Evropi. Kako piše “Foreign Polisy”, rastuća pretnja koju predstavljaju iranske rakete i strah da bi ih Teheran mogao upotrijebiti za nuklearno oružje bili su ključni pokretači napora SAD u posljednjih 20 godina da razmeste raketni odbrambeni štit, kako u Evropi, tako i na Bliskom istoku.
Bez obzira na prijetnje Rusije NATO-u, Alijansa je dugo tvrdila da odbrambeni sistem koji se razvija u Evropi postoji da bi se suprotstavio prijetnjama “van evroatlantskog područja” – drugi izraz za Iran.
Još 2015. godine, nakon potpisivanja iranskog nuklearnog sporazuma, ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov je stoga primjetio da više nema razloga da Sjedinjene Države održavaju svoju evropsku protivraketnu odbranu. Lavrov je dobio svoj znak od američkog predsjednika Baracka Obame, koji je u aprilu 2009. izjavio da kada iranska pretnja bude “eliminirana”, više neće biti potrebe za protivraketnom odbranom u Evropi.
Ipak, s obzirom na to da Bidenova administracija sada priznaje da se šanse za oživljavanje nuklearnog sporazuma smanjuju iz dana u dan, NATO-ov antiraketni štit je opet dobio svrhu. Čvrsta podrška Irana ruskom ratu u Ukrajini – uključujući izvještaje da Teheran Rusiji isporučuje borbene dronove – mogla bi oživjeti zabrinutost o potencijalnoj iranskoj prijetnji Evropi. Istovremeno, u Evropi postoji i pojačan strah od ruske raketne prijetnje. Čak je i Berlin, dugogodišnji prijatelj Moskve, izrazio interesovanje za kupovinu sistema protivraketne odbrane kako bi se zaštitio od Rusije.
Pored značajnog unapređenja svog nuklearnog programa, Iran posjeduje najveći i najsofisticiraniji raketni arsenal u regionu. Iran ima rakete koje mogu dosegnuti ciljeve na Bliskom istoku, u Turskoj i jugoistočnoj Evropi. Кrajem 2018. Iran je navodno testirao balističku raketu srednjeg dometa koja bi potencijalno mogla da pogodi veći dio južne i istočne Evrope – vjerovatno uključujući ciljeve u Francuskoj.
Neki eksperti su upozorili da će Iran vjerovatno doživljavati sigurnosnu saradnju Izraela i zalivskih država pod sponzorstvom SAD kao “ofanzivni savez”, što bi ohrabrilo režim da pojača svoj nuklearni program i eskalira vojne operacijea. Bliska saradnja, a kamoli savezništvo, mogla bi produbiti postojeće podjele i ugasi nade u diplomatsko rješenje. Očekivano, Iran je osudio planove za zajedničku protivzračnu odbranu, ponavljajući dugogodišnja upozorenja američkih nuklearnih fizičara da protivraketna odbrana u Evropi i drugde ima destabilizirajući utjecaj.
Ruski predsjednik Vladimir Putin je žestoki protivnik protivraketne odbrane u Evropi. Direktor CIA Wiliam Burns u svojim memoarima opisuje kako ruska zabrinutost u vezi sa američkim planovima za protivraketnu odbranu ima potencijal da izazove slom u američko-ruskim odnosima. Ruska zabrinutost oko raketne odbrane bila je očigledna još tokom sovjetske ere, kada je Moskva negodovala zbog Strateške odbrambene inicijative tadašnjeg predsjednika Ronalda Reagana. Nadaleko poznata kao program “Ratovi zvijezda”, inicijativa je bila pokušaj da se razvije svemirski raketni štit za koji su Sovjeti smatrali da poništava njihovo strateško nuklearno odvraćanje.
Rusija strahuje da bi Sjedinjene Države i njihovi saveznici mogli značajno unaprijediti sisteme raketne odbrane raspoređene u Rumuniji i Poljskoj, što bi potkopalo ruske sposobnosti za drugi udar. Moskva takođe brine da bi Washington mogao da prilagodi svoje presretače u Rumuniji i Poljskoj kako bi im omogućio da ispaljuju ofanzivne rakete Tomahawk. Ove strahove je produbila američka upotreba raketnog bacača Mark 41, koji je ranije korišten u uzvratnim udarima za obaranje nadolazećih balističkih projektila. Putin je 2018. najavio planove za raspoređivanje brojnih novih nuklearnih sistema kako bi izbegao američku protivraketnu odbranu, uključujući krstareću raketu na nuklearni pogon i hipersonična klizna vozila.
U većem dijelu Zapada, Putinova retorika o protivraketnoj odbrani se odbacuje kao paranoja. Prema Burnsu, “za mnoge u Rusiji, posebno u Putinovoj orbiti sigurnosnih i obavještajnih službi, mogli biste izgraditi Diznijev tematski park u Poljskoj i oni bi to smatrali pomalo prijetećim”.
Jim Townsend, bivši zvaničnik američkog ministarstva odbrane, tvrdi da je sistem NATO-a dizajniran da se bavi malim brojem iranskog oružja, a ne da se bavi mnogo snažnijom ruskom raketnom prijetnjom. Za odgovor na ruske zalihe raketa bila bi potrebna ogromna ulaganja u nove lokacije. Iako bi Poljska i druge istočnoevropske zemlje podržale promenu stava NATO-a, bilo kakav plan za preorijentaciju raketne odbrane ka Rusiji ne bi dobio konsenzus među ostalim članicama bloka.
Međutim, to nije sprečilo Letoniju da u maju pozove NATO da odobri raspoređivanje raketnog odbrambenog sistema nad baltičkim državama. Raspoređivanje američkih snaga pomaže u jačanju morala i doživljava se kao oblik osiguranja od potencijalnog ruskog napada, piše “Foreign Polisy”. NATO raketna odbrana je stoga sredstvo kojim Sjedinjene Države mogu signalizirati svoju posvećenost sigurnosti svojih saveznika iz Centralne i Istočne Evrope.
Ista logika važi i za Bliski istok usred straha od povlačenja SAD iz regiona. Tokom Obamine ere, Washington je bezuspješno pokušavao ubjediti članice Saveta za saradnju u Zalivu da integriraju svoje kapacitete za odbranu od raketa. Dok su zemlje poput Saudijske Arabije, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Omana i Кatara kupile od Sjedinjenih Država raketne odbrambene sisteme — uključujući raketne baterije Patriot i sistem odbrane područja na velikim visinama — kako bi odgovorile na moguću iransku nuklearnu prijetnju, rivalstvo među zalivskim državama ometao je uspostavljanje integrirane odbrane. Pojačane raketne i bespilotne aktivnosti Irana u regionu, uključujući napade na saudijske pogone za preradu nafte iz 2019, povećale su vjerovatnoću integrisanog saveza protivzračne odbrane.
Ipak, u ljeto 2021. Sjedinjene Države su povukle svoju protivraketnu odbranu iz Saudijske Arabije i drugih bliskoistočnih zemalja dok su pokušavale da se okrenu prijetnjama iz Кine i Rusije. Ovo je još jednom pokrenulo pitanja o pouzdanosti Sjedinjenih Država kao saveznika. Aktuelni interes Washingtona da sponzorira integrirani sistem na Bliskom istoku pojačaće američki kredibilitet u regionu, piše “Foreign Polisy”.
Postoji, naravno, značajna razlika između slučajeva Evrope i Bliskog istoka. Integrirani sistem protivzračne odbrane na Bliskom istoku zahtjevao bi od nedavnih ljutih protivnika da dijele osjetljive obavještajne podatke. Saudijska Arabija je već jasno stavila do znanja da neće pristati na normalizaciju odnosa sa Izraelom ukoliko se ne riješi sukob Izraela i Palestinaca. Moglo bi da prođe mnogo godina dok se ne stvore politički uslovi za potpuno integrirani odbrambeni sistem — a kamoli za formalni sigurnosni savez.
(TBT, Mediji)