KOLUMNA
Iz
zapisnika o obdukciji: „Džaferagić Amila, kći
Šemse, rođena 29. 02. 1992. iz Donjih Biljana, prepoznata po ocu Šemsi. Odjeća: Dječija benkica bijela na
kopčanje sa lijeve strane sa tri dugmeta, ispod bijela dječija pamučna
potkošulja dugi rukav, dječije gegice sive, pamučne bijele duge gaće, štrample
dječije bijele, melni gaćice i pamučna bijela pelena unutra.
Nađeni
predmeti: jedna bijela i jedna plava dječija
cucla – duda
Piše: Anida Ključanin, thebosniatimes.ba
Užurbano sam prelazila stranice
zapisnika sa obdukcije masovne grobnice Lanište tražeći ime male Amile. Željela
sam vjerovati da njena smrt nije bila planska, namjerna, da je možda slučajno
pogođena dok ju je majka držala u naručju. Godinama tražeći dokaze o počinjenju
genocida, ovdje sam željela da ga ne pronađem. Željela sam vjerovati da takvo i
toliko zlo ne postoji, iako sam se u njegovo prisustvo, godinama unazad,
neprestano uvjeravala. Kome bi moglo smetati dijete od nepunih 5 mjeseci?
Konačno, ugledala sam njeno ime na 70. stranici zapisnika, pod oznakom „Leš br.
172“. Brzo sam preletila nalaz patologa i zaplakala. Amila je bila likvidirana,
pucnjem u glavu. Ubijena je u pokušaju pravljenja države srpskog naroda, u
kojoj je i beba imena Amila smetala i za čije je nastajanje morala biti
sakrivena, kao da nikada nije ni postojala, u prirodnoj podzemnoj pećini na
obroncima Grmeča.
Ključ
i Srebrenica; uzrok i posljedica
Jedan od zločina koji godinama unazad
ostaje u sjeni srebreničke tragedije jeste i onaj počinjen u Biljanima, tri
godine prije toga. Genocid u Srebrenici je sasvim logičan slijed poduzete
zločinačke politike; da je međunarodna zajednica reagovala na genocid počinjen
u Biljanima 10. 07. 1992. godine ili na bilo koji u nizu zločina počinjenih u
tom periodu i zaustavila srpski pir zločina, srpske snage ne bi imale prilike
počiniti genocid nad preko 8,000 muškaraca 11. 07. 1995. godine. Umjesto toga,
međunarodna zajednica se „ibretila“ nad zločinima, šaljući svoje trupe koji su
imali ovlaštenje da reaguju jedino u slučaju zaštite svojih vojnika (?!) dok je
nesrpski narod istrebljivan. Na kraju, kolika god da je zasluga hrabrih
novinara čije su reportaže obišle svijet i koje su omogućile da se sazna za
bosanskohercegovačku tragediju, tolika je bila inertnost međunarodnih
zvaničnika koji su dešavanja u BiH posmatrali sa stajališta „tri jednake
zaraćene strane“, „plemena koje oduvijek iz mržnje međusobno ratuju“, a nikako
agresije na jednu suverenu i međunarodno priznatu zemlju u kojoj je činjen
genocid.
Stoga, možda i nisu mogli spriječiti
zločine u Biljanima i drugim bosanskohercegovačkim stratištima u ljeto 1992.,
ali ovakav odnos „svijeta“ zasigurno je doprinio zločinima koji će biti
počinjeni u ljeto 1995.
Nedvojbeno, ono što je počinjeno u
Biljanima 10. jula 1992. godine nadilazi granice normalnog. Dan je to kada se
sva izopačenost svijeta spustila na tlo ovog malog ključkog sela.
Krivično
djelo genocida u opštini Ključ
Ključ je jedna od sedam općina u Bosni i
Hercegovini gdje je i prema svim važnijim optužnicama Međunarodnog krivičnog
suda za bivšu Jugoslaviju, počinjen zločin genocida. Nepostojanje osuđujuće
presude koja bi potkrijepila ovo stanovište (dok je s druge strane nesporno
dokazano počinjenje zločina protiv čovječnosti) ne predstavlja dokaz u smjeru
da genocida nije bilo, nego tek dokaz o nepostojanju volju da se takva presuda
za Ključ zajedno sa druga dva grada u dolini rijeke Sane, Sanski Most i
Prijedor, donese.
Ipak, nesporno je da zločini počinjeni u
ovom malom krajiškom gradiću predstavljaju čin genocida: likvidacije su bile
masovne, jednako su ubijani kako muškarci tako i žene i djeca, svi ubijeni su
bili civili, pretežno Bošnjaci i određeni broj Hrvata, likvidacije su vršene
isključivo zbog etničke/vjerske pripadnosti ubijenih gdje su žrtve birane
isključivo na temelju pripadnosti zaštićenoj grupi.
U općini Ključ ostvarena su najmanje tri
vida činjenja krivičnog djela (actus reus) genocida:
-Ubijanje pripadnika
grupe;
-Nanošenje teške tjelsne
ili psihičke povrede pripadnicima grupe; te
-Smišljeno nametanje
pripadnicima grupe životnih uvjeta sračunatih da dovedu do njenog potpunog ili
djelomičnog uništenja.
Ključani su ubijani kako prilikom ulaska
pripadnika srpskih formacija u grad i sela, tako i u logorima gdje su bili
protupravno zatvoreni; u logorima formiranim na teritoriju opštine Ključ, te
logorima Manjača, opština Banja Luka, Kamenica kod Drvara i logoru Batković kod
Bijeljine, gdje su organizovano premještani; tu su im nanošene teške fizičke i
psihičke povrede, te su u tim logorima „boravili“ u nehumanim i životinjskim
uvjetima smišljeno sračunatim sa ciljem njihovog uništenja za vrijeme i nakon
izlaska iz logora.
Mens rea genocida dokazana je brojnim
izjavama čelnika Srpske Republike Bosne i Hercegovine, od Radovana Karadžića, preko predsjednika
Autonomne regije Krajina (ARK-a) Radoslava Brđanina, do Momčila Krajišnika i
brojnih drugih, te izjavama i odlukama članova Kriznog štaba općine Ključ i pripadnika formacija (a od kojih će neke ovdje biti predstavljene
kada je u pitanju selo Biljani).
Nakon nasilnog preuzimanja vlasti krajem
maja 1992. godine u općini Ključ (što je koncidiralo sa preuzimanjem vlasti u
susjednom Sanskom Mostu i Prijedoru) pristupljeno je hapšenju civila i
odvođenju u logore, te napadima na grad i okolna sela. Pri ovim napadima civili
su ubijani i vršeno je „čišćenje terena“ bez biranja sredstava. Ovi događaji
obilježili su juni mjesec 1992. godine. Juli mjesec period je pak ubrzanih
akcija prema preostalim nesrbima u Sanskoj dolini; agresor je morao djelovati
ubrzano zbog prijetnje otkrića počinjenih zločina od strane međunarodne
javnosti, do čega konačno i dolazi u augustu 1992.
Ipak, do tada je valjalo, ne birajući
metode, očistiti opštine predviđene za ulazak u Veliku Srbiju. Mjesec je to
organizovanih konvoja u cilju iseljenja stanovništva, ubrzanih premještanja
civila u druge logore u cilju pražnjenja lokalnih logora i prikazivanja
njihovog smanjenog obima, te masovnih likvidacija preostalih civila.
Masovna likvidacija civila, među kojima
i žena i djece u Biljanima, 10. jula 1992. godine, samo je jedno u nizu
stratišta koje potkrepljuje ranije iznesene zaključke.
Biljani
U noći 9. na 10. juli 1992. godine, u
restoranu „Lovac” u Sanici, opština
Ključ održava se sastanak na kom je glavna tačka dnevnog reda „čišćenje terena u Biljanima“. Sastanku
prisustvuje najviši nivo srpske vojske i policije: potpukovnik Drago
Samaradžija, komandant 17. Lake pješadijske brigade, zapovjednici na svim
nivoima brigade, komandir odjeljenja policije Milan Tomić, predstavnik
saniteta, zatim komandiri I, II i III čete kojom je komandovao Marko
Samardžija. Detaljno se razrađuje plan o aktivnostima vojske i policije, vrši
se podjela međusobnih zaduženja, kao „paravan“ se uzima odvođenje civila u
cilju podjele dozvola za kretanje (isti navodi korišteni su i u mjesecu junu 1992 godine, u ključkom selu Velagići
kada je civilima rečeno da idu na podjelu dozvola za kretanje, nakon čega se
više nisu vratili; likvidirano je najmanje 77 osoba), obezbjeđuje se autobus i
Sanitet.
Prvostepena presuda u predmetu
Samardžija u ovom kontekstu ističe sljedeće:
„Da
se radilo o vojnoj akciji, a ne o pasivnom obavještavanju mještana, da će se
davati dozvole za kretanje, pokazuje prisustvo velikog broja „do zuba”,
kako kažu svjedoci, naoružane vojske i policije, vezista, pa čak i unaprijed
obezbjeđenih autobusa, zatim Saniteta.. Prema zadacima od 9. jula 1992. godine,
operacija planirana za slijedeći dan je bila „čišćenje” sela Biljani i
okolnih zaselaka. „Čišćenje” ne znači davanje dozvola za slobodno
kretanje. Nije bilo prvi put da se vrši operacija čišćenja.“
Ovakav jedan sastanak na kome je noć
prije odlučeno o pokolju civila jednog mikropodručja nepobitan je dokaz
genocidne namjere; ovo je dokaz da ovaj pokolj ne predstavlja, kako je to često
u propagandnom djelovanju predstavljala srpska strana, sporadične smrti civila
stradalih tokom borbi sa „muslimanskim ekstremistima“, nego puki čin
likvidacije pripadnika grupe u cilju njenog istrebljenja sa područja određenog
teritorija. Ovaj sastanak dokaz je planiranja i predumišljanja, te
opredijeljenosti pripadnika zločinačkog udruženog poduhvata da počine krivično
djelo genocida.
Dana 10. jula započinje napad na
Biljane.
I prije ovog datuma, dešavaju se napadi
na ovo ključko selo (prije svega: 01. 06. i 26. 06. 1992. godine). Pri prvom
napadu muškarci bivaju odvedeni u koncentracioni logor Manjača i na taj način
izbjegavaju sigurnu smrt koja će mjesec dana kasnije biti namijenjena njihovim
komšijama. Biljanci do 10. jula 1992. godine žive u konstantnom strahu,
isčekujući neizbježno. Pri oba ova napada dolazi i do likvidacije civila.
Djelujući prema odluci komandanta 17.
lake pješadijske brigade – potpukovnika Drage Samardžije (VP 2207 Ključ „strogo
pov.” broj 03-135) od 9. jula 1992 godine, Naređenje za dalja dejstva na blokadi, pretresima i čišćenju terena u
selu D. Biljani i njegovim zaseocima, a kojim se naređuje potpuna blokada,
pretres i čišćenje terena u rejonu sela Donjih Biljana, pravi se obruč oko sela
kako bi osujetili pokušaj bijega mještana.
Sam Samaradžija u ovom periodu vodi
huškačku politiku i svojim vojnicima pred pokolj u Biljanima piše da budu
borbeno spremni jer se vodi rat protiv Srba.
„Vrijeme
u kojem stvaramo i oblikujemo našu jedinicu je izuzetno složeno. Zahvaljujući
pomoći naše braće iz okolnih područja uspjeli smo do neke mjere smanjiti
opasnost od okolnih neprijatelja-muslimanskog stanovništva u našim selima, ali
opasnost još uvijek nije u potpunosti uklonjena. Osinje gnijezdo, da tako
kažem, je samo malo uznemireno ali još uvijek nije uništeno.“.. „Razljućena i
zapjenušava banda koja je ostala na području Ključa – Biljana, mogla bi se
pridružiti ustaškoj bandi na području bihaćko – cazinskog ratišta.“
U šest sati ujutro vojnici 17.
Pješadijske brigade, na čelu sa Markom Samardžijom, ulaze u selo. Muškarcima iz
zaseoka Brkići i Balagića Brdo naređuju da izađu napolje i da se upute prema
livadi Jezerine. Tu ih dočekuje Samardžija zajedno sa svojim vojnicima i
pripadnicima policije, te ih sa puškama usmjerenim prema njima, uz naredbu „ruke na leđa“ u koloni po dvoje, pod
izgovorom da ih vode u cilju dijeljenja potvrda potrebnih za kretanje po
opštini, sprovode do dvorišta osnovne škole u Biljanima.
Potrebno je napomenuti kako odbrana
Samardžije navodi jedan potpuno apsurdan, a nadasve ciničan vid odvođenja ovih
muškaraca na egzekuciju a sve u cilju amnestiranja Marka Samaradžije u ovom
činu. Tako je odbrana istakla kako je to urađeno u potpunom miru; kako su
njegovi vojnici polako probudili mještane, trudeći se da ne bude ostale ukućane
i pozvali svoje komšije da pođu s njima, nakon čega su svi zajedno krenuli
prema livadi Jezerine gdje su stojali zajedno, razgovarajući, odakle su se
potom opet, u miru i slozi, bez ikakvog ustrojstva, bez pratnje i prijetnjim,
laganom šetnjom uputili prema školi. Do promjene, dalje navode, dolazi tek pred
školom gdje im prilazi neki drugi, „običan“ vojnik, vičući „gore ruke bando“,
što je samog Samardžiju „jako pogodilo“.
Na livadi Jezerine zadržavaju se oko
pola sata. Putem radio-veze, upućuju naredbodavce u tok akcije: „Sve je spremno ovdje u Brkićima, možemo li
krenuti i ići u školu?“, nakon čega se prema istoj i upućuju.
Pred školu bivaju dovedeni i muškarci iz
ostalih dijelova Biljana, nakon čega počinje zatvaranje unutar škole. Učionice
su ubrzo pune civila. Počinje pravljene spiskova da bi nakon određenog vremena
počela poimenična prozivka. Omer Dervišević je prozvan prvi. Za Omerom ide
Smial Avdić. Začula se samo pucnjava i rafali. Ubijani su, jedan po jedan,
nedaleko od škole.
Otprilike 15 do 20 starijih mještana
sprovode prema Ćehićima, livadi iznad škole, gdje i njih likvidiraju.
U međuvremenu vojnici i policajci iz
okolnih kuća dovode i preostale civile, među njima i žene i djecu. Neke ubijaju
već u dvorištu njihovih kuća. Dolaze i pred kuću porodice Džaferagić. Besima
Dažaferagić, supruga Šemse Džaferagića, izlazi sa bebom Amilom i sinom Almirom
od četiri godine u avliju. Strijeljaju ih na licu mjesta. Iz porodice
Džaferagić ubijaju i Šemsinog oca, brata, sestru, sestričnu od 16 godina..
Nakon likvidacija ispred škole i okolnih
kuća, u školi ubrzavaju posao: naređuju da izlaze grupe od po pet civila i da
se postroje pred vratima. Po izlasku se čuje vika, galama, udaranje, plač. Na
hodniku ih dočekuju policajci koji jednog po jednog propuštaju napolje. Napolju
se nalazi parkiran autobus u koji dva reda muškaraca utrčavaju prolazeći kroz
špalir. Prije polaska prozivaju grupu muškaraca da izađu iz autobusa koje na
licu mjesta također ubijaju. U ovoj grupi je bio i Husein Ćehajić koji ističe
kako je po naređenju sa drugim civilima izašao iz autobusa, te je sljedeće čega
se sjeća pucnjava. Pao je i završio ispod gomile pogođenih i ubijenih ljudi,
što mu je i spasilo život. Preostale osobe u autobusu zadesit će ista sudbina.
Po dolasku nad prirodnu jamu Lanište, likvidirani su na licu mjesta.
Po završetku „posla“, vojnici i
policajci pristupaju konačnom čišćenju prostora. Pred noć se vraćaju na mjesto
zločina i vrše sakupljanje leševa. Sve tragove nastajanja Republike Srpske
potrebno je prikriti, sakriti ih duboko pod zemlju. „Hajte gore je slobodno, gore više nema nikoga“, upućivao je
Samardžija. Leševi su prema kazivanjima preživjelih koji su se krili u blizini
prvo tovareni na kašiku bagera, a potom istovarani u kamion.
Nakon utovara, kamion je krenuo u pravcu
Ključa, krećući se niz ulicu iza škole, dok je Marko Samardžija stajao na
njegovoj lijevoj stepenici. Samaradžija je pak negiranje svog učešća u ovom
činu, braneći se pred Sudom BiH, obrazložio sljedećim riječima: „Ja sam bio istaknuti pedagog, legenda u
Sanici i Ključu, ugledni, ako ne i najugledniji mještanin Biljana i svakako ne
osoba koja bi trebala raditi ovakve fizičke poslove, a i pozli mi kad vidim
leš.“
U Biljanima je ubijeno 260 civila.
Tijela ubijenih ekshumirana su iz
masovnih grobnica Lanište I, Crvena zemlja I i II, masovnih i
pojedinačnih grobnica na području Biljana (Biljani I, II, III, IV, V, VI, VII).
Ekshumirani su tako primarno iz
sljedećih masovnih i pojedinačnih grobnica: 188 osoba ekshumiranih iz masovne
grobnice Lanište I; 16 osoba ekshumiranih iz masovne grobnice Crvena zemlja I;
16 osoba ekshumiranih iz masovne grobnice Crvena zemlja II; 5 osoba ekshumiranih
iz masovne grobnice Biljani i Ćehići; 1 osoba ekshumirana iz pojedinačne
grobnice Biljani I, 1 osoba ekshumirana iz pojedinačne grobnice Biljani II; 1
osoba ekshumirana iz pojedinačne grobnice Biljani III; 2 osobe ekshumirane iz
pojedinačne grobnice Biljani IV; 2 osobe ekshumirane iz pojedinačne grobnice
Biljani V; 1 osoba ekshumirana iz pojedinačne grobnice Biljani VI; 5 osoba iz
masovne grobnice Biljani VII; 2 osobe ekshumirane iz pojedinačne grobnice
Biljani VIII; 11 tijela eksmiranih iz masovne grobnice Botonjići; 1 osoba
ekshumirana iz masovne grobnice Biljani Marići; 17 osoba ekshumiranih iz
pojedinačnih grobnica na šehidskom mezarju Biljani.
S pravne strane gledanja, zločin koji je
počinjen u Biljanima ne može se podvesti niti pod jednu drugu pravnu
kvalifikaciju nego krivično djelo genocida: actus reus genocida, ubijanje
pripadnika grupe, ispunjen je likvidacijom 260 civila pripanika bošnjačke
grupacije; kada je u pitanju mens rea genocida tu je unaprijed pripremljen plan
počinjena zločina sa namjerom „čišćenja“ terena od nesrba, likvidacija u cilju
provođenja unaprijed zacrtanih planova i politike, likvidacija isključivo zbog
pripadnosti određenoj grupi a nikako ne zbog bilo kakvih individualnih
karakteristika žrtve; llikvidacija sa primarnim ciljem uništenja tog dijela
grupe i njeno trajno uklanjanje sa tačno određenog područja; te na kraju
sakrivanje tijela žrtava.
Jedini osuđeni za zločin u Biljanima
jeste Marko Samardžija, kao nadređeni vojnicima 17. pješadijske brigade. Osuđen
je za likvidaciju muškaraca dok za ubistvo žena i djece iz Biljana nije osuđen
kako Sud BiH nije pronašao da je imao potrebnu namjeru za njihovu likvidaciju.
Marko Adamović i Boško Lukić, osuđeni za počinjenje određenog broja zločina na
području opštine Ključ, oslobođeni su po tačci optužnice kojom su terećeni za
Biljane. Ipak, činjenica je da Marko Samardžija nije sam pobio 260 osoba. Šta
je sa pukim izvršiocima ovog zločina? Treba li njih amnestirati od ovog zločina
i vjerovati da su postupali samo po naređenju? Ko je vojnik koji je bebi Amili
pucao u glavu? Ko su oni koji su sakupljaju leševe i zatrpavali masovne
grobnice? Koji je to broj lica koja danas žive u vječnom zavjetu šutnje?
Izvršioci ovog zločina danas žive među nama. Da li će ova lica ikada biti
izvedena pred lice pravde ili ostaje, kao u nebrojenom broju slučajeva do sada,
da se nadamo Božijoj kazni. Neefikasnost pravosuđa ili umijeće zločina(ca)?
Umjesto
zaključka: Iz zapisnika o obdukciji
„Džaferagić Amila, kći Šemse, rođena 29.
02. 1992. iz Donjih Biljana, prepoznata po ocu Šemsi.
Odjeća:
Dječija benkica bijela na kopčanje sa
lijeve strane sa tri dugmeta, ispod bijela dječija pamučna potkošulja dugi
rukav, dječije gegice sive, pamučne bijele duge gaće, štrample dječije bijele,
melni gaćice i pamučna bijela pelena unutra.
Nađeni
predmeti: jedna bijela i jedna plava dječija
cucla – duda.
Nalaz: Višestruki
prelomi krova i baze lobanje kao i donje i gornje vilice.
Uzrok
smrti:
Smrt je nasilna, nastupila neposredno
usljed povrede glave iz ispaljenog vatrenog oružja.
Leš je skeletiran.
(The Bosnia Times)
