Malo kome je jasno danas koje su stranke sve u vlasti, a koje su im opozicija. Sam Bakir Izetbegović je ustvrdio da su stranke opozicije zastupljene u vlasti koliko i SDA. Možda je najčudnije ponašanje posljednje koalicije koja je bar javno formirana 13. oktobra 2020. godine u hotelu Bristol. Pežorativno je nazvana „Petak 13“ zbog broja „13“ koji sujevjernim donosi nesreću. Formirali su je SDA, DF i SBB. Kadrovi ovih stranaka obnašaju i danas funkcije na federalnom i državnom nivou.
KOMŠIĆ DOBIO „PO NOSU“ i „PO PRSTIMA“
Paradoksalno je da su kadrovi SBB-a i SDA još uvijek u „tehničkom mandatu“ nakon što su ove dvije stranke napravile koaliciju 2018. godine. Tako su SDA i SBB bivali najčešći koalicioni partneri, kako su se njihovi lideri Bakir Izetbegović i Fahrudin Radončić svađali i mirili. I sad su im odnosi takvi – mire se i svađaju kroz izbornu kampanju koja je uveliko otpočela.
U svojoj jednoj analizi u kojoj je govorio o rejtingu stranaka, Izetbegović se usudio prejudicirati izborne rezultate. Po njemu će svakako SDA pobjediti, SBB potpuno nestati sa političke scene, dok će DF zabilježiti rast itd. Zanimljivo je da je Izetbegović svoje procjene formirao prema odnosu prema pregovorima o izbornoj reformi i da je tako favorizirao stav Željka Komšića koji je, kako je rekao, kao iskusni političar poentirao na tome da su odoljeli pritiscima stranaca. Nije važno što je pokušajem da nametne odluku o izbornom zakonu Cristian Schmidt, na neki način, Komšić dobio i „po nosu“ i „po prstima“, te da su time Izetbegovićeve procjene derogirane. Stoga se vjerovatno ni za bogdu njegove procjene nisu promjenile, iako je nekad i sam smatrao da je Komšić infantilan političar.
Radončić je vrlo oštro reagirao na takve Izetbegovićeve procjene, da bi u posljednjim svojim nastupima ipak rekao kako je Izetbegović ozbiljan kandidat.
Sigurno je zanimljivo da Radončić, koji se svrstao u blok opozicionih stranaka, ne dijeli njihove stavove kad je u pitanju odnos prema reisu Huseinu Kavazoviću, koji opet transparentno podržava Izetbegovića. I ovo je razumljiv Radončićev odnos nakon što je bukvalno doživio svojevrsnu rehabilitaciju kada je kao vakif/dobrotvor dobio priliku da se obrati zvanicama na otvorenju zgrade Rijaseta. Pošto je prošao pakao demonizacije od strane režimskih medija i botova na društvenim mrežama, a nakon što je bio uhapšen i optužen za saučesništvo u ubistvu Ramiza Delalića, te se u svojoj odbrani pozivao na medije koji su tvrdili da ga je ubila državna mafija, ovakvo priznaje od reisa Kavazovića mu je dobro došlo za popravljanje imidža među Bošnjacima. I pored toga njegovi stavovi kako trebamo respektirati Islamsku zajednicu kao instituciju, odnosno da ne smijemo biti arogantni i potcjenjivati utjecaj katoličke crkve, kao ni utjecaj izraelskog lobija u svijetu, kad se borimo za svoj nacionalni status, sasvim na mjestu. Ipak je na takve njegove stavove reagirao Komšić spočitavajući mu to što mu je Zoran Milanović primjetio takva gledišta kao pozitivna, time ih „eliminirao“ kao relevantna.
Radončić se trudio da ima dobre personalne odnose sa drugim liderima, kako u BiH tako i u regionu. Vjerovao je da će mu to poboljšati rejting kod međunarodnih aktera, s jedne strane, kao da će ga Bošnjaci, kojima je preko glave nacionalističkih prepirki, takvog prihvatiti i podržati. To su iskoristili režimski mediji da ga sumnjiče za šurovanje sa Draganom Čovićem i Miloradom Dodikom. Opet se priča svodi na njegov odnos prema Komšiću. Naime, kada je Radončić bio uhapšen Komšić je dao jednu nekolegijalnu i nekorektnu izjavu u kojoj sumnja da ima osnove u tome što je uhapšen. Dok ga je Čović posjetio u zatvoru. Navodno mu je Čović sugerirao da ne uzima hranu jer bi mogao biti otrovan, što je ovaj poslušao. Tako da odnos Komšića i Radončića nije samo razlika u političkim gledištima, već je opterećen i personalnim animozitetom.
BAKIROVA „UTRKA ŽIVOTA“
Zato je komparacija Komšića i Radončića vrlo zanimljiva i kao persona i kao lidera stranaka. Radončić je prošao kroz „sito i rešeto“, dok je Komšić bio miljenik sarajevskih medija sve dok nije napravio tu koaliciju „Petak 13“. Iako je Komšić ušao u politiku iz „videoteke“, niko mu to ne zamjera. Dok Radončića prozivaju da je došao u Sarajevo sa „dvije kese“ u rukama i da se obogatio. To je netačno jer je Radončić došao u Sarajevo kao afirmirani jugoslavenski novinar ; imao je auto (glof) i stan kojeg je zamjenio sa stanom u Podgorici. Njemu saradnici Udbe spočitavaju saradnju sa KOS-om, dok se u „Djelovdniku UDBE“ objavljena imena Bakira Izetbegovića, Mustafe Cerića i drugih bošnjačkih uglednika kao saradnika i doušnika tajne komunističke policije. Radončić je uspjevao dobiti satisfakciju nakon dobivenih presuda zbog klevete, ali je paradoksalno da ima jedan od najmoćnijih medija (Avaz) i da nije uspio otklonuti takve sumnje od sebe. To još uvijek škodi njegovom političkom rejtingu i zbog toga mu nije u interesu da se vode prljave kampanje u kojima lideri zadaju udarce ispod pojasa. Možda nije svjestan da u sukobu sa Komšićem samo dobiva Izetbegović.
Komšić slovi kao čovjek čisti ruku kad je novac u pitanju, iako je okružen tajkunima za koje se spekulira da mu finasiraju kampanju. Njegov najveći porok je, posvemu sudeći, alkohol. Ali to mu glasači ne zamjeraju. Vjerovatno zato tako dugo traje u politici. Međutim, po svemu sudeći „dotjerao je cara do duvara“ i ovo su zaista za njega izbori na kojima će biti „ja'l hadžija, ja'l bos“. Komšić je pokazivao dosta kockarski manir u politici, ali to mu jemoglo proči zato što nikad dosada nije morao „pokazivati karte“, bez obzira na ulog. Ovaj put će, sve su prilike, to morati učiniti ukoliko visoki predstavnik za BiH Cristian Schmidt donese odluku o izbornom zakonu. Ma kakva bila ta odluka, prvo će pogoditi Komšića jer je uvijek igrao na velik ulog! Zato on, za razliku od Izetbegovića, kojije krenuo u kampanju kao u posljednju „utrku života“, stoji u kutu i čeka da vidi njegovo „prolazno vrijeme“. Ukoliko Izetbegović bude imao „prolazno vrijeme“ na stratu oficijelnog početka kampanje, a to je već za petnaestak dana, Komšić će mu se pridružiti. Skupa nisu dobro prošli, na primjer u dijaspori, gdje su otpočeli kampanju. Izetbegoviću zbog ovako radikalne kampanje prijete sa svih strana i moguće je da se neka od prijetnji i ostvari što bi ga izbacilo iz takta, a možda i eliminiralo iz utrke.
Ni Radončić nije u boljem položaju od svojih (bivših) kolaicionih partnera. Zbog svojih nepricipijelnih koaliranja stranka mu je desetkovana, dok je on u dobroj kondiciji bez hipoteka, afera i istražitelja za vratom. Vjerovatno svjestan toga balansira između opozicije i pozicije. Čeka greške Komšića i Izetbegovića, kao i poteze međunarodne zajednice. Možda je Radončić suviše iskusan, pa stoga i suviše oprezno vodi kampanju. Kako god se odvila priča o nametanju izbornog zakona, ona je već odredila izbornu kampanju. Na njoj će neko dobiti, a neko izgubiti sve (!) na izborima. Ulozi su baš veliki!
(TBT, Tim za analitiku)