KOLUMNA
Iako je jučer trijumfirao – Erdoğan je demonstrirao svoje slabosti. Još prije puča se pokazalo da je njegova arogancija zavukla Tursku u slijepu ulicu
Piše: Inoslav Bešker, thebosniatimes.ba
Turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan iz neuspjeloga državnog udara preksinoć u Turskoj izišao je s jedne strane znatno ojačan – ali je već i sam pokušaj udara pokazao i njegove slabosti. Da su se pučisti uspjeli Erdoğana domoći fizički, ili ga likvidirati, pitanje je bi li ito iz njegove stranke imao snage i autoriteta intervenirati dovoljno snažno da udar razbije onako kako ga je Erdoğan razbio. Alternativa je mogao biti i građanski rat, ili barem period krajnje nestabilnosti. Rezimirano u jednoj rečenici: Erdoğan je zasad još jači, ali je Turska nestabilnija.
S obzirom na njezin geopolitički položaj na jugoistoku NATO-va strateškog teatra, na granici s Rusijom i Iranom, na rubu sirijsko-iračkog ratišta, na obodu izrazito nestabilnog Levanta – Zapadu (a to sada znači: i Hrvatskoj) Turska je ključna, ali mu je nužna stabilna i uračunljiva. Sada je manje stabilna, a nije zajamčeno da će biti uračunljivija nego u posljednjih nekoliko godina. Erdoğanova Turska je mina za koju nije izvjesno da je još čvrsto usidrena.
Evropska unija je i dosad imala utemeljenih primjedaba na stepen demokratičnosti u Erdoğanovoj Turskoj – a sada su samo ojačani argumenti u korist te skepse. Imali smo prilike, međutim, vidjeti snimke koji su govorili o baš pučkoj podršci Erdoğanu, na primjer na poslovičnome istanbulskom Taksimu. Ako se može dovesti u pitanje demokratski standard njegova režima, teško bi bilo dovesti u pitanje podatak da je većina stanovnika za njega glasala, i to ne na neviđeno. Naime, demokratski može biti izabran i režim koji ne udovoljava demokratskim standardima. Ima ih oko Unije (i u Rusiji, na primjer), a sve više i u Uniji.
Štoviše, u trenucima krize, kada prirodno rastu čežnje za “čvrstom rukom”, za “udarcem šakom o stol”. U tom sklopu podrška naroda nije beziznimno dobar znak: Milošević je najveću podršku uživao nakon razaranja Vukovara.
Ključan moment u razbijanju udara, kako se sada doima, bio je Erdoğanov apel građanima – preko FaceTimea i turskoga CNN-a – da iziđu na ulice, te njihov odaziv osobito u Istanbulu. Tu je, s druge strane, bilo presudno odbijanje vojske da puca na civile. Vojska koja puca na civile jedna je od najvećih mogućih gadosti. Tek na trećem mjestu je podrška koju su Erdoğanu, zapravo “ustavnim vlastima”, uputili Obama i Merkel.
Nije bez vraga podsjetiti da je na taj naizgled principijelan stav trebalo počekati i da se Obama oglasio tek kada je postajalo sve jasnije da je puč propao. Prije toga se oglasio državni tajnik Kerry, iz Moskve, gdje je razgovarao s Lavrovom, prilično pitijskom formulacijom da “podržava mir i kontinuitet”. Ta je formulacija bila utoliko dvoznačnija što su pučisti objavili formiranje “Vijeća mira”, aludirajući na Atatürkovo geslo “mir u domovini, mir u svijetu”. Je li Washington imao figu u džepu?
Pučisti su se očito pozivali na laičku kemalističku tradiciju, kako Oružanih snaga, tako i Turske prije Erdoğana. Računali su vjerojatno na to da je vojska više puta Tursku “vraćala na put kemalizma”. Ali to je doba prošlo.
Koliko je prošlo pokazala je baš Republikanska stranka, koju su osnovali Kemal paša Atatürk i Ismet paša Inönü i koja je do 1946 bila jedina stranka. Ona je puč osudila prije negoli su to učinili Obama i Merkel, i prije Bahçelijevih desničarskih ultranacionalista.
Iako je jučer trijumfirao – Erdoğan je demonstrirao svoje slabosti. Još prije puča se pokazalo da je njegova arogancija zavukla Tursku u slijepu ulicu. Ne samo politička, nego i opća logika kaže da ne možeš biti u lošim odnosima sa svima oko sebe. Erdoğan je zaoštrio odnose s Rusijom, Armenijom, Iranom, Sirijom, Izraelom, Egiptom, EU. Pokazao je nedavno tračak zdrava razuma smirujući napetost s Izraelom, ali popustivši Netanyahuu gotovo u svim točkama i demonstrirajući svoju slabost, a demonstrirao ju je i kasnom isprikom Rusiji zbog rušenja njezina aviona. Bio je prisiljen smanjiti svoje neprijateljstvo s Assadom. Ucijenio je EU, iznudio 6 milijardi eura, ali mu ih ona još nije dala, nego ga drži na “kratkoj lajni”, kao nepouzdanog građevinara, plaćajući mu po pozicijama: dosad manje od 400 miliona.
Pokazao je realizam, ali mu ne bi bio potreban u tom obliku da se nije zalijetao.
Među mnogim Erdoğanovim greškama taktički najteža je bila prekid pregovora s Kurdima, koji su bili već blizu zaključenja. Očito je držao figu u džepu. Pretpostavio je da mu kaos u Siriji miješa karte i da će mu biti lakše se obračunati s Kurdima dok je ključan Zapadu u sukobu protiv “Islamske Države”, ali se dogodilo upravo obrnuto: upleo se u građanski rat, ni razaranje Diyarbakira nije slomilo Kurde, dobio je rak ranu u vlastitom teritoriju i to na prostoru koji je bitan po sigurnost Zapada, počev od dotoka izbjeglica.
Sve u svemu, puč nije ništa riješio, dapače, teško da bi i mogao – ali je dodatno osvijetlio proturječja na rubu Evrope i Mediterana.
(The Bosnia Times, Jutarnji)
