KOLUMNA
Muslimani kojima bi Donald Trump zabranio ulazak u zemlju upavo su, na kraju krajeva, oni u čijem je iskorjenjivanju i odlasku iz doma njegova zemlja odigrala značajnu ulogu
Piše: Tom Engelhardt, thebosniatimes.ba
Nedavno sam iskopao fotografski album iz djetinjstva moje majke iz dubina ormara u spavaćoj sobi. Kad sam ga otvorio, vidio sam da je popustio lijepak koji je koristila kao djevojka da zalijepi svoj život na mjesto, pa su na mnogim stranama fotografije pootpadale i pomiješale se.
Moja majka je rođena u ranom dvadesetom vijeku. Za veći dio te zbirke fotografija i memorabilija – crteži (nesumnjivo njeni), Program klavirske škole Karaders, brošura kampa Vivan-Ita, pozivnice za matursko veče srednje škole Hyde Park i fotografije nepoznatih mladića, djevojaka i odraslih – danas niko ne može da mi kaže ko je ko i šta je šta.
Na nekima od njih još mogu da prepoznam majčino mlado lice, kao i lice njenog brata koji je odavno umro, ali je meni sasvim prepoznatljiv (na slici snimljenoj decenijama prije nego što sam ga upoznao). Što se tiče ostalih – djevojka u nečem što izgleda kao odjeća za fiskulturu pravi stoj na glavi, mlade žene postrojene na plaži u kupaćim kostimima koji su tada sigurno bili smeli, dječak koji kleči i širi ruke prema mojoj majci, tada verovatno devetogodišnjakinji – sve su ih odnijele plime vremena.
Tako se to zbiva, naravno. Za svakog od nas, ranije ili kasnije.
Moja majka nije mnogo govorila o prošlosti. Željela je da postane profesionalna karikaturistkinja, pa je otišla iz svog rodnog grada, Chicaga, u grad svojih snova, New York, i zapravo se nikad nije osvrnula. Plašila se osvrtanja, ko zna zašto.
Tokom svih onih godina mogao sam više da navaljujem da mi priča o sebi, svojoj porodici, svojim mladalačkim godinama, ali bio sam premlad da bih za to mario. Sada bih dao ne znam šta da mogu da joj postavim razna pitanja i saznam ono što nikad neću moći da saznam. Njeni roditelji, moji baba i djeda, umrli su prije nego što sam se rodio, njena sestra koju sam jednom vidjeo, umrla je kad je meni bilo šest godina, njeni prijatelji i susjedi, njene simpatije i drugari, svi su oni sada historijski prah u albumu koji se, na najlakši dodir, raspada u hrpice crne prašine. Čak i za mene, većina fotografija u njemu je nerazumljiva (mada neobično dirljiva) poput onih koje pokupimo u antikvarskoj radnji.
Izgubljena djeca na poremećenoj planeti
Upravo sam – neću reći proslavio, već preturio 72. rođendan. Prirodno je da čovjek u tom času razmišlja i o prošlosti koja se proteže iza njega i o kratkoj budućnosti koja leži pred njim. U posljednje vrijeme razmišljam o mrtvima. Spremam se da prepišem svoj stari adresar, nesumnjivo posljednji put. (Dovoljno sam star da radije čuvam te informacije na papiru nego u etru.) Naravno, kad listam te izblijedjele stranice, vidim, kao što priliči mojim godinama, nešto nalik knjizi mrtvih i shvatam da će novi adresar biti mnogo kraći.
Često se kaže da su mrtvi „prešli na onu stranu“. U kontekstu našeg današnjeg svijeta, počeo sam da mislim o njima kao o nekakvim izbjeglicama – svako od njih je istrgnut iz svog života (kao što ćemo svi jednog dana biti) i gurnut preko neke nepoznate granice u istinski stranu zemlju. Ali ako nam je sudbina da na kraju budemo izbjeglice nad izbjeglicama, koje idu ka mjestu gdje nema izbjegličkih kampova, gdje, po svemu sudeći, nema ničeg, razmišljam i o tome kakav će biti svijet poslije mene, onaj koji ću ostaviti za sobom kad konačno pređem granicu.
Razmišljam također – a kako i ne bih kad razmišljam o svom budućem „izbjegličkom“ životu? – o 65 miliona ljudskih bića koja su samo u 2015. otrgnuta od svojih domova, uglavnom na mjestima gdje smo mi, Amerikanci, vodili svoje ratove u posljednjih petnaest godina. Teško je ne primijetiti da je ove godine još mnogo više ljudi krenulo njihovim tragom, među njima i bar 80.000 sunita iz nedavno „oslobođenog“ i djelomično uništenog iračkog grada Faludže. Desetine miliona tih ljudi nalaze se u unutrašnjem egzilu u vlastitoj zemlji (ili onom što je od nje preostalo), a desetine miliona su zvanično postali izbjeglice pošto su prešli granicu prema Turskoj, Libanu ili Jordanu, zaputili se preko mora u slabašnim, pretrpanim plovilima ka Grčkoj (iz Turske) ili ka Italiji (iz Libije), nošeni talasima očajanja, nade i beznađa, i stradali u zastrašujućem broju. Na kraju svog putovanja, ponekad su nalazili pomoć i podršku, a prilično često i neprijateljstvo i mržnju, kao da su počinili zločin, uradili nešto loše.
Razmišljam i o gotovo 10 posto iračke djece: prema nedavnom izvještaju UNICEF-a milion i po djece u zemlji zahvaćenoj haosom, ratom, etničkim sukobom, pobunom i terorom moralo je da pobjegne iz svojih domova od 2014. godine do danas, a 20 posto iračke djece (djece!) živi „pod ozbiljnom prijetnjom smrti, ranjavanja, seksualnog nasilja i regrutovanja u naoružane grupe“. Razmišljam o 51 posto svih onih izbjeglica iz Avganistana, Iraka, Sirije, Libije i sa drugih mjesta koji su bili djeca, mnoga od njih odvojena od roditelja i sama na planeti Zemlji.
Nijedno dijete ne zaslužuje takvu sudbinu. Nikad. Svako iskorijenjeno dijete koje je izgubilo roditelje a možda i pristup obrazovanju – ukratko djetinjstvo – svjedoči o zločinu protiv budućnosti.
Često razmišljam i o našoj reakciji na sve to, onoj koju upražnjavamo već 15 godina: više bombi, više raketa, više napada dronovima, više savjetnika, više napada specijalnih jedinica, više trgovine oružjem, a sve to bez uspjeha ili pobjede po bilo kom zamislivom mjerilu: samo dalja destabilizacija sve više regiona na planeti, dalje širenje terorističkih pokreta i generacija još iskorijenjenih ljudskih bića, izgubljene djece, izbjeglica, to jest sve više teroriziranih i terorista. Ako je to recept iz pakla, u posljednjih 15 godina se pokazalo da uspijeva. Taj recept uspijeva ako vam je namjera da donesete haos velikim dijelovima planete i gurnete još više djece u sve teže zamislive situacije.
Ako živite u Sjedinjenim Državama, lako vam je da budete šokirani (naravno, ukoliko niste pristalica) kad Donald Trump traži zatvaranje granica ove zemlje za muslimane, ili kad se Newt Gingrich zalaže za testiranje „svake osobe u zemlji koja ima muslimansko porijeklo i deportovanje svih koji vjeruju u šerijatski zakon“, ili kad se razni republikanski guverneri bore da čak ni neznatan broj sirijskih izbjeglica ne uđe u njihovu državu. Lako je zgražavati se nad takvim osjećanjima, citirati dugu tradiciju američke ksenofobije i rasizma, i tako dalje. Zapravo, koliko god da nam se od toga diže kosa na glavi, u ovom času takvo ponašanje uglavnom je obična galama. Prava „ksenofobična“ aktivnost zbiva se u dalekim zemljama gdje američko vojno vazduhoplovstvo ima apsolutnu moć, gdje zemlja koja je nekad stvorila Marshallov plan da bi postavila na noge kontinent opustošen ratom više ne može da zamisli investiranje u bilo šta ili stvaranje bilo čega osim daljih prizora destrukcije i destabilizacije.
Muslimani kojima bi Donald Trump zabranio ulazak u zemlju upravo su, na kraju krajeva, oni u čijem je iskorjenjivanju i odlasku iz doma njegova zemlja odigrala značajnu ulogu. Kako se nekolicina koja bi mogla doći u ovu zemlju može uporediti s milionima koji su preplavili, među ostalima, Jordan, Tursku i Liban, i dalje destabilizovali Bliski istok (koji je, za slučaj da ste zaboravili, i dalje najveći naftni bunar planete)? Gdje je Marshallov plan za njih ili za ostatak regiona koji Sjedinjene Države i njihovi saveznici sad razbijaju (uz revnosnu pomoć Islamske države, raznih ekstremističkih grupa, Bašara-al-Asada i mnogih drugih)?
Šta bombe mogu da izgrade
Mi Amerikanci imamo dobro mišljenje o sebi. Od naših predsjednika naniže, rijetko oklijevamo da zamislimo svoju zemlju kao jedinu „izuzetnu“ – i izuzetno velikodušnu – naciju. Posljednjih godina, međutim, nema mnogo dokaza o toj velikodušnosti, ni kod kuće, ni u inostranstvu (osim kad je posrijedi vojska Sjedinjenih Država). Na domaćem planu, zemlja je podijeljena na sve bogatiji 1 posto (i njihove pomagače i saradnike) i dijelove preostalih 99 posto koji osjećaju da su na putu za pakao. Kad se tome doda politički cirkus Donalda Trumpa, izgleda da se zemlja pretvara u neku vrstu Trećeg svijeta iako ostaje „jedina svjetska velesila“ i najbogatija zemlja na svijetu.
U međuvremenu, naša navodna velikodušnost nije se protegla ni na našu vlastitu infrastrukturu, što bi, kad govorimo o svjetovima koje su odnijele plime vremena, uznemirilo i zbunilo moje roditelje i druge Amerikance tog doba. Ideja da autoputovi, sporedni putevi, mostovi, bedemi u zemlji mogu propadati i vapiti za dolarima, a da politička klasa za to ne mari, njima bi bila nezamisliva. Poruka koju ta klasa šalje djeci neke buduće Amerike izrazito je nevelikodušna: ni vi ni svijet koji ćete nastanjivati niste vrijedni naše pažnje.
Ovih godina – hvala Osami bin Ladenu, Islamskoj državi i mnogim američkim političarima, zvaničnicima, visokim vojnim oficirima i „ekspertima“ za teror – naciju je zahvatio strah od te pojave, terorizma, koji, koliko god bio opasan, predstavlja jedno od manjih zala američkog života. Nije važno. Stalno nam bubnja u ušima rasprava o tome kako da budemo „bezbjedni“ od terorizma u svetu u kom nezavisni ludaci sa automatskom puškom ili kamionom mogu da pobiju nevjerovatan broj ljudi u samoubilačkom napadu. Problem je to što se u ovom vremenu uvijek pokaže da održavanje naše „sigurnosti“ povlači bacanje još bombi i raketa u dalekim zemljama, još vojnika i specijalaca u akciji, još veće nadziranje nas samih i svih drugih. Drugim rečima govorimo o svemu što dalje militarizuje američku vanjsku politiku, daje veliku moć državnoj sigurnosti i osigurava kontinuiranu demobilizaciju uplašenih i zbunjenih građana, a na drugim mjestima stvara još više iskorijenjenih duša, još više djece bez djetinjstva, još više izbjeglica.
Naše vođe, pa i mi sami navikli smo se na svoju verziju vječnog „ratnog vremena“, na beskrajne ratove, one koji će se sigurno nastavljati dok sve više dijelova planete srlja u pakao. S obzirom na sve to, iščezao je svaki smisao američke velikodušnosti, kako duhovne tako i finansijske. Kao da niko ne razumije jednostavnu logiku: ako zaista ne želite da stvorite još generacija terorista u sve brojnijem stanovništvu koje više ne sputavaju nikakve granice normalnog života, bilo bi bolje da napravite Marshallov plan za Bliski istok.
Trebalo bi da je očigledno (ali nije u našem američkom svijetu) da bombe mogu štošta uraditi, ali nikad ne mogu ništa izgraditi. Bilo bi bolje da umjesto toga iskreno pružite pomoć, velikodušnu, i milionima ljudi u nemogućoj situaciji omogućite bar polupristojan život. Bilo bi bolje da znate da rat nije odgovor; da će, ako satrete ISIS u uništenom regionu koji ne može da se nada ničem boljem, kroz nekoliko godina ta surova organizacija izgledati pitomo u poređenju sa onim što će popuniti njeno mjesto. Bilo bi bolje da znate da su mirni činovi – a mir je riječ koja je čak i retorički izašla iz mode u Washington „ratnog doba“ – još mogući u ovom svijetu.
Izgubljeni za budućnost
Prije nego što nas odnesu te plime, uvijek osjećamo potrebu da iza sebe nešto ostavimo. Bojim se da već naslućujem kakav bi mogao biti američki svijet koji ne bih volio da predam svojoj djeci i unucima, niti ikom drugom. Moja zemlja, Sjedinjene Države, nije jedina upletena u sve veći svjetski debakl destabilizacije: treba odati dužno priznanje i Pakistanu, Saudijskoj Arabiji, našim evropskim saveznicima, Britaniji koja je izabrala Brexit, Rusiji i mnogim drugim zemljama.
Moram, međutim, da priznam da je moj pogled – moje osjećanje dužnosti – prije svega okrenut ka ovoj zemlji. Nikad nisam volio riječi „patriota“ i „superpatriota“ koje mi Amerikanci primjenjujemo samo na sebe, kao ni njihove alternative „nacionalista“ i „ultranacionalista“, kojima pejorativno označavamo zaluđene strance. Ali, mada ne bih sebe mirno nazvao ni američkim patriotom ni američkim nacionalistom, nadasve mi je važno šta će ova zemlja odlučiti da bude, šta želi da postane. Osjećam izvjesnu odgovornost za to i boli me kad vidim šta nam se događa, kakvoj zemlji i kakvim ljudima, reklo bi se, težimo. Možda i mi počinjemo da pokazujemo male znake globalne destabilizacije koja se sad izvjesno događa, ali mirne duše nastavljamo da ugrožavamo budućnost na načine koje je danas teško procijeniti.
Možda će jednog dana neko držati u ruci moj album iz djetinjstva. Lijepak će biti sasušen i fotografije će otkliziti sa svog mjesta, strane će se osipati, a likovi, uključujući i mene, nestati u prošlosti, kao što će i mnoga deca čijem smo iskorjenjivanju doprinijeli, koje smo pretvorili u izbjeglice, biti izgubljena za budućnost. U tom trenutku moja sudbina će biti norma i u njoj neće biti ničeg zbog čega bi trebalo žaliti. Ali ako sudbina te izgubljene djece postane norma, biće to skandal stoljeća, strašan zločin protiv budućnosti.
(The Bosnia Times, TomDispatch, Prevela Slavica Miletić)