Ruski šef diplomtije Sergej Lavrov i francuski predsjednik Emanuel Macron posjetili su zemlje na sjeveru Afrike prošle nedjelje. Samantha Power, šefica američke Agencije za međunarodni razvoj, posjetila je Somaliju i Keniju, američka ambasadorka u UN Linda Thomas Greenfield otputovat će naredne nedjelje u Ganu i Ugandu, a očekuje se da će američki državni sekretar Antony Blinken posjetiti kontinent početkom avgusta.
Lavrov je obišao Ugandu, Republiku Кongo, Etiopiju i Egipat kako bi “ofanzivom šarma” pokazao da Moskva nije baš toliko međunarodno izolirana koliko bi Zapad želio. Takođe je predstavio Rusiju kao istinskog prijatelja afričkih zemalja i okrivio Zapad za prehrambenu krizu zbog koje milionima na kontinetu prijeti glad.
Macron je nekoliko dana kasnije u Beninu poručio da Moskva ucjenjuje cijeli svijet time što sprječava izvoz žitarica iz Ukrajine i pozvao Afrikance da ustanu protiv Rusije. Američki izaslanici su na istoku Afrike apelirali da se pomogne tom regionu u borbi protiv gladi i suša, a nisu propustili priliku da pritom krtiziraju Moskvu.
Rusija, Amerika, Evropska unija, ali i Kina, već dugo pokušavaju da se dodvore zemljama u razvoju kako bi proširile svoje sfere uticaja. Ali, dok rat bjesni u Evropi, otkud tako intenzivan fokus na Afriku?
Jaka konkurencija
Na teritoriji Afrike postoje 54 države, pet nepriznatih država i pet zavisnih teritorija, ali se ona u ostatku svijeta uglavnom posmatra kao jedinstven region obilježen zajedničkom traumom kolonijalizma.
Dekolonizacija za vrijeme Hladnog rata stavila je afričke države u poziciju da izvuku političku i ekonomsku korist od Sovjetskog saveza i Amerike. To, međutim, nije značajno uticalo na njihov razvoj, jer su i dalje na vlasti ostali korumpirani i represivni režimi, nerijetko podržani od strane bivših kolonijalnih vladara. A onda su, kao so na ranu, globalni sukobi posljednjih 20 godina proizveli novu neoimperijalnu fazu nestabilnosti.
Uključivanje sve većeg broja aktera u dešavanja u Africi, poput Rusije i Кine, primoralo je Ameriku na drastične korake, uz korištenje vojne moći i agresivne trgovinske politike, u cilju očuvanja svoje dominante pozicije na ovim prostorima.
Istovremeno, Moskva je povećava svoje investicije u afričkim zemljama kako bi stekla strateško uporište na kontinentu. Mnoge afričke zemlje njeguju bliske odnose sa Rusijom još od Hladnog rata, kada je Moskva podržavala afričke oslobodilačke pokrete i na kontinentu važila za bedem protiv zapadnog neokolonijalizma. Neki politički i vojni lideri su tamo studirali, a trgovinske veze bile su jake.
Ruski predsjednik Vladimir Putin je posljednjih godina doprineo širenju ruskog uticaja na kontinentu kombinacijom diplomatije i isporuke oružja. U nastojanju da povrati dio uticaja koji je Moskva izgubila 1991. godine raspadom Sovjetskog Saveza, Putin je bio domaćin velikog samita u južnom ruskom gradu Sočiju 2019. godine, kome su prisustvovala 43 šefa afričkih država. Drugi rusko-afrički samit zakazan je za ovu jesen.
Zapad, sa druge strane, optužuje Rusiju da njeno širenje uticaja na kontinentu uključuje i slanje plaćenika za podršku krvavih kontrapobuna u zapadnoj Africi i Libiji i preplavljivanje nekih afričkih država oružjem. Postoje brojni izvještaji o akcijama ruske plaćeničke Wagner grupe u tom regionu, a grupa je iznova optuživana za ratne zločine i kršenje ljudskih prava.
Šta Rusija ima od toga? Isto što i svaka sila koja je stoljećima unazad krojila sudbinu Crnog kontinenta – metale, dijamante, zlato i druga prirodna bogatstva. Rusija je optužena da koristi odnose sa slabim i korumpiranim afričkim vladama kako bi osigurala unosne rudarske poslove. Moskva koristi neke od metala koje rudari za proizvodnju oružja koje zatim prodaje – nazad u Afriku. Štaviše, trgovina Rusije sa afričkim državama se udvostručila od 2015. na oko 20 milijardi dolara godišnje, a zemlja je potpisala ugovore o oružju sa više od 20 afričkih država.
Iako je EU i dalje najveći trgovinski partner kontinenta, mnoge afričke zemlje negoduju što je saradnja bloka ulovljena nizom zahtjeva. EU je, na primjer, ranije uslovila pomoć i ulaganja u Africi suzbijanjem migracije u blok.
Kineska dužnička zamka i evropske apstraktne ideje
Za mnoge afričke države odnosi sa Rusijom su privlačna alternativa saradnji sa Кinom, EU i Amerikom. Peking je, sa svoje strane, Africi obećao prosperitet i inovacije kroz niz infrastrukturnih projekata, ali je u tom procesu na desetine afričkih zemalja navukao dug. A iako se mnoge države, posebno u podsaharskoj Africi, oslanjaju na zapadnu pomoć, one su takođe postale nezadovoljne zbog imperijalističkog nasljeđa Evrope i propovedanja Washingtona o ljudskim pravima.
Studija “Sukob sistema. Afrička precipcija EU i angažman Kine” koju je u junu objavila Fondacija Fridrih Nauman (FDP) – i koja se bavi konkurencijom između EU i Kine, dva najveća trgovinska partnera Afrike – pokazuje da se Kina približava EU na mnogim frontovima u Africi. Zaključci analize su jasni – EU prvenstveno pokušava da izvozi apstraktne, moralne vrijednosti u Afriku – dok konkrene stvari, krediti, bageri i radnici dolaze iz Kine.
Zapad, međutim, optužuje Kinu da afričke zemlje stavlja u “dužničke zamke” nudeći neodržive zajmove za projekte u okviru svog Novog puta svile, koji se onda mogu iskoristiti za politički uticaj ili ustupke za Kinu.
Putin traži prijatelje
Rusija je, u međuvremenu, našla saveznike u afričkim državama tako što im nije držala predavanja o ljudskim pravima ili ih opterećivala sumnjivim kreditima. Naravno, Putin zna da Rusija ne može da se takmiči sa finansijskom moći Pekinga ili vojnom snagom Washingtona. Iako je Rusija ključni izvoznik oružja u region, Кremlju nedostaju resursi koje Amerika, EU ili Кina mogu da iskoriste u pregovorima o političkim ustupcima na globalnoj sceni.
Pa, šta onda Rusija pokušava uraditi? Кako mnogi analitičari smatraju, Moskva traži diskretne “tačke pritiska” na kojima, uz minimalne troškove, može pridobiti prijatelje.
Borba za uticaj u Africi vodi se i na diplomatskom frontu, što je posebno došlo do izražaja od početka rata u Ukrajini. Iako ograničenih ovlaštenja, Ujedinjene nacije su moćan arbitar međunarodnih normi, a sa 55 članova Afrička unija je najveći glasački blok u tijelu. Zaista, bio je pravi poklon za Кremlj što se polovina afričkih država uzdržala od glasanja ili odbila da podrži rezoluciju UN o osudi ruske agresije na Ukrajinu u martu.
Probuđeno interesiranje Amerike
Nakon što Afrika godinama nije bila prioritet u američkoj sferi interesa, Washinton se posljednjih mjeseci sve više interesira za kontinent. Administracija Joe Bidena je nedavno objavila da će ugostiti više od 50 afričkih lidera na samitu SAD-Afrika ovog decembra. Događaj će se, prema Bieloj kući, fokusirati na produbljivanje ekonomskog angažmana i suočavanje sa globalnom prehrambenom krizom. Washington je takođe dao novac kako bi pomogao kontinentu da prebrodi nestašicu hrane.
Ipak, zapadno angažiranje u Africi je više retorika nego akcija već nekoliko godina. Rat u Ukrajini je povod za probuđeno interesiranje, slažu se posmatrači, ali ima malo naznaka da će trenutna geopolitička situacija rezultirati novim konkretnim potezima Zapada.
Pogled iz Afrike
Od 54 afričke zemlje 25 nije osudilo Ruski napad na Ukrajinu – 17 je bilo uzdržano, sedam nije glasalo, Eritreja je bila protiv. Nijedna nije uvela sankcije Rusiji.
Princip nesvrstanosti ima naročit značaj u Africi, a kraj unipolarnog svijeta koji bi mogao uslijediti nakon trenutnih geopolitičkih potresa daje mu dodatnu težinu. Pokret nesvrstanih, inače, još uvijek postoji. Većina članica je iz Afrike, a posljednji skup je održan u Srbiji 2021.
Afričke zemlje nisu uzdržane samo zbog želje da zadrže neutralnost u bipolarnom svijetu, već i opreza zbog godina zapadnog paternalizma i stav da je NATO od odbrambenog saveza postao instrument intervencionizma u raznim dijelovima svijeta, uključujući Afriku.
Još jedan razlog je kompleksan spoljnopolitički balans koji veliki broj afričkih zemalja pokušava postići. Afričke zemlje koje sa Rusijom imaju trgovinske i vojne veze ne žele da ugroze ovo strateško partnerstvo, ali ne žele ni da se odreknu veza sa drugim velikim akterima na kontinentu. Kongo je, na primjer, politički blizak Americi, ali ekonomski zavisi od Kine. Egipat ima partnerske odnose sa zapadnim zemljama, ali kupuje rusko oružje i pšenicu.
Bogatvo afričkog kontinenta
Prirodni resursi su istovremeno usud i svjetla tačka u budućnosti afričkog kontinenta. Iako su velike sile stoljećima vršile eksploataciju resursa, afrički minerali, rude i energenti i dalje predstavljaju značajan dio svjetskih rezervi.
Veliki dio tantala, koji se korisiti prilikom proizvodnje mobilnih telefona i prenosnih računara, dolazi iz zemalja među kojima se nalaze Ruanda i Kongo. Afrika obiluje i kobaltom, koji se koristi u baterijama prenosnih električnih uređaja.
Osim toga, ovaj kontinent je bogat i vrijednim rudama, među kojima se nalaze zlato i dijamanti. Dijamantima su bogate Bocvana, Južna Afrika i Kongo, dok su zlatom najbogatije Južna Afrika i Gana. Najveće rezerve uranijuma, koji se koristi kao nuklearno gorivo, u Africi nalaze se u Nigeru i Nambiji.
Prava veličina Afrike
Iako se, gledajući Atlas, može zaključiti da je Afrika manja od Rusije, u pitanju je varka, a Crni kontinent je gotovo dvostruko veći od najveće zemlje svijeta. Iako je na pogled jasno da je Afrika velika kopnena masa, njena stvarna veličina je značajno umanjena na kartama.
Razlog za to je Merkatorova projekcija kojom je trodimenzionalna zemljina kugla “razvučena” u dvodimenzionalnu kartu, prilikom čega zemlje bliže polovima izgledaju mnogo veće nego što zaista jesu, dok su one bliže ekvatoru umanjene.
Ova infografika pokazuje pravu veličinu Afrike tako što je prikazano koje sve zemlje svetase mogu “smjestiti” u kontinent. Afrički kontinent ima kopnenu površinu od 30,37 miliona kvadratnih kilometara – dovoljno da stanu Amerika, Кina, Indija, Japan, Meksiko i mnoge evropske zemlje.
(TBT, Blic)
