KOLUMNA
Zbog posljedica propalog vojnog puča u Turskoj postavlja se jedno suštinsko pitanje – da li će predsjednik R. T. Erdogan nastaviti da se kreće svojim autoritarnim putem, možda i sa osvetom, ili će doprijeti do svojih protivnika i pokušati da premosti ogromne pukotine u turskom društvu?
Piše: Shlomo Avineri, thebosniatimes.ba
Procjene još nisu završene, ali sudeći po prethodnim primjerima u historiji, ozbiljni izazovi autoritarnih i poluautoritarnih lidera obično dovode do snaženja režima, a ne do toga da postanu umjereni. A Erdoganovi potezi od propasti puča – gotovo istog trenutka je saopćeno da će biti masovnih hapšenja i čistki hiljada vojnika, sudija, policajaca i nastavnika – izgleda da potvrđuju pesimističniji scenario.
Ipak, bilo bi pogrešno sagledavati ono što se sada dešava u Turskoj isključivo kroz prizmu Erdoganove ličnosti i njegovih autoritarnih sklonosti. On i njegova Partija pravde i razvoja (AKP) predstavljaju tektonsku promjenu u turskoj politici, koja ima paralele u drugim zemljama s većinskim muslimanskim stanovništvom na Bliskom istoku.
U nastojanjima da put turske historije odvoji od radikalnog sekularizma osnivača moderne Turske Kemala Ataturka, za AKP se u početku ispostavljalo da skreće od kemalističkog autoritarnog kalupa. Pošto su promatrači sa Zapada podržavali sekularnu prirodu kemalizma, mnogi su previdjeli da je režim sličniji evropskom fašizmu iz 1930-ih, nacionalističkoj jednopartijskoj državi sa Kemalom u centru kulta ličnosti, nego liberalnoj demokratiji. Sistem je polako postajao popustljiviji tek pedesetih godina prošlog vijeka.
Kemalistički sekularizam nije bio izraz širokog, narodnog pokreta odozdo; njega je tradicionalnom i pretežno ruralnom društvu nametnula mala urbana elita – vojna i intelektualna. Kemalizam nije samo uveo varijantu latinice, koja je potpuno odsjekla Turke od bilo kakve veze s njihovom historijom i kulturom; on je zabranio i tradicionalnu odjeću (fes, džakaste pantalone za muškarce, marame za žene) i nametnuo evropski dres-kod cijeloj populaciji. Prezimena koja su zvučala arapski ili muslimanski morala su da se zamjene turskim.
Nijedno evropsko društvo nije tako bolno prošlo kroz proces kulturne revolucije, koja je izvršena počev od opštijih ka specifičnijim nivoima. Sekularizacija na Zapadu je izvršena ruku pod ruku s prosvjetiteljskim projektom demokratizacije i liberalizacije. U Turskoj, i u manje radikalnom obliku pod vlašću šaha u Iranu i pod vlašću vojnih diktatora u zemljama poput Egipta, Tunisa, Sirije i Iraka, stanovništvo nikada nije imalo izbora.
Izborne pobjede AKP-a od 2002. (kao i uporedni događaji u drugim muslimanskim zemljama) na neki način su predstavljale povratak ugnjetenih. Pošto se kemalistički sistem konačno politički liberalizovao (mada ne i kulturološki), pojava višepartijskog sistema je na kraju osnažila i tradicionalne konzervativce, čije su preferencije dugo bile osporavane.
Istovremeno, ekonomska modernizacija je konzervativcima donijela društvenu mobilnost, što je dovelo do pojave nove buržoazije koja se držala svojih tradicionalnih vjerskih vrijednosti i pripadnika kemalističke elite, koja se ušuškala u vojsci, birokratiji, sudstvu i na univerzitetima, i smatrala se ugnjetačima. Ti birači su stvorili bazu izbornih pobjeda i demokratskog legitimiteta AKP-a. Nedavni napori elemenata vojske – štita kemalističkog sekularizma – da opovrgnu volju naroda (kao što su to učinili tri puta u posljednjih pedeset godina) potvrđuju postojanje trajnog sukoba između sekularizma i demokratije u Turskoj.
Istovremeno, Erdoganova vanjska politika u posljednjih nekoliko godina je bila sve samo ne uspješna. Njegovo obavezivanje u početku na “nulte konflikte sa susjedima” je umjesto toga dovelo do pogoršavanja odnosa s Jermenijom, Rusijom, Izraelom i Egiptom, a da ne spominjemo posljedice učešća u građanskom ratu u Siriji na domaćem terenu, uključujući talas terorističkih napada.
Ništa od toga Erdoganu nije umanjilo podršku kod kuće, dok mu SAD i EU pružaju podršku kada je riječ o najnovijem pokušaju puča, mada stisnutih zuba. To svjedoči o tome da zapadne sile imaju suštinski interes u stabilnoj Turskoj, koja je EU potrebna da bi stopirala nove talase imigranata, uglavnom iz Sirije, i koja je SAD potrebna za njihov rat, ograničen kakav jeste, protiv Islamske države. Pitanje je da li će Erdoganov lov na unutrašnje neprijatelje – stvarne i umišljene – spriječiti SAD ili EU da nastoje da uspostave saradnju s Turskom.
Ali brutalna reakcija Erdogana na pokušaj puča, koja može da uključuje i namještena suđenja pored “čistki” javnih institucija od ostataka i sekularističkog establišmenta i njegovih bivših saveznika iz gulenističkog pokreta – samo će produbiti podjele u turskom društvu. Zapravo, terorističke napade nije inicirala samo Islamska država, već i kurdski ekstremisti, čiji zahtjevi za autonomiju osporavaju koncept neodjeljive turske nacije, što je kamen-temeljac kemalističke države.
Uoči pokušaja puča Erdogan je poduzeo značajne korake u cilju smanjenja napetosti s Rusijom i Izraelom, i izgleda da gotovo ne postoji vjerovatnoća da su ti napori osujećeni njegovim postpučovskim kaznama. Ipak, građanski rat u Siriji izgleda da ne jenjava, a de fakto uništavanje Sirije kao koherentne države iznutra i dalje stavlja pred izazov tursku politiku i društveno jedinstvo, pri čemu sve više izbjeglica pokušava da pređe u Tursku.
Naposljetku, kemalistički sekularizam čije se uporište u vojsci se pokazao neodrživim – njegovo uništenje pod rukovodstvom AKP-a uživa široko rasprostranjenu podršku. Ali postoji velika vjerovatnoća da će propali puč osnažiti neliberalne aspekte demokratije, koji se pojavljuju pod Erdoganom, gdje se volja naroda i vladavina većine kosi s pluralizmom, ljudskim pravima i slobodom govora. Ostaje da se vidi stabilnost takvog sistema u Turskoj, gdje je, uprkos protivljenju naroda puču, neprijateljstvo prema Erdoganu snažno.
/Autor predaje na Hebrejskom univerzitetu u Jerusalemu. Bivši je generalni direktor izraelskog Ministarstva vanjskih poslova/
(The Bosnia Times, Project Syndicate)