KOLUMNA
Državni udar u Turskoj je spriječen, a sada su na redu čistke
Piše: Dexter Filkins, thebosniatimes.ba
U subotu su turski vojnici i policajci koji su tokom prethodnog dana ostali lojalni predsjedniku Redžepu Tajipu Erdoganu, uhapsili 1.000 svojih neprijatelja, pripadnika drugih bezbjednosnih službi. Biće ih još na hiljade. U visoko rizičnom svijetu turske politike, nominalno demokratskom a u stvari žestoko autoritarnom, gubitnike čeka brza i brutalna kazna.
U pokušaju državnog udara u petak ne iznenađuje to što je propao, već to što je poslije godina Erdoganovog bespoštednog obračuna sa opozicijom unutar turske vojske još uvijek opstala dovoljno jaka frakcija da se na tako nešto odluči.
Sukob je bio očekivan. Kada je Erdogan 2003. prvi put postao premijer, bio je velika demokratska nada islamskog svijeta, lider ogromne vitalnosti koji će pokazati svijetu da otvoreno islamski političar može da vodi stabilnu demokratsku zemlju i bude agilan član NATO saveza.
Te nade su brzo blijedjele. Erdogan, koji je od 2014. predsjednik Turske, postupio je kao Vladimir Putin koristeći demokratske institucije kako bi legitimisao svoju vladavinu, istovremeno rušeći svoje protivnike, sa jasnom namjerom da uguši i samu demokratiju u zemlji. Tokom posljednje decenije on je ućutkao, marginalizovao i slomio gotovo sve koji su mu se suprotstavljali, uključujući urednike novina, profesore univerziteta, humanitarne radnike i disidentske političare. (Ima ironije u tome što se on, koji je zatvorio toliko novinara i cenzurisao Twitter, Facebook i YouTube, spasao tako što se tokom noći u subotu obratio građanima preko društvene mreže Face Time.) Predsjednik Obama i drugi zapadni lideri, koji Erdogana smatraju branom protiv haosa u Turskoj, redovno su mu popuštali. Tako je on nedavno progurao zakon koji članovima parlamenta oduzima imunitet od sudskog gonjenja. Njegovi kritičari opravdano strahuju da će tako ukloniti nekoliko preostalih poslanika koji mu se još uvijek protive.
A tu je i problem vojske. Od osnivanja turske republike 1923. generali su se smatrali konačnim arbitrima miješajući se brutalno u politički život Turske, ako bi po njihovom mišljenju vlada postajala suviše lijeva ili islamistička. (Poslije vojnog puča 1960. generali su pogubili premijera.) Vojska posebno prezire Erdogana, koga smatra opasnim islamistom, ali izgleda da mu ipak nije dorasla.
Erdoganovi saradnici su 2007. inscenirali niz suđenja, poznatih pod nazivom Malj, u kojima su lažnim dokazima uklonjeni mnogi vodeći oficiri. Stotine njih je poslato u zatvor i izgledalo je da je vojska zauvijek uklonjena iz politike. Erdogan mora da je bio iznenađen kada je vidio da još uvijek postoji disidentska struja u vojsci dovoljno jaka da ga ugrozi. U petak organizatori vojnog udara nisu uhapsili Erdogana, niti su ozbiljno razmišljali o nasilnom ulasku u predsjedničku palatu. (U vojnom udaru 1980. ubijeno je na hiljade i zatvoreno na desetine hiljada ljudi.) Oslabljena vojska će ubrzo biti pod Erdoganovom potpunom kontrolom, kao i sve druge institucije u zemlji.
Tokom svog dramatičnog pojavljivanja u noći između petka i subote na aerodromu Ataturk u Istanbulu, Erdogan je za pobunu okrivio propovjednika iz američke emigracije Fetulaha Gulena: “Ovo mi je poruka iz Pensilvanije. Dovoljno si izdao ovu zemlju. Vrati se ako smiješ.”
Gulen, ostarjeli sveštenik koji predvodi jedan od globalnih islamskih pokreta pobjegao je iz Turske 1999. u strahu od hapšenja od strane vojske. Godinama je bio jedan od najbližih Erdoganovih saveznika pomogavši mu da dođe na vlast. Dok Gulen javno pripovjeda ljubav i toleranciju, veo misterije oduvijek je obavijao njega i njegove sljedbenike. Tokom godina njegove pristalice su ulazile u mnoge turske institucije, naročito u sud i policiju. (Upravo su gulenisti vodili montirane procese protiv pripadnika vojske i novinara.) Američki ambasador James Jeffrey je 2008. napisao izvještaj o infiltriranju gulenista u tursku nacionalnu policiju: “Tvrdnju da gulenisti kontrolišu tursku policiju je teško dokazati, ali je niko ne demantuje.”
Onda je 2013. u borbi za vlast došlo do razlaza između Erdogana i Gulena. U narednim godinama Erdogan je očistio sudove i policiju od hiljada muškaraca i žena za koje se pretpostavljalo da su lojalni Gulenu. Ne možemo znati da li Gulen stoji iza posljednjeg pokušaja vojnog udara, ali to je malo vjerovatno. Iako njegovih pristalica ima najviše u bezbjedonosnim strukturama, smatra se da oni nemaju značajanu ulogu u vojsci. Izgleda da su oficiri koji su predvodili pobunu ostaci starog sekularnog dijela vojske. Sada su gotovi.
Tokom svog govora na istanbulskom aerodromu, Erdogan je pokušaj vojnog udara nazvao “poklonom od Boga”. On već duže vrijeme pokušava da promijeni ustav i stekne gotovo apsolutnu moć. Sada ga niko neće zaustaviiti.
(The Bosnia Times, The New Yorker, Preveo Miroslav Marković)
