KOLUMNA
Ne treba očekivati da je NATO slijep kod
očiju (ima svoj Štab u Sarajevu) pa da zanemari odbijanje perspektive članstva
BiH od strane predstavnika RS-a, šutnju bošnjačkih političara više od dvije
godine o toj perspektivi, kao i dvoličnost kojom su Hrvati u državnim
institucijama zagovarali MAP, ali i prepoznatljive etničke sa(ra)stavnice
Oružanih snaga
Piše: Hamza Višća, thebosniatimes.ba
Za aktiviranje Akcionog plana za članstvo
trebalo je popisati 50-tak lokacija u državni grunt, a ne tražiti vrijeme za
prezentaciju nedovršenog Pregleda odbrane i lijepih ideja u koje ni sami ne
vjeruju. Znajući, iz mog skromnog iskustva u radu sa NATO-om, da se većina
dokumenata Samita dogovara mjesecima ranije, odao bih priznanje našim
političkim i vojnim predstavnicima u Bruxellesu što su se izborili za kakvu
takvu tačku u kominikeu samita, koja nas ne diskvalificira iz daljnjeg procesa.
Nekad smo bili rame uz rame sa Crnom Gorom i Makedonijom, a sada smo pomenuti
sekundu prije Moldove, za koju i vrapci na grani znaju da bi u NATO mogla samo
u paketu sa Rusijom. A u toj 115-toj crtici NATO bolje vidi od nas 3,5 miliona
Bosanaca i Hercegovaca, pa je prepoznao napredak(?!), ali da nisu baš toliko
ludi za nama, jer ne vidješe ni trunku znoja da se postigne politička volja, a
kamoli uradi zadaća. Čini se da delegaciji Izetbegović – Pendeš – Crnadak nije
ponuđena ni mrkva, a što će onda kome štap?! S razlogom!
U Varšavu se otišlo sa rezultatima
Ministarstva odbrane, i to bajatim Pregledom odbrane od prije gotovo 8 godina,
s rješenjima daljnjih podjela odbrambenih resursa na 3 etniciteta. Posebno je
interesantna matematika koja smanjuje brojno stanje, a zadržava tri pješadijske
brigade koje ni sa trenutnim od 10 000 profesionalnih vojnih lica nisu
popunjene ni 60%. No vratimo se Akcionom planu za članstvo.
Poziv u članstvo je stvar političke volje
zemalja članica Sjeverno-atlantskog saveza, a Akcioni plan za članstvo
radionica kroz koju se kandidat standardizira i brusi u mogućeg korisnog člana
Alijanse. BiH se pokazala korisnim partnerom (kapa dole svim učesnicima i
učesnicama mirovnih misija pod zastavom BiH), međutim već gotovo deceniju nema
ozbiljnog, domaćeg iskoraka ka punopravnom članstvu, tapkamo u mjestu, čak i
stagniramo.
Ovo je prvi put, da nas NATO prepušta same
sebi, barem zvanično. Nezvanično to je učinio na prošlom Samitu u Velsu, kada
su odustali od iniciranja i uspostavljanja društvenog dijaloga u BiH o
pristupanju NATO-u. Ranije su odustali i od ostvarivanja Komunikacijske
strategije BiH za ulazak u NATO (bila partnerski cilj i kao fol ostvarena), jer
naše institucije nisu htjele stvarno raditi na tome. Prije samo tri godine
načelnik NATO štaba u Sarajevu je obišao svaku opštinu u RS i općinu u FBiH,
prezentirajući benefite članstva i postizanja standard demokratskog društva, a
poslije njega to nije palo na pamet nijednoj instituciji države BiH. Tako su
euro-atlantske integracije postale tabu tema u be-ha javnosti.
Pregled odbrane je politički, a ne
profesionalan stav o potrebama i mogućnostima odbrambenog sektora.
Neopravdani optimizam se širio Bosnom i
Hercegovinom o mogućnosti da se na NATO samitu u Varšavi našoj zemlji odobri
početak implementacije prvog Godišnjeg akcionog plana za članstvo u ovoj
respektabilnoj političko-vojnoj alijansi. Istina je sasvim drukčija. NATO nije
entitetska vlada pa da dnevni red Samita šefova država ili vlada članica
Alijanse usvaja neposredno pred početak prve sesije. Bolji poznavaoci prilika u
Bruxellesu, znaju da je dnevni red davno dogovoren, da su većina rezolucija u
fazi administrativne ćutnje (dakle dogovorene i čekaju potvrdu šutanjem –
izostankom primjedbi), a da se o par rečenica o Bosni i Hercegovini, koje bi se
mogle naći u dokumentima Samita, pregovara sa našim diplomatskim predstavnicima
u sjedištu Alijanse. Izazov je kako nam po ko zna koji put reći NE, a da
izgleda kao DA. U sadašnjim okolnostima bliži smo formulaciji – NATO pozdravlja
napredak koji je BiH učinila i snažno podstiče dalje aktivnosti na uknjižbi
perspektivne, nepokretne imovine na državu BiH. Ne treba očekivati da je NATO
slijep kod očiju (ima svoj Štab u Sarajevu) pa da zanemari odbijanje
perspektive članstva BiH od strane predstavnika Republike Srpske, ćutnju
bošnjačkih političara više od dvije godine o toj perspektivi, kao i dvoličnost
kojom su Hrvati u državnim institucijama zagovarali MAP, al ii prepoznatljive
etničke sa(ra)stavnice Oružanih snaga.
Prije više od godinu dana član
Predsjedništva BiH, gospodin Ivanić i njegov partijski kolega Crnadak, inače
šef diplomatije naše zemlje, su nedvosmisleno rekli nema ulaska u NATO prije
Srbije. Tada im se niko sa ovih prostora nije usprotivio – bošnjački lideri,
osim Komšića(?), vjerovatno zarad nekih drugih interesa nisu ni zatalasali
ozbiljnu diskusiju, na zadanu temu, a Čović je ćutao zbog pajdaša iz Laktaša.
To je ohrabrilo Crnadka da se pitanjem euro-atlanskih integracija uopšte ne
bavi narednih godinu dana. Pa ni uoči NATO samita u Varšavi.
Gospodin Zvizdić, predsjedavajući Vijeća
ministara je u nastupnom ekspozeu, prije više od 365 dana, iznio zalaganje za
euro-atlantske integracije, a kao naredne korake nabrojao očekivane poteze
glede evropskih integracija. Đuro bi rekao – niđe veze. Istini za volju,
bošnjački političari su spominjali ulazak u NATO samo tokom posjeta čelnih
ljudi iz Turske i Hrvatske, u čemu su glasniji bili gosti od domaćina.
Znakovito je da nam nisu ni dolazili šefovi država ili vlada drugih članica
NATO-a. Osim nekih na sajmove i forume, a na margini istih onako usput se
doticali i takozvane perspektive BiH glede Bruxella.
Ministrica odbrane BiH, gospođa Pendeš, je
najglasnija u zagovaranju aktivacije našeg Akcionog plana za članstvo i na tome
joj treba čestitati. Međutim, treba imati na umu da nas u bilo kakve
integracije, pa i euro-atlantske treba voditi Ministarstvo vanjskih poslova,
rukovođeno Predsjedništvom BiH, a ne Ministarstvo rata. Crnadak to odbija, a
Predsjedništvo se ne može dogovoriti.
Uz to, bolji poznavaoci dešavanja u MO
BiH, kažu da je evidentan gubitak reformskog zamaha koji je postojao prije 10
godina u ovoj instituciji. Očit primjer je 8 godina izgubljenih na Partnerskom
cilju – Pregled odbrane, koji je trebao ponuditi odgovore na pitanja u kom
pravcu ide nova faza reforme odbrambenog sektora – uspostavljanje efikasnih,
održivih i isplativih Oružanih snaga. Navodno je taj posao okončan i stoji u
ladicama članova Predsjedništva BiH. Znajući šta u navedenom dokumentu piše,
nije za očekivati da ćemo izabrati ponuđeni korak nazad – manje multietničkih
jedinica i komandi i zadržavanje strukture koja se može brzo transformisati u
tri vojske. Dokument koji Predsjedništvo razmatra je najmanje stav struke, a
puno više rezultat političkih stavova ukorijenjenih u ratnim ciljevima.
Nezavisne analize, koje naravno Ministarstvo odbrane i Predsjedništvo BiH ne
želi ni čuti, pokazuju da bi Oružane snage BiH bile efikasnije ako bi
organizacijska struktura bila na 10 a ne 15 hiljada vojnih osoba, ako bi broj
brigada bio smanjen na 2 pješadijske i jednu brigade taktičke podrške uz
posebnu brigade zračnih snaga ili eskadrone u brigadi taktičke
podrške(helikopteri se i koriste samo kao podrška). Uz to treba uspostaviti
sistem upravljanja personalom kakav postoji u svim armijama svijeta.
Stanje kakvo sada vlada u Oružanim snagama
podstiče odlazak kadrova iz profesionalnog vojnog sastava, posebno Hrvata, koji
sa evropskom putovnicom mogu lahko naći bolje plaćen posao s jasnijom
perspektivom.
Ni materijalno-tehnička opremljenost
jedinica OS BiH nije na zavidnom nivou. Oprema je stara, taman koliko i ljudski
resursi, a menadžment ministarstva odbrane već deset godina ne zna potrošiti ni
odobreni budžet, koji je barem 100% niži od stvarnih operativnih potreba. Do
sada su propustili potrošiti 100 miliona konvertibilnih maraka, prosječno 10 u
svakoj godini. Da time nije umanjena operativna gotovost, moglo bi im se
čestitati na uštedama. Koliko bi im tek ostalo para na kraju budžetske godine u
kojoj bi, da je pravde, dobili 600 miliona konvertibilnih maraka – što odgovara
stvarnim potrebama?
Kad je stanje u MO sivo, nimalo ružičasto,
onda se gotovo gubi smisao pitanja o stanju i aktivnostima u pravosuđu,
ekonomiji, obrazovnom sistemu ili naprimjer u poštivanju ekoloških standard. A
sve je to bitno da bi imali šansu ulaska u Alijansu koja bi trebala biti garant
stabilnosti i nas i regiona. Na kraju krajeva, MAP koji treba aktivirati
najmanje se bavi vojnim pitanjima, a puno više svim drugim elementima vlasti.
Treba stvarne političke volje za napredak van vojno-odbrambenog sektora, a
dosta bi se moglo uraditi ne čekajući novi NATO samit i mrkvu. Znam da nadležne
institucije već imaju draft prvog Godišnjeg nacionalnog programa, a u njemu niz
aktivnosti koje se mogu uraditi i bez NATO samita i Brisela.
Da zaključim: Nije pravi izazov aktivirati
MAP – Akcioni plan za članstvo – pravi izazov je dostići standard stabilne
demokratske zajednice u svim sferama djelovanja, ne samo u odbrani, a članstvo
će doći ili ne samo kao politička odluka članica Alijanse, uvjerenih da miraz
koji BiH unosi u Sjeverno-atlantski savez vrijedi u perspektivama njegovog djelovanja.
(The Bosnia Times)
