ANALITIKA
Neuspjeli
vojni puč gurnuo je Tursku u političku krizu i utjecat će na budućnost NATO-a i
sigurnost nekoliko susjednih regija. Također bi mogao dopustiti Rusiji da
proširi svoj utjecaj uzduž evropskog najranjivijeg jugoistočnog boka
Piše:
Janusz Bugajski, thebosniatimes.ba
Neuspjeli
vojni puč gurnuo je Tursku u političku krizu i utjecat će na budućnost NATO-a i
sigurnost nekoliko susjednih regija. Također bi mogao dopustiti Rusiji da
proširi svoj utjecaj uzduž evropskog najranjivijeg jugoistočnog boka.
Turska
je ključna članica Saveza, ima drugu najveću vojsku u NATO-u nakon SAD-a, prema
procjenama s oko 411.000 vojnika, i sedma je država na svijetu po visini
ulaganja u obranu. Ankara je značajno pridonosila operacijama NATO-a, uključujući
pomorsku prisutnost Saveza na Mediteranu i Egejskome moru, kako bi se
spriječilo krijumčarenje ljudi, te u NATO-ovoj patrolnoj misiji “Operation
Active Endeavor”.
Turska
predstavlja geopolitički most između Europe, Bliskog istoka i Azije te ugošćuje
nekoliko američkih baza, uključujući zračnu bazu Incirlik na jugu zemlje, iz
koje američki zrakoplovi kreću u napade protiv IS-a. Nazire se opasnost da se
vlada predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana okreće od Washingtona i postane
manje pouzdan saveznik NATO-a, pogoršavajući volatilnost u nekoliko već ionako
nestabilnih regija.
Erdoğan
je nametnuo tri mjeseca dugo izvanredno stanje i čisti vojsku, pri čemu je
uhićeno oko trećine svih viših časnika. To će utjecati na mogućnost Ankare da
se brani i pridonosi zajedničkoj NATO-ovoj sigurnosti. Cilj udara na različite
državne institucije, uključujući vojsku, jest eliminirati mrežu pobornika
Fethullaha Gülena, Erdoğanova zakletog neprijatelja u egzilu, kojega
predsjednik optužuje da je inspirirao puč i čije izručenje traži od SAD-a.
Turska
vojska, koja je nekada bila bastion sekularne kemalističke ideologije i
prozapadne demokracije, velikim je dijelom postala bojno polje dviju
esencijalno islamističkih frakcija, od kojih ona nacionalistička i
antizapadnjačka raste. To će imati ozbiljne posljedice za integritet i izvedbu
vojske te potkopati njezinu ulogu u NATO-u. Erdoğan će čistkom osloboditi
vojsku od gülenističkog utjecaja, no može također prouzročiti veliku štetu
zapovjedništvu srozavanjem morala i sposobnosti.
Slabija
Turska postala bi ranjivija na terorističke napade, sve sklonija kurdskom
separatizmu, dok bi se smanjila njezina učinkovitost na Bliskom istoku te bi
postala izloženija ruskim ekspanzivnim utjecajima. Istodobno će se javljati
teškoće u odnosima Ankare i SAD-a. Ako ne izruči Gülena, vjerojatno na temelju
uvjerljivih dokaza da je sudjelovao u pokušaju puča, na Washington će se sve
izraženije gledati kao da želi zbaciti Erdoğanovu administraciju.
Kremlj
predsjednika Putina želi predstaviti Erdoğanu kao kolegu autokratu za
zajedničko odupiranje američkom miješanju, uključujući navodni izvoz
“revolucija boja” pod krinkom izgradnje demokracije i pokušaja pučeva
koji bi trebali utjecati na promjene režima. Racionalno govoreći, Turska treba
NATO kao mač i štit s obzirom na sukobe na Bliskom istoku, eskalirajuću rusku
asertivnost i kompetitivni odnos Ankare s Iranom.
Međutim,
Moskva se nada da će se okoristiti turskim neredima i svakim slabljenjem
njezina vojnog potencijala te kalkulira da će steći prednosti u nekoliko
susjednih regija.
Na
Crnome moru Ankara neće biti toliko sklona podupiranju rumunjske inicijative za
jačanje pomorske prisutnosti NATO-a kao zaštite protiv ruskog ekspanzionizma i
militarizacije. Na Bliskom istoku će ojačati uloga Rusije ako Turska ograniči
podršku američkim misijama protiv IS-a i fokusira se na borbu s kurdskom
prijetnjom. Na Južnom Kavkazu Azerbajdžan bi se mogao naći sve izoliraniji od
Zapada ako Turska, njegov ključni regionalni partner, počne naginjati u promoskovskom
smjeru. Rješenje sukoba u Nagorno Karabahu i povratak azerbajdžanskog
teritorija koji je okupirala Armenija postat će još problematičniji.
Na
Balkanu će turski utjecaj vjerojatno blijedjeti ako zemlja konsolidira svoj
autoritarizam i islamizam, što će udaljiti sekularne demokracije na Balkanu
koje teže članstvu u EU. To može ruskom utjecaju dati još više prostora, bez
obzira na to je li riječ o ekonomskoj ili političkoj penetraciji. Štoviše,
Moskva će moći iskorištavati ekonomske potrebe Ankare za vlastite ambicije. Na
primjer, može se očekivati oživljavanje plinovoda Turski tok, dizajniranog kako
bi Balkan postao još ovisniji o Rusiji.
Turska
volatilnost će utjecati i na EU, kojoj je podrška Ankare ključna u kontekstu
masovne migracije i priljeva terorističkih regruta. Sporazum koji su potpisali
Bruxelles i Ankara u ožujku 2016. godine značajno je pridonio smanjenju
priljeva migranata ovoga ljeta. Ako se turska vlada bude osjećala da se
neopravdano nalazi pod napadom svojih EU partnera, dotok bi se mogao ponovno
otvoriti.
Rezultati
Erdoğanova posjeta Moskvi početkom kolovoza moraju se pozorno pratiti jer Zapad
riskira izgubiti Tursku kao NATO-ova saveznika ako se Ankara odluči za bližu
sigurnosnu vezu s Rusijom. Tijekom hladnog rata NATO se bavio mnogo ozbiljnijim
smetnjama za demokraciju od onih kojima trenutačno svjedočimo u Turskoj, kao
što su uspješni vojni pučevi u Grčkoj i Turskoj te diktatura u Poljskoj. No,
ulozi su bili preveliki da bi se napustio vitalni savez.
U
sve konfliktnijoj i nestabilnijoj mega regiji koja okružuje Tursku ulozi bi
mogli biti čak i veći nego u vrijeme hladnog rata.
(The
Bosnia Times, Washington mail)