ANALIZA
Ovaj članak je objavljen 30.5.2016., a
objavljujemo ga kao pokazatelj koliko je vojni udar u Turskoj bio previdiv a
scenario očekivan!
Piše: Gonul Tol, thebosniatimes.ba
Prije nego je Turska osjetila autoritarnu
vladavinu predsjednika Erdogana, mnogi su mislili da će bivši vođa Stranke
pravde i razvoja (AKP) ostati zapamćen kao jedini lider koji je uspio
pripitomiti tursku vojsku i riješiti višedecenijski sukob sa Kurdima. Takva
nadanja su danas krajnje neprimjerena. Erdogan je svojoj vojsci odriješio ruke
u vođenju rata protiv kurdskih pobunjenika, a sa generalima uspostavio bliske
veze. Time, kako to Erdogan misli, on ubija više muha jednim udarcem. Vojnom
kampanjom protiv Kurda slabi se najmnogobrojnija manjina ove zemlje, koja je
nedavno zadala žestok udarac Erdoganovim težnjama ka apsolutnoj moći, a ojačava
njegova moć u sloju turskih nacionalista. Pored toga Erdogan može izgladiti
odnose sa dugo otuđenom vojskom, a to bi mu moglo biti od velike pomoći sada
kada ga opkoljavaju domaći i strani protivnici. Čak i među njegovim bliskim
saradnicima, uključujući neke od njegovih savjetnika, ima onih koji se boje da
se predsjednik igra sa zvjerkom koja nakon toliko godina grubog tretiranja pod
vlašću AKP-a postaje divlja i previše željna osvete.
Vojska ima razloga da bude kivna. Dugo
vremena je imala značajan utjecaj na tursku politiku – izvršila je četiri vojna
udara, svrgnula nekoliko političkih lidera i beskompromisno štitila sekularnu
demokratiju. Otkako je došla na vlast 2002., AK Partija je umanjivala utjecaj
generala što je dovelo do oslabljene i podijeljene, a nekada svemoćne, turske
vojske. Kako bi ispunila kriterije za ulazak u EU, Ankara je sprovela niz mjera
s ciljem uspostavljanja civilne kontrole vojske. To je umanjilo nadležnost vojnih sudova u
usporedbi sa civilnim sudovima i odigralo važnu ulogu u imenovanju vrhovnih
vojnih komandanata. Još jedan poraz za vojsku uslijedio je u aprilu 2007.,
nakon što je vojska na svojoj web stranici postavila ultimatum (kasnije nazvan
„e-coup“) upozoravajući AK Partiju da u utrci za predsjednika ne podrže
Abdullaha Gula koji je prije bio član islamističke stranke i čija žena nosi
maramu. To je razbjesnilo javnost i AK Partiju, a Gul je dobio izbore. Pokušaj
vojske da interveniše protiv popularne partije bio je veliki udarac za njihov
položaj u društvu, a u prijevremenim izborima održanim odmah nakon e-coupa,
broj glasova za AK Partiju porastao je za 13%.
U to vrijeme su Gulenovci (pripadnici
islamističkog pokreta čiji je osnivač učenjak Fethullah Gulen koji se nalazi u
Sjedinjenim Državama), tadašnji saveznici vlade u pravosuđu, pokrenuli nekoliko
krivičnih istraga protiv vojnih oficira. U slučajevima Ergenekon i
Sledgehammer, veliki broj generala je osuđen na zatvorsku kaznu, a stotine
umirovljenih vojnika je uhapšeno. Sukob između AKP-a i vojske doveo je do
masovnih ostavki unutar vojnog vrha u julu 2011., na dan koji je Henri Barkey
nazvao „dan kada je vojska podigla bijelu zastavu.“
Međutim u posljednje vrijeme čini se da se
sudbina vojske mijenja. Otkako je Necdet Ozel, Erdoganov sljedbenik, postao šef
turskog generalštaba nakon ostavke svog prethodnika, Erdogan i oružane snage su
donekle popravile svoje odnose, barem na vrhovnom nivou. Ali ozbiljan raskol
nastao je kada su Gulenovci u pravosuđu pokrenuli istragu o korupciji koja je
obuhvatila i Erdoganovu porodicu i njegove bliske saradnike. Erdogan je tada u
vojsci vidio potencijalnog saveznika u onom što će postati otvoreni rat protiv
Gulenovaca, nekadašnjih partnera.
Nakon izjave jednog od Erdoganovih bliskih
savjetnika, vojska je podnijela žalbu na sudu tražeći ponovno suđenje
optuženika u slučaju Sledgehammer. Sud je nakon toga odbacio cijeli slučaj
tvrdeći da su dokazi izmišljeni i pustio na slobodu sve generale koji su bili
uhapšeni. Konačni dokaz obnovljenog prijateljstva između AKP-a i vojske bio je
dolazak vojnog zapovjednika Hulusi Akara na svadbu Erdoganove kćerke u svojstvu
jednog od svjedoka na ceremoniji.
Nedavni prekid primirja između države i
Radničke stranke Kurdistana (PKK), riješio je još jedan od sukoba između vlade
i vojske. Vojska se uvijek protivila mirovnim pregovorima sa PKK partijom i
optuživala vladu da ne reaguju na aktivnosti PKK-a u kurdskom području. Vojni
oficiri su 2014. zatražili dozvolu da sprovedu 290 operacija protiv Radničke
stranke Kurdistana na jugoistoku. Vlada je odobrila samo osam, što je pojačalo
tenzije između ove dvije strane. Stoga, nastavak sukoba između vlade i PKK
partije u ljetu 2015. je popločao put ka zbližavanje vojske i vlade Republike.
Haos koji je obavio Siriju i Irak, kao i tenzije između Turske i Rusije,
također su doprinijeli povratku vojske i njenog internog i eksternog utjecaja.
Erdogan i provladini mediji koji su donedavno slavili krivične slučajeve protiv
vojske kao velike pobjede demokratije, počeli su veličati „herojske podvige
vojnih snaga“ u suočavanju sa domaćim i stranim neprijateljima Turske. Takav
jedan gest bila je i njegova odbrana sekularizma nakon što je Ismail Kahraman,
predsjednik turskog parlamenta, izjavio da sekularizam treba izostaviti iz
turskog ustava.
Erdogan se očito oslanja da će ovakvim
gestama držati potčinjenu vojsku pod kontrolom, ali se igra s vatrom; neki se
boje da bi se vojska mogla vratiti svojoj staroj navici miješanja u političke
procese ukoliko vidi priliku za to. Ustvari, moć vojske se može umanjiti, ali
ne i isključiti. Ona zasigurno zadržava određenu institucionalnu autonomnost.
Kemalizam, osnivačka ideologija republike koja je decenijama bila prepreka
islamizmu i kurdskom separatizmu, i dalje čini ideološko jezgro kurikuluma
vojnih srednjih škola i akademija. Jedina referenca na islam u akademijama je u
kontekstu ataturka. Vojska je čak odbila zahtjev vlade da dozvoli svršenicima
medresa i sličnih škola koje obrazuju državne imame i religijske učenjake upis
u vojnu akademiju. Vojska vjeruje da bi takvi učenici mogli proširiti religiju
u redovima Oružanih snaga Turske i time povećati kontrolu vlade nad vojskom.
Budžet odbrane i dalje ne ovisi od građanskog odbora i vojska samostalno
reguliše svoje uposlenike. Zbog toga ni vojnik zapovjednik nije podređen
ministru odbrane.
Zbog svega navedenog, ne čini se da je
vojska pretjerano zainteresovana u miješanje u političke procese, barem ne
zasad.
Nakon reakcije javnosti na e-coup, čini se
da su odlučili držati van politike. Zapovjednik generalštaba je nedavno iznio
oštru izjavu kojom kategorički poriče optužbe da vojska planira vojni udar. Čak
su zaprijetili tužbom protiv medija koji objavljuju takve vijesti. Vojska se
uvijek oslanjala na podršku javnosti prilikom svog uplitanja u politiku. Vojni
udar koji se desio 1980., najkrvavije vojno preuzimanje vlasti u turskoj
historiji, bio je podržan od strane javnosti koja je vojnu intervenciju vidjela
kao jedini način stabilizacije u državi. Danas, vojska je vrlo svjesna
činjenica da bi svaka intervencija protiv Erdogana i njegove AK Partije, koja
je u proteklim izborima dobila skoro 50% glasova, doživjela minimalnu podršku
od javnosti i poništila sav trud vojske da bude na dobrom glasu u društvu.
Koliko god se sada činilo nemogućim da se
desi vojni vojni udar, i dalje je moguć scenario u kojem bi vojska uplela svoje
prste. Četrnaest godina vladavine AK Partije je donekle omekšalo stav vojske
prema sekularizmu, ali kurdski separatisti su i dalje trn u oku oružanim
snagama. Vojska bi mogla reagirati ukoliko se borba protiv PKK partije otme
kontroli, ako masovno nasilje u zapadnim urbanističkim centrima dovede to pada
sigurnosti i velike ekonomske krize i ukoliko vladavina postane isuviše
autoritarna. Takve okolnosti bi mogle izazvati masovne antivladine proteste.
Ukoliko Erdoganova reakcija budu brutalnije policijske kazne i ako to rezultira
većim neredima i krvoprolićem, moguće je da će narod potražiti pomoć generala.
Čak i pod takvim opasnim i neželjenim okolnostima, generali bi zatražili
ostavku vlasti vjerovatno političkim, a ne vojnim putem. Turksa je politički i
ekonomski isuviše evoluirala da bi je predvodila vojna hunta.
Međutim dotad, vlada i vojska će vjerovatno
zatržati dobre odnose. Neophodno je ipak naglasiti taktičku prirodu i
ograničenja njihove suradnje. Njihovi interesi se zasada možda poklapaju ali se
oni i dalje razilaze na mnogim pitanjima. Sve veća autoritarnost Erdoganove
vladavine, njegova česta kolebanja po pitanju Kurda, kao i njegova agresivna
vanjska politika fokusirana na Bliski Istok, doveli su Tursku do nesuglasica sa
njenim dugogodišnjim saveznicima na Zapadu i izazvali komešanje unutar vojnih
redova.
A i od vojske se Erdogan čuva. Odluka vlade
da od generalštaba turskih oružanih snaga otcijepi Vrhovnu komandu Žandarmerije
i pripoji je Ministarstvu unutrašnjih poslova, bio je pokušaj ubacivanja
AKP-ovih pristalica u redove Žandarmerije i izjednačavanja snaga protiv vojske.
Ali na koncu, kurdsko pitanje će odlučiti ne samo o budućem odnosu ove dvije
strane, kao i ulozi vojske u politici Turske.
(The Bosnia Times, Foreign Affairs, Prevela
Esma Latić)