ANALIZA
Narcistički lider
više voli sjaj i glamur dobro organizovanih iluzija nego napor i metodičnost
stvarnih dostignuća. Njegova vladavina je sva od ogledala i dima, lišena je
suštine, sastoji se od pukog vanjskog privida i masovnih iluzija
Piše: Sam
Vaknin, thebosniatimes.ba
Ja sam Sam i ja
sam patološki narcis. Moja bolest je i dalje sa mnom, i tu će i ostati, nema
joj lijeka. Bez obzira na to da li su to vaši najbliži ili političari, jedino
ih možete pobijediti ako ih razotkrijete
Dakle, želite da
znate nešto o meni. Ovako – zovem se Sem Vaknin i rođen sam 1961. godine u
Izraelu. Počeo sam da se bavim pisanjem u stanju velike prinude. Nalazio sam se
u zatvoru i pokušavao sam da shvatim šta mi se to desilo. Devetogodišnji brak
mi se raspadao, finansije su mi bile na rubu propasti, porodica se rasturila,
ugled mi je bio uništen, a lične slobode drastično ograničene.
Prve stranice
knjige pisao sam u zatvoru, noću, i to stojeći.
Zašto sam uopšte
otišao u zatvor? Mačevao sam se sa izraelskom vladom. Moj mač je bio kraći.
Uhapšen sam zbog velike prevare koju sam iznio na svjetlost dana, a koja se
desila u banci koju sam kupio na berzi. Ali ne, ovo nije priča o tome „da nisam
bio kriv“, kako to obično biva!
Polako sam počeo
da shvatam da je sve to bila moja greška, da sam bio bolestan i da mi je bila
potrebna pomoć kako bih srušio zid koji sam decenijama gradio oko sebe. Pisao
sam o svom oporavku. Bio je to bolan proces koji nije vodio nikuda. Danas nisam
drugačiji – nisam zdraviji nego onda kad sam počeo da pišem. Moja bolest je i dalje
tu sa mnom i tu će i ostati – prognoze su loše i alarmantne.
Ono što sam za
ovo vrijeme naučio je da je narcise lako otkriti i tada, kad ih otkrijete, lako
je njima upravljati. Zbog čega je to važno? Zato što, ako im se ne
suprotstavite, oni će imati želju da unište sve i svakog oko sebe.
Manipulisanje narcisima je jedini način da preživite – bez obzira na to da li
su to vaši prijatelji, članovi porodice ili političari koji odlučuju o vašoj
sudbini. U današnjem tekstu baviću se baš ovom posljednjom i najopasnijom
grupom – političarima. Kako ih otkriti i kako ih pobijediti.
IZUZETNOST
Narcistički vođa
će vjerovatno izbiti na čelo u narcističkim društvima. Patologija vođinog
mentalnog zdravlja u saglasju je s nedostatkom društvenih i moralnih normi u njegovom
društvu i kulturi. Vođa i sljedbenici pritom formiraju svojevrstan zatvoreni
sistem, koji se kroz uzajamni fidbek samopotvrđuje i snaži, dvoje koji se jedno
u drugom s obožavanjem ogledaju i jedno drugo s ljubavlju odražavaju.
Uzdizanjem i idealizovanjem svog firera svjetina zapravo uzdiže i idealizuje
sebe i vladavinu zauzdane rulje koju njen vođa demagoški iskorištava; u
dučeovom usponu oni vide nadu, u njegovoj očiglednoj bolesti – iscjeliteljsku
utjehu i legitimnost za vlastito kolektivno ludilo. Sam diktator svoju pobjedu
na izborima, mada očigledno nepoštenu, izjednačava s tim da je izabran od viših
sila, od bogova i historije. On je vidljivo oličenje sudbine, njegova
izuzetnost – izuzetnost je same nacije.
Zloćudni narcis
izmišlja i zatim projektuje svoju lažnu, fiktivnu ličnost, koje svijet treba da
se boji ili da joj se divi. On od samog početka ima slab kontakt sa stvarnošću,
a zamke vlasti to još više pogoršavaju. Narcističko grandiozno samozavaravanje
i fantazije o svemoći i sveznanju podržani su i ojačani stvarnom vlašću i
sklonošću narcisa da se okružuje servilnim ulizicama.
Vođina privatna
ličnost i njegov intimni život mogu biti potpuno različiti od javnih. To je
neprestani efekat doktora Džekila i mister Hajda. Narcističko-psihopatski lider
kao privatna ličnost može biti očinski nastrojen, saosjećajan, sentimentalan,
spreman da pomogne, nezanimljiv, građanskih shvatanja, osrednji, umjeren,
bolešljiv, sumnjičav, hladan prema drugima ili prijateljski raspoložen. On se,
međutim, veoma trudi da te osobine prikrije od javnosti.
Ravnoteža
narcističke ličnosti je tako nestabilna da ne može da podnese čak ni
nagovještaj kritike i neslaganja. Većina narcističkih osoba je paranoična i
pati od sumanutih ideja odnosa (neosnovanog uvjerenja da ih drugi ismijevaju
ili komentarišu i kad ovi to ne čine). Stoga narcistička ličnost sebe često
smatra „žrtvom progona“.
Narcistički lider
hrani i ohrabruje kult ličnosti, sa svim obilježjima institucionalne religije.
U toj religiji ovaj lider je svetac koji živi asketskim životom. On, poput
monaha, sebi uskraćuje zemaljska zadovoljstva (ili bar tvrdi da to čini) kako
bi mogao u potpunosti da se posveti svom pozivu.
Narcistički lider
predstavlja neku vrstu monstruozno izokrenutog Isusa, koji žrtvuje svoj život i
poriče sebe radi dobrobiti svog naroda – ili čovječanstva u cjelini.
Potiskujući i prevazilazeći svoju ljudskost, narcistički vođa postaje
iskrivljena verzija Ničeovog nadčovjeka.
SVE JE GLUMA
Mnogi nacistički
lideri su taoci samonametnutih krutih ideologija. Oni sebe vole da zamišljaju
kao Platonove vladare-filozofe. Pošto su lišeni saosećanja, na svoje podanike
gledaju kao proizvođač na sirovine ili pak kao na apstraktnu kolateralnu štetu
u širem historijskom procesu (omiljena izreka im je da „ne možeš napraviti
omlet ako ne razbiješ jaja“).
Ukratko, kod njih
je sve gluma, a ne život. Da bi uživao u spektaklu (i bio njegov dio), kultni
vođa od podanika zahtjeva odustajanje od vlastite moći prosuđivanja,
depersonalizaciju i derealizaciju, odnosno doživljavanje vlastite ličnosti i svijeta
oko sebe kao nestvarnih. U toj narcističkoj dramaturgiji katarza je praktično
isto što i samoponištenje.
Manjine onih
„drugih“ – često proizvoljno odabranih – predstavljaju savršeno, lako
prepoznatljivo otjelovljenje svega što je „pogrešno“. Optužuju ih da su
zastarjeli, da su jezivo nerealni, kozmopolitski orijentirani, deo utvrđenog
establišmenta ili „dekadentni“. Omraženi su iz vjerskih ili društveno-ekonomskih
razloga ili pak zbog svoje rase, nacionalnosti, seksualne orijentacije ili
porekla. Oni su savršen predmet mržnje, oličenje gubitnika. Narcisoidne
ličnosti hrane se mržnjom i patološkom zavišću.
Upravo to je i
izvor fascinacije Hitlerom, po dijagnozi Eriha Froma, a također i Staljinom,
kao zloćudnim narcisoidnim ličnostima. Hitler je bio čovjek izvrnut naglavce.
Njegovo nesvjesno bilo je njegovo svjesno. Živio je i ostvarivao naše najdublje
potisnute porive, želje i fantazije.
Hitler nam omogućava
da bacimo pogled na užase koji leže ispod glatke površine, na varvare pred
kapijama naše ličnosti, na stanje kakvo je bilo prije nego što smo izmislili
civilizaciju.
Hitler nas je sve
silom poveo na putovanje kroz vrijeme, a mnogi se s njega nisu vratili. On nije
bio Satana.
Bio je jedan od
nas. Bio je ono što Hana Ardent tako tačno naziva banalnošću zla. Samo obični,
mentalno poremećeni, neuspješni član jednog mentalno poremećenog i neuspješnog
naroda koji je živio u burnim, poremećenim i neuspješnim vremenima.
Predstavljao je savršeno ogledalo, kanal, glas i ono što se krije na samom dnu
naših duša.
OGLEDALO I DIM
Narcistički lider
više voli sjaj i glamur dobro organizovanih iluzija nego napor i metodičnost
stvarnih dostignuća. Njegova vladavina je sva od ogledala i dima, lišena je
suštine, sastoji se od pukog vanjskog privida i masovnih iluzija.
Nakon njegovog
režima, pošto narcistički lider umre, bude svrgnut ili pak voljom birača
smijenjen s položaja, sve to se razotkriva. Stalna i neumorna iluzionistička
predstava prestaje i čitavo zdanje se ruši. Ono što je izgledalo kao ekonomsko
čudo, ispostavlja se kao balon od sapunice optočen prevarama. Neučvršćene
imperije se raspadaju. Vrijedno zbirani poslovni konglomerati također.
„Revolucionarna“ i „fundamentalna“ naučna otkrića i teorije bivaju obesnaženi.
Društveni eksperimenti završavaju u haosu.
Kako im se kraj
bliži, narcističko-psihopatski lideri glumataju dajući oduška svojoj mašti,
napadaju druge, doživljavaju prave erupcije. S jednakom žestinom i energijom
napadaju sunarodnike, bivše saveznike, susjede i strance.
Važno je
razumjeti da je ta upotreba nasilja obavezno ego-sintonična, odnosno takva da
odražava ličnost i predstave ovakve osobe. Nasilje za kojim poseže mora biti u
skladu sa slikom narcističke ličnosti o samoj sebi. Mora da održava i podržava
njene grandiozne fantazije i hrani njen osjećaj da na to ima prava. Mora biti u
skladu s pričom narcističke osobe.
Svi populisti,
harizmatični lideri, vjeruju da imaju posebnu vezu s narodom, vezu koja je
direktna, gotovo mistična i premašuje normalne kanale komunikacije, kao što su
zakonodavna tijela ili mediji. Stoga, narcistička ličnost koja sebe smatra
dobrotvorom kad je riječ o siromašnima, čovjekom iz naroda, predstavnikom
obespravljenih, onim ko se u ime siromašnih bori protiv korumpirane elite,
vjerovatno u prvo vrijeme neće pribjegavati nasilju.
Ta miroljubiva
maska raspada se kad narcistička ličnost postane uvjerena da se sam narod u
čije ime navodno govori, njeno biračko tijelo, njene pristalice u bazi, glavni
izvor njenog narcističkog snabdijevanja okreću protiv nje. Najprije u
očajničkom naporu da sačuva fikciju koja leži u osnovi njene haotične ličnosti,
narcistička osoba teži da objasni i obezvrijedi ovu iznenadnu promjenu
raspoloženja. „Narod su prevarili“ (mediji, krupna industrija, vojska,
elita…), „oni zapravo ne znaju šta rade“, „nakon neprijatnog buđenja doći će
sebi“…
Kad propadnu ovi
nespretni pokušaji da se spase lična mitologija, koja je već u traljama,
narcistička ličnost je povrijeđena. Njena povrijeđenost neizbježno dovodi do
narcističkog bijesa i do zastrašujućeg pokazivanja nesputane agresivnosti.
Nagomilana frustracija i povrede pretvaraju se u nipodaštavanje. Ono što se
prethodno idealizovalo sad se odbacuje s prezirom i mržnjom.
Ovaj primitivni
mehanizam odbrane naziva se podjela. Za narcističku ličnost, stvari i ljudi su ili
potpuno loši (zli) ili potpuno dobri. Ona svoje nedostatke i negativne emocije
projektuje na druge i na taj način postaje potpuno dobra. Narcistički lider će
pokolj vlastitog naroda pravdati tvrdnjom da su namjeravali da ga ubiju, da
ponište revoluciju, opustoše privredu, naškode zemlji ili naciji itd.
„Mali ljudi“,
„pješadija“, „odani vojnici“ narcističke ličnosti – njegovo stado, njegov
narod, njegovi zaposleni – oni su ti koji plaćaju cijenu. Gubitak iluzija i
kraj začaranosti predstavljaju pravu agoniju. Proces obnove, odnosno uzdizanja
iz pepela, prevazilaženja traume prevarenosti, iskorištenosti i
izmanipuliranost – dugo traje. Teško je ponovo nekome pokloniti povjerenje,
vjerovati, voljeti, prepustiti se vodstvu, sarađivati. Nekadašnje sljedbenike
narcističkog vođe proždire osjećaj stida i krivice.
(Sam Vaknin je
autor knjige „Malignant Self-Love: Narcissism Revisited“. Dugo godina bio je
savjetnik makedonske vlade. Živi u Skoplju sa suprugom Lidijom. Dopisnik je
nekoliko vodećih listova i portala./
(The Bosnia
Times)
