ANALITIKA
Gulenova
ideologija čini zanimljiv spoj tradicionalnih vrijednosti i modernih
instrumenata, uključujući i zalaganje za tržišnu privredu. Tu su kontroverze
koje prate rad Hizmeta kako u samoj Turskoj tako i van nje. Tu spada i optužba
da je Gülen decenijama u vrlo bliskim odnosima sa strukturama CIA
Piše:
dr Miša Đurković, thebosniatimes.ba
Kada
se govori o savremenoj Turskoj i o njenoj veoma zanimljivoj transformaciji u
posljednje dvije decenije, nemoguće je zaobići ulogu religije. U našoj
tradiciji, nažalost, nije dovoljno izučena veza između religijske obnove i
modernizacije, veoma česta u savremenoj historiji. Dominacija lijevih i
prosvjetiteljskih paradigmi u obrazovanju i dalje suprotstavlja religiju i modernizaciju,
predstavljajući vjerske i religiozne elemente jedino u formi kočnice i prepreke
za modernizaciju i razvoj društava. Međutim, brojni primjeri opovrgavaju ovu
tezu. Sjetimo se da je Škotska bila poznata kao prostor varvara i poludivljih
ljudi prije nego što ju je zahvatila reformacija. Za veoma kratko vrijeme,
zahvaljujući masovnom širenju protestantizma, poboljšano je obrazovanje,
administracija, moral i cjelokupno ekonomsko stanje u Škotskoj tokom
osamnaestog vijeka.
Postoje
naravno i drugi primjeri kojima se ova teza o vezi religije i društvene
modernizacije može dokazivati. Priča o Gülenu i njegovom pokretu je jedan od
najupečatljivijih primjera iz novije historije. Ime Fethullaha Gülena nije
mnogo poznato u našoj stručnoj javnosti. Kod nas nema ozbiljnih stručnih
tekstova o njemu, a rijetki su čak i u publicistici. Njegov uticaj još uvijek
nije veliki ni među muslimanima koji žive na našim prostorima, mada njihova
elita solidno poznaje njegov rad i učenje. Za njega su s razlogom do sada
najviše bile zainteresovane službe sigurnosti, što, kao što ćemo vidjeti, nije
redak slučaj i u drugim zemljama koje sa Turskom imaju intenzivniju saradnju.
Američki FBI i ruski FSB su svakako najpoznatije organizacije koje prate i istražuju
njegov rad.
Gulenov
život i učenje
Gulenovo
djelovanje može se sagledati iz mnogo aspekata. Njegova uloga u podizanju,
jačanju i modernizaciji savremene Turske je ogromna, ali nije lišena
kontroverzi. U ovom tekstu možemo da prikažemo neke osnovne elemente njegovog
života i učenja, da predstavimo razgranatost vjerskog pokreta, džemata, koji su
osnovali njegovi sljedbenici, i da ukažemo na niz kontroverzi koje prate ovaj
fenomen i u Turskoj i van nje. Time ćemo našoj javnosti makar naznačiti ovu tematiku
i nadamo se zainteresirati druge istraživače da detaljnije izuče Gülena, ili
prevedu neku dobru i obuhvat nu monografiju o njemu.
Turski
izraz džemat ovdje koristim u najširem značenju, u smislu zajednice svih oni
kojima su Gulenove ideje i vrijednosti bliske. U uskom smislu riječi, džemat bi
obuhvatio samo pripadnike određene vjerske zajednice koji su na neki način
direktno uključeni u rad. Drugi krug obuhvata prijatelje koji pomažu rad
džemata i njegove aktivnosti, a najširi krug simpatizere koji samo poštuju
Gülena.
Savremeni
poznavaoci Turske smatraju da je Gülen za današnju Tursku značajan koliko i
premijer Tajip Erdogan, ako ne i više. Osnovni podaci kažu da je Fethullah
Gülen turski imam rođen 1941. godine. Potiče također iz svećeničke porodice. Prvu
propovijed je održao već sa četrnaest godina. Radio je kao imam do 1981, kada
je otišao u penziju. Nakon toga je počeo da drži pripovjedi i predavanja po
vlastitom nahođenju. Posebno intenzivna su njegova predavanja u najpopularnijim
džamijama velikih gradova Turske u periodu od 1988. do 1991. Njegova verzija
islama je sufistička i vrlo specifična. Sebe ne vidi kao nekakvog reformatora
islama, već kao čovjeka koji sledi klasike. Hakan Javuz opisuje takav sklop
ideja kao dosta nacionalistički, dakle, obojen turskim nacionalizmom, ali i
dosta etatistički, za razliku od klasičnog islama, i konačno obojen zalaganjem
za tržišnu ekonomiju.
Taj
pomalo čudan spoj islamizma, turskog nacionalizma i protržišne ekonomske
filozofije rezultat je realnih prilika u kojima se Turska nalazila i u kojima
se sam Gülen razvijao tokom pedesetih i šezdesetih godina dvadesetog vijeka.
Zbog toga čitav njegov pokret opisuju kao varijantu islamskog kalvinizma,
odnosno muslimanskog protestantizma. Gülen je objavio preko šezdeset knjiga,
uglavnom sastavljenih od njegovih predavanja i pripovjedi. Svrstavan je među
sto najuticajnijih svjetskih intelektualaca. Danas je jedno od najvažnijih
imena u čitavom islamskom svijetu. Od 1999. živi i radi u SAD, a od 2008. je i
vlasnik zelene karte (garancije su dali Grejam Fuler i još nekoliko bivših
visokih pripadnika CIA). Emigrirao je navodno radi liječenja, ali pravi razlog
se krije u otvaranju istraga nakon što je 1997. poslije vojnog udara sklonjen
islamistički premijer Nedšmetin Erbakan i zabranjena njegova Refah partija. Još
tada se smatralo da Gülen ima veoma jak uticaj u ondašnjem pokušaju
reislamizacije društva i politike. Razlozi njegovog odlaska postali su jasni
kada je 2000. u Turskoj optužen za podrivanje sekularne države, za kontakte sa
CIA i sl. Proces je započet 2008. i završio se odbacivanjem svih optužbi.
Smatra se da su predsjednik Gul, ili šef savjeta za visoko obrazovanje Zija
Očan, njegovi učenici. Negdje se nailazi na podatak da i sam Erbakan spada u
njegove sljedbenike, mada on svakako ne potiče iz tog džemata. U svakom
slučaju, njihovi odnosi su od 2010. sve zategnutiji, o čemu ćemo reći nekoliko
riječi na kraju.
Gülen
je veliki uticaj ostvario ne samo kao imam, propovjednik i pisac već prije
svega kao inspirator i neformalni lider pokreta Hizmet, koji se naziva i Gülen
pokret ili Pokret fetulahdžija. Ne radi se najprije o hijerarhijski ustrojenoj
organizaciji, već o decentriranom sistemu koji se koordiniše oko određenog
sistema vrijednosti. Sam Gülen je inače izbjegavao da se identifikuje sa
pokretom, podržavajući rad pojedinih segmenata ili organizacija i odbijajući da
prihvati kako postoji sistemska struktura moći oko njega. S druge strane,
kritičari tvrde upravo suprotno. Neki smatraju da se radi o izuzetno
hijerarhijski ustrojenom pokretu, u kome o gotovo svim pitanjima odlučuje sam
Fethullah. Ima onih koji tvrde da se bavi i sitnicama kao što je odlučivanje o
nazivima škola, fakulteta, firmi, čak i davanju imena deci sljedbenika pokreta.
O toj jasnoj hijerarhiji je bilo riječi u čuvenoj zabranjenoj knjizi Ahmeta
Šika Imamova vojska. Po njemu hijerarhija izgleda ovako: na vrhu piramide se
nalazi jedno savjetodavno tijelo od sedam članova, a „prvi među jednakima”
je Svjetski imam, tj. Fethullah Gülen. Slede imami na geografskoj osnovi (imam
za Centralnu Aziju, Istočni Pacifik i sl.), imami država (Francuske, Britanije
itd.), regionalni imami (npr. za oblasti Mramornog mora, Crnog mora itd.),
imami provincija, imami okruga, imami opština, imami mahala, kućni imami i na
kraju obični članovi.
Oko
ovog pokreta, koji egzistira skoro dvije decenije, digla se velika fama, ali
postoje i neka zanimljiva istraživanja i saznanja koja su publikovana. Radi se
o autentičnoj islamskoj strukturi veoma modernizovanoj u pogledu sistema
organizacije, djelovanja i uticaja, koju mnogi s pravom tumače kao svojevrstan
islamski ili turski Opus dei. Takvo poređenje proističe iz činjenice da je za
razliku od mnogih islamskih pokreta ovaj potpuno otvoren za korištenje svih
savremenih tehničkih, naučnih i čak ekonomskih instrumenata moći koji utiru put
djelovanju u pravcu zaštite interesa države, naroda i vere. Teško će se npr. u
islamskom svijetu naći struktura koja toliko podržava nesputani ekonomski
razvoj, privatno preduzetništvo i tržišnu ekonomiju, prilazeći svemu tome kao
najboljem instrumentu za alokaciju i pribavljanje resursa koji mogu da posluže
za razvoj solidarnosti, porodice, vere i drugih tradicionalnih vrijednosti.
Zahvaljujući brojnim propovijedima, koje su krajem sedamdesetih počele i da se
snimaju i distribuiraju preko audio a zatim i video kaseta, Gülen je stekao
veliku moć i pridobio popriličan broj sljedbenika.
Već
početkom osamdesetih u mnogim selima i gradovima kroz koje je prošao formirani
su krugovi za razgovor sohbet, na kojima su se manje grupe ljudi redovno
sretale, razmatrale Gulenove ideje i počinjale da smišljaju društvenu akciju
nadahnutu njegovim učenjem. Početkom osamdesetih, kada se govorilo o krizi. Na
ovaj aspekt mi je ukazao mr Miloš Marković, kome zahvaljujem i za druge korisne
primjedbe. Ova mreža, u kojoj je bilo i bogatih ljudi i učitelja i drugih
stručnjaka za prosvjetu, osniva obrazovne institucije kao što su čuveni
studentski domovi i religijski stanovi (isikevi), na kursevima priprema učenike
za polaganje prijemnih ispita na univerzitetima i stvara udruženja nastavnika i
prosvjetnih radnika. Tada počinju s radom i prve izdavačke kuće i novine. Već
sredinom te decenije ova mreža se etablirala i proširila, a sljedbenici pokreta
počeli su da podižu škole i bolnice u pojedinim dijelovima Turske. Ono što je
ove institucije odvajalo od ostalih bio je visok kvalitet rada. Upravo to je
doprinijelo njihovom sve većem prestižu. Učenici iz ovih škola imali su daleko
bolje rezultate na prijemnim ispitima za fakul tet od polaznika regularnih
državnih škola. Također, osvajali su domaće i međunarodne nagrade u raznim
oblastima pa su tako škole postale primamljive i roditeljima sekularnih
ubijeđenja. Raspad SSSR-a i stvaranje novih samostalnih država na jugu otvorilo
je prostor za rad Hizmeta i van granica Turske. Gülen je već krajem osamdesetih
savjetovao sljedbenicima da se pripreme za period kad će njihova pomoć biti
potrebna na tim prostorima.
Već
1992. otvorena je prva škola u Azerbejdžanu a ubrzo i u Kazahstanu. Tamo je
zatim otvoreno 28 škola, u Kirgistanu 12, a u Turkmenistanu 20. Zatim se
krenulo i na hrišćanske pa i na budističke zemlje. Otvarane su škole u
Bugarskoj, Rumuniji, Ukrajini, Rusiji, ali i na Filipinima, u Australiji,
Vijetnamu, Južnoj Koreji ili Japanu. Ta nova tržišta bila su pogodna i za
širenje biznisa preduzetnika bliskih Gülenu. Hizmet je danas jedan konglomerat,
mreža ideja, organizacija, institucija, s nevjerovatnim razmeđama. Procjenjuje
se da je na različite načine u ovu strukturu globalno uključeno oko 10 miliona
ljudi, a samo u Turskoj skoro 8 miliona (npr. u SAD 20 000). Pored toga što su
brojni, mnogi sljedbenici su bogati ili bar dobrostojeći ljudi, koji odvajaju
velike svote za pomoć drugima, a posebno mladima.
Procjenjuje
se da je ukupan kapital koji se vrti oko pokreta čak 25 milijardi dolara.
Zahvaljujući složenom sistemu međusobne pomoći unutar ove bogato raz granate
mreže, u kome stariji i bogatiji ljudi pomažu školovanje i razvoj mlađih,
otvarajući im prostor i prenoseći sistem vrijednosti, ali i sistem
organizacije, čitava struktura se stalno širila i u Turskoj i van nje. Danas
ona obuhvata skoro sve segmente društva i politike, od nauke do sigurnosnih
pitanja.
Mreža
Hizmeta
Ovdje
ćemo moći samo kratko da predstavimo najistaknutije segmente ove mreže.
Prirodno nameće se poređenje sa ponašanjem tajkuna u Srbiji…Sistem
obrazovanja Hizmeta obuhvata preko 1 000 škola, koje djeluju u 110 zemalja, 9
na 5 kontinenata. Između ostalog u Americi postoji preko 120 škola koje su na
taj način postavljene i koordinirane. Prošle godine jedna takva je osnovana i u
Beogradu. Najprije je bila samo škola jezika, a onda je Bejza osim škole jezika
otvorila i moderno opremljenu osnovnu školu na Banovom Brdu. Da bi cio sistem
funkcionisao, neophodna je ekonomska i finansijska potpora. Prateći model koji
je Opus dei unio u Vatikan i rimokatoličku organizaciju, fetulahdžije polako
osvajaju finansijske institucije. Najveći uspeh svakako je Bank Asja, koja
spada među 400 najvećih banaka na svijetu, sa izvanrednim performansama i
ocjenama sadašnjeg rada i dinamičnog širenja. Banku je osnovalo trista
četrdeset šest biznismena, koji su uložili kapital i kupili akcije te uz
zvaničnu dozvolu otvorili finansijsku instituciju koja će djelovati na
beskamatnim osnovama. Naime, mnogi muslimani ne žele da stave svoj novac u
banke, koje uzimaju kamatu, jer se to smatra zelenaštvom. Ova vrsta
finansijskih kuća omogućila im je da novac ulažu više u skladu sa
tradicionalnim učenjem islama, koje propovijeda solidarnost i zajednički rad. Gülen
je podržao taj pristup i bio na osnivanju banke. Kako je Rouz Ebo prijetila,
nema apsolutne podudarnosti: banka poma že ne samo institucije iz Fetulahove
mreže već i druge na osnovu kompetitivnosti. Posao se proširio i na Zapadnu
Afriku i azijske zemlje. Među prvima su uveli internet bankarstvo, a posebno je
uspješan sistem kreditnih kartica za porodice kojima se stipendiraju studenti.
Banka je privukla i velike međunarodne investitore, pa se kapital danas
procjenjuje na oko 5 milijardi dolara. Banka je odnedavno pokrenula i
osiguravajuću kompaniju.
Da
bi se stekla moć, osim obrazovanja potrebni su i mediji. Gulenov sistem danas
na različite načine obuhvata veliki broj vodećih medija, uključujući i
najčitaniji turski list Zaman i englesku verziju Tudejs zaman. Sredinom
osamdesetih, kad je pokret već narastao, osjetila se potreba za javnim
oglašavanjem i promoviranjem konzervativnijeg sistema vrijednosti. Ideja je
bila da se naprave dinamične, moderne i dovoljno objektivne novine, koje bi
promovirale toleranciju i borile se protiv alkohola i nagosti, koji su sve više
zastupljeni u sferi advertajzinga.
Jedna
grupa biznismena bliskih Hizmetu uložila je novac i krenula sa poslom 1986. Sam
Gülen u tome nije direktno učestvovao, ali je više nego simbolički pomagao time
što je petkom pisao redovnu kolumnu. Suština je bila da se sistem vrijednosti
ne nameće kao direktna propaganda, već kao stav koji nenapadno provejava između
inače redovnih, ažurnih i dosta objektivno prenošenih vesti. Za kolumniste su
pozivani ljudi različitih pogleda. Zahvaljujući tome Zaman ima više od 750 000
redovnih pretplatnika i tiraž koji prelazi dva i po miliona prodatih
primjeraka. I Zaman i engleska verzija spadaju u razna izdanja Feza medija
grupe, koja ima i novinsku agenciju, sedmičnjake itd. Veliki dio novca stiže od
pretplatnika, ali također i od oglašivača, koji se tu reklamiraju zbog ogromne
publike koju Zaman ima. Zahvaljujući tome Zaman je stekao veliki i politički i
društveni uticaj. Dio mreže je i jedna od vodećih turskih televizija, Samanjolu
(STV).
Još
1989, Gülen se sastao sa dvadesetak biznismena iz Istanbula i ohrabrio ih da
naprave televiziju koja bi bila porodično orijentirana i balansirana u
izvještavanju o aktuelnim događajima, i izbjegavala nasilje i programe sa
eksplicitno erotskim sadržajem. Pripreme su trajale nekoliko godina da bi 13.
januara 1993. STV počeo s radom. Prvih pet godina projekat nije bio finansijski
isplativ, već su lokalni poslovni ljudi morali da ga pomažu. Međutim, u tom
periodu STV je jačao uticaj i postepeno pridobivao sve veću publiku. Krajem
devedesetih je počeo da prigrabljuje i sve veći dio marketinškog kolača te od
2004. postao potpuno samoodrživ, donoseći sve veći profit uprkos svojoj
nekomercijalnoj orijentaciji. Televizija je uz druge vidove djelovanja Hizmeta
postepeno stekla brojnu publiku te je tako nametnut nov sistem vrijednosti koji
oglašivači moraju da poštuju. I danas se STV razlikuje od ostalih pretežno po
programima koji su usmjereni na porodične vrijednosti. Npr. imaju najgledaniju
televi- zijsku emisiju posvećenu kuhanju. Čak je i rijaliti program, koji je
kod nas simbol bezumlja i prostaštva, na ovoj televiziji iskorišten za
izvanrednu humanitarnu akciju. Nakon snažnog zemljotresa 1999. koji je pogodio
okolinu Istanbula, televizija je pokrenula rijaliti program koji je pratio kako
bogata porodica pomaže siromašnoj porodici da obnovi kuću i vra ti se
pređašnjem načinu života. Program je nazvan „Ima li koga?” („Kimse Yok
Mu?”) po riječima koje je izgovorila jedna djevojčica dok su je vadili iz
ruševina. Poslije emitovanja stanici se javilo mnoštvo malih i velikih donatora
da da svoj prilog i pomogne žrtvama zemljotresa. Bio je to poticaj za
formiranje danas već razgranate organizacije za pomoć koja je ime dobila po
pomenutom rijalitiju.
Uzima
se da je 2004. godina kada je cio posao formalizovan i podignut na ozbiljan
organizacioni nivo. Kao što se vidi, Hizmet je planski i strpljivo osvajao
segment po segment društvenog i institucionalnog prostora, šireći svoju mrežu i
gradeći sistem na svom korpusu ideja i vrijednosti, postajući jedan od najvećih
džemata u Turskoj i planski osvajajući institucije sistema. Otud se čini da
nisu daleko od istine oni koji ga optužuju za veliki plan da kompletno ovlada
svim važnim segmentima turskog društva, medijske sfere, ali i političkog
sistema.
Pogledajmo
još neke od tih uspješnih primjera rada. U junu 1994. Gülen se sastao sa jednom
grupom pisaca i novinara i predložio im da institucionalizuju forum na kome bi
ljudi različitih orijentacija mogli da razgovaraju i polemišu o gorućim
pitanjima, oko kojih su Turci bili podijeljeni. Tako je iste godine nastala
Fondacija za novinare i pisce, 14 koja je pokrenula seriju razgovora na osnovu
takozvane Abant platforme. Gülen je prihvatio da tokom prvih deset godina bude
počasni predsjednik fondacije. Fondacija u okviru djelovanja ima i izdavačku
kuću, koja najveće prihode ostvaruje od prodaje Gulenovih knjiga. Objavljuju
također i muzičke diskove, od kojih su neki rezultat humanitarnih projekata, te
se sredstva od njihove prodaje doniraju u humanitarne i socijalne svrhe. Krajem
prošle decenije još uvijek nisu imali svoje kancelarije, već su ih
iznajmljivali. Fondacija je inače neprofitna i radi s gubitkom, ali ima veliki
društveni uticaj jer okuplja intelektualnu elitu i daje pokretu intelektualne i
duhovne smjernice za rad. Također daje društveni legitimitet insistirajući na
dijalogu i na otvorenosti za različite vizije i stavove. Već smo vidjeli koliko
je obrazovanje važno područje rada fetulahdžija. No osim osnovnog i srednjeg
obrazovanja, u fokusu je i visoko obrazovanje. Na univerzitetima se ipak
stvara, selektuje i usmjerava elita jednog društva. Hizmet ima u svojoj mreži u
Turskoj osam univerziteta, uključujući i veoma prestižni Fatih u Istanbulu.
Postoji niz univerziteta van Turske koji se povezuju sa pokretom: tri u
Americi, dva u Albaniji i po jedan u Bosni, Rumuniji, Makedoniji, Crnoj Gori i
na Kipru. Fatih je nastao kada su 1994. dvije grupe biznismena povezanih sa
Gulenom uložile sredstva u fondaciju, koja je zvanično dobila dozvolu za
otvaranje univerziteta. Jedan od njih je donirao zemljište, koje je tada
vredelo 5, a danas se procjenjuje na čak 100 miliona dolara. I sve ostale
potrebe su zadovoljene prikupljanjem novca od ljudi uglavnom bliskih Gulenovom
pokretu. On se ne miješa u rad univerziteta, ali se s njim savjetuju (ovi s
Fatiha) u vezi s donošenjem strateških odluka. Procjenjuje se da je oko
polovine studenata univerziteta povezano i na druge načine sa Fetulahovom
zajednicom ili su oni njeni simpatizeri. Na univerzitetu su predavanja na
turskom i engleskom jeziku i njega pohađa najviše stranaca u Turskoj (iz preko
100 zemalja).
Fatih
ima više studentkinja nego ostali turski univerziteti, između ostalog i zato
što se odredbe zakona o zabrani alkohola striktno sprovode u kampusima te se
roditelji ženske djece radije odlučuju za njega nego za neki drugi. Hizmet je
osnovao desetak velikih bolnica u Turskoj, kao što su „Sema” u Istanbulu i
„Bahar” u Bursi. Nastale su na osnovu uspješno isprobanog modela
primijenjenog na obrazovni sistem. Uz konsultaciju sa Fetulahom, „Semu” je
osnovalo i finansiralo pet poslovnih ljudi, koji su i danas u savjetodavnom
bordu. Ove bolnice karakteriše i to što pružaju medicinske usluge koje državni
fondovi ne pokrivaju. Postoji zanimljiv neformalni mehanizam koji spaja
siromašne pacijente i često anonimne donatore koji pokrivaju potrebnu razliku.
Oko 80% zaposlenih u bolnici su doktori i osoblje koje pripada Gulenovoj
zajednici. Vrlo je zanimljiva i njihova praksa da se posebno brinu o zdravlju
učitelja koji rade u Gulenovim školama. Smatra se da je posao učitelja i
nastavnika važan i zahtjevan a nedovoljno plaćen pa „Sema” za njih ima
posebne cijene liječenja, koje mogu biti i do 80% niže od uobičajene. Takva
praksa pokazuje kako se sistemi umrežavaju i kako dolazi do transfera sredstava
i usluga, kao i do jačanja međusobnih veza i lojalnosti između članova Hizmeta.
I klinika u Bursi to potvrđuje. Ona je počela da radi 1998. uselivši se u
zgradu u kojoj je već bila smještena Gulenova škola. Kada se bolnica etablirala
i proširila, škola se iselila i pronašla nove prostorije i prepustila bolnici
svih osam spratova zgrade. Obe bolnice praktikuju da povremeno šalju svoje
doktore u siromašnija mjesta na jugoistoku zemlje kako bi besplatno pregledali
pacijente, a zatim organizovali operacije za one kojima je to potrebno. Ove
bolnice ističu da u svom radu obnavljaju izvornu doktorsku etiku brige za
pacijente, što im je vodeći motiv za razliku od drugih privatnih klinika, gdje
je profit iznad svega. Doktori iz ovih klinika odvajaju približno trećinu
godišnjih pri hoda za stipendiranje srednjoškolaca ili studenata. Mnogi od njih
su ta takvu pomoć i sami primali dok su studirali te smatraju da je prirodno da
nastave i prošire postavljeni sistem.
Upravo
ovaj posljednji sistem rada čitavog pokreta smatra se autentičnim i
kontroverznim doprinosom Gülena metodici društvene organizacije i reprodukcije
društvenih pokreta. Obrazovanje je u centru Guleno vih interesovanja. S jedne
strane, ono je, po njegovom mišljenju, neophodno za napredak svakog čovjeka i
važan instrument u borbi protiv siromaštva i svakovrsne samoograničenosti. S
druge strane, obrazovanje je za pokret ključni mehanizam širenja uticaja,
regrutovanja novih snaga, umrežavanja, pa i jačanja društvene i političke moći.
Hizmet je do sada napravio razgranat sistem studentskih domova i stanova za
učenike koje stipendira i nadzire. Ovu praksu je pokrenuo sam Fethullah još
sedamdesetih godina tako što je iznajmljivao stanove ili čitave spratove zgrada
za studente koje je sam nadgledao i s kojima je radio. Danas je to praksa koja
se raširila po svim većim gradovima Turske, ali i u drugim zemljama. Lokalni
biznismen ni, pripadnici pokreta, finansiraju takve domove ili prosto plaćaju
kiriju za stanove. U jednom stanu, na primjer, živi petoro studenata, od kojih
najstariji ima ulogu vođe. On je zadužen za red, prati napredak ostalih na svim
poljima, održava vezu sa lokalnim krugovima, stara se o finansijama i podnosi
izvještaje o razvoju stanara. To je ključ izvanredno pouzdanog praćenja i
selekcije budućih članova, kojima se dalje pomaže da nađu posao, da uđu u
državne institucije itd.
Takva
praksa je, međutim, postala predmet kontrovezi i kritika Gulenovih protivnika.
Oni smatraju da su srednjoškolci i studenti koji dolaze prije svega iz
siromašnih ruralnih krajeva žrtve tog perfidnog sistema koji im omogućava da
studiraju, ali ih istovremeno vezuje za sebe mrežama iz kojih se nikad više
neće izbaviti. Oni tvrde da se veoma mladi ljudi ucjenjuju i vrbuju propagandom
da postanu dio Hizmeta. Često je prvi korak u tom pravcu učešće na kursevima za
pripremu polaganja prijemnih ispita na fakultete. Nastavnici iz Gulenove mreže
svake godine organizuju takve kurseve pomažući srednjoškolcima da se što bolje
pripreme za prijemne ispite. Sada su to već izgrađeni sistemi koji se regularno
plaćaju, ali za siromašniju djecu i tu postoje popusti. Po pravilu 75-80% djece
koja prođu ove kurseve postiže dobre rezultate i upisuje se na fakultet. Mnogi
su se, prije nego što su postali članovi Hizmeta, prvi put susreli sa
organizacijom na ovim kursevima ili dok su živjeli u domovima i stanovima
Fetulahove mreže.
Vidjeli
smo da je humanitarna dimenzija uvijek jedan od ciljeva ili sredstava Hizmeta.
No postoji i poseban sistem dobrotvornih institucija i fondacija koje je pokret
organizovao. Najpoznatija je već pominjana fondacija „Kimse Yok Mu?” ili
„Ima li koga?”. Ona se od ostatka mreže izdvaja centralizacijom i
hijerarhijom. Imala je brojne akcije i širom svijeta, donirajući značajne sume
novca. Krajem prošle decenije započet je projekat obnove čitavog grada u
Darfuru vrijedan oko 50 miliona dolara. Tokom 2007. sakupljena je i podijeljena
hrana za dva miliona ljudi u jedanaest država. Fondacija je izgradila i desetine
škola, osigurala dodatne časove za preko 20 000 učenika i studenata, koje drže
njeni volonteri, i konačno omogućila zdravstveni pregled ljudima u ruralnim
sredinama, koji nemaju dovoljno razvijenu mrežu zdravstvenih centara. Na kraju
ovog kratkog predstavljanja formalnih ogranaka mreže pomenimo i TUSKON – Tursku
konfederaciju biznismena i industrijalaca.
Ova
organizacija je osnovana 2005. i okuplja preko 100 000 poslovnih ljudi iz
Turske. Ima predstavništva u Washingtonu, Moskvi, Briselu i Pekingu. Poznata je
po višednevnim skupovima koji se nazivaju Trgovinski mostovi između Turske i
svijeta, koje posjeti i više hiljada privrednika. Samo na jednom od takvih
mostova potpisani su ugovori vrijedni preko 4 milijarde dolara. TUSKON je počeo
da se interesuje i za Srbiju pa su njegovi članovi pokrenuli organizaciju koja
se naziva SITA – Srpska međunarodna trgovinska asocijacija, koja bi trebalo da
spoji srpske i turske privrednike i da otvori vrata turskom kapitalu u Srbiju.
Najvažnija pojedinačna kompanija povezana za Hizmetom svakako je Kajnak
holding, osnovana 1983. Danas uključuje petnaest kompanija koje se između
ostalog bave građevinom, nekretninama, informacionim tehnologijama i
proizvodnjom hrane. U okviru grupe djeluje i Kajnak pablišing, koji nosi 28 izdavačkih
brendova.
Modernizovan
i globalizovan islam
Gulenov
pokret je zapadnoj zajednici postao posebno zanimljiv zbog načina na koji on
predstavlja i izlaže islam. Gülen je prvi imam koji je nakon 11. septembra
javno osudio napad i zatim u Washington postu zakupio čitavu stranicu na kojoj
je ponovo osudio taj čin i izjavio da je terorizam u suprotnosti sa islamom.
Ovo je posebno značajno postalo poslije 2000, kada su Sjedinjene Države
otpočele rat protiv terorizma. Dominantne struje u muslimanskom svijetu, kao
što je poznato, dugo su se zalagale za izolaciju i odbijanje štetnih uticaja
koji dolaze sa Zapada. Malo njih je bilo spremno da prihvati reforme za
modernizaciju islamskih društava. Poslije dekolonizacije ovim
tradicionalističkim strujama po pravilu su se suprotstavljali razni oblici
autoritarnih sistema, koji su se zalagali za izgradnju socijalističkih
društava. Otud je pojava Gulenovog pokreta dio jedne sasvim nove paradigme.
Njega odlikuje zalaganje za modernizovan, globalizovan islam, sposoban da se uključi
u globalni razvoj. Nasuprot onima koji se zalažu za otpor čitavom zapadnom
sistemu vrijednosti i uređenju, gulenisti su prihvatili kapitalizam kao
ekonomski sistem i umnogome podržavaju slobodno preduzetništvo i bogaćenje
pojedinaca i društva uz društvenu odgovornost i brigu za one koji su u teškom
položaju. Oni imaju svijest da se jedino uz potpunu otvorenost za kapitalizam i
tehnološki napredak može parirati Zapadu i povratiti uticaj u globalnoj
zajednici. U skladu sa tim je i zalaganje za međuvjerski dijalog, toleranciju i
saradnju između različitih vjerskih zajednica. Gülen se sastajao i sa papom, sa
vaseljenskim patrijarhom, sa vodećim jevrejskim rabinima i raznim dru- gim
vjerskim liderima u svijetu. U svakom slučaju, evidentno je da je politički
uspon AKP-a povezan sa rastom i širenjem Fetulahove mreže, kao i da oba ova
subjekta promovišu isti sistem vrijednosti.
Poznavaoci
zapadne teorijske i ideološke tradicije pokušavaju da nađu paralele na širokom
spektru – od ideja hrišćanske demokratije, preko nekih segmenata konzervativne
revolucije, do osavremenjenog djelovanja Opus dei-a zbog (pre)naglašenog
afirmisanja kapitalizma bogaćenja, bankarstva i korporativnog djelovanja.
Gulenovo učenje i praksa Hizmeta jesu svojevrstan spoj tradicionalizma, društvenog
konzervativizma, tržišne privrede i posvećenosti izučavanju i napretku moderne
tehnike i nauke. Posebno zbog ovog posljednjeg segmenta i povremenog
ispoljavanja fasciniranosti značajem tehnološkog napretka mnogi ih doživljavaju
kao islamski pandan konzervativnim revolucionarima.
S
druge strane, ono što ih povezuje sa islamskim tradicionalizmom jeste zalaganje
za obnovu vrijednosnog sistema, odnosno rad (uz podršku AKP-a) na obnovi javnog
morala i posvećenosti društvenoj solidarnosti i nacionalnim interesima. Sve te
vrijednosti podižu se u opreci sa hedonizmom i egoizmom, koji se povezuje sa
pretjeranim uticajem zapadnih modela. Ukratko, individualizam je prihvatljiv
kao motor preduzetništva, ali ne u egoističkoj formi. Slično učenju Maritenovog
personalizma, pojedinac ima smisao kao dio zajednice, prema kojoj ima i
odgovornost i obaveze.
U
javnom prostoru Gülen je preko AKP-a i svoje mreže uradio mnogo na suzbijanju
dotada važećeg sekularističkog modela. Npr. djevojkama je omogućeno da na
fakultete dolaze pokrivene. Politika zabrane konzumiranja alkohola svake godine
dobiva sve rigidnije forme i zakonska rješenja. Postavlja se pitanje kojim se
metodama ovaj sistem vrijednosti štiti i promoviše, i upravo tu je Gulenov
pokret postigao velike rezultate, često stvarajući veoma originalna rješenja za
povezivanje ljudi i realizaciju projekata. Uočili smo do sada da je
obrazovanje, dugoročno i sistematsko, u fokusu djelovanja i širenja pokreta.
Ovaj proces se poklopio sa dugoročnom promjenom društvene strukture u Turskoj
tokom posljednjih nekoliko decenija. Zahvaljujući mnoštvu faktora (uključujući
i američke investicije i transfer tehnologije, strateško otvaranje turizma
itd.), Turska je doživjela ubrzanu modernizaciju i privredni razvoj, koji je
doveo dotle da se samo tokom posljednje decenije BDP uvećao tri puta. Začeci
tog procesa leže u sedamdesetim, kada je počela da se stvara nova dinamična
srednja klasa i nova klasa preduzetnika, odnosno nova anadolska buržoazija.
Gulenov
pokret je uticao na vrijednosno i ideološko usmjeravanje te nove klase u pravcu
modela koji može da izmiri ekonomsku preduzimljivost sa društvenom
odgovornošću, moralom i posvećenošću porodičnim vrijednostima. Metod po kojem
je to rađeno zaslužuje ozbiljnu pažnju. Iako je priča krenula iz jednog centra,
od samog Fethullaha, veoma brzo je otpočela vlastiti život, tako što se ideja
širila kroz razne društvene pore. Stvoren je sistem povezanih lokalnih krugova
koji traže punu posvećenost. Ljudi su u ovaj sistem uvlačeni postepeno, na različite
načine i lako su ga prihvatali kako zbog uvjerljivosti ideja, tako i zbog
potrebe da pripadaju krugovima za samopomoć koji dele slična uvjerenja i
nazore. Tako je postepeno stvorena potpuno decentrirana struktura, bez
formalnih lidera i subordinacije, gdje se pokret širi preko sistema
koncentričnih krugova koji se međusobno dodiruju. U svom regularnom krugu
članovi prave okruženje u koje imaju povjerenje i preko koga realizuju veliki
dio svojih duhovnih, intelektualnih i društvenih potreba. Povezuje ih svijest o
tome da pripadaju nečemu vrijednom i korisnom, ne samo za sebe već i za celu
zajednicu.
Naravno,
tome doprinosi i vrlo razrađen sistem regrutacije i integrisanja ljudi u ovaj
sistem. Onaj ko dobiva stipendiju od pokreta sutra će imati i moralnu obavezu
da od svoje plate odvaja jedan dio kako bi stipendirao druge, po pravilu
siromašne studente ili srednjoškolce. Tako se sistem reprodukcije i širi, a
koristi ima i čitava država. Po svjedočenjima pripadnika, članovi pokreta
prosječno odvajaju oko 10% godišnjih prihoda za rad pokreta, a bogati
biznismeni čak i do trećine godišnje zarade. Sa takvim fondovima koji se stalno
uvećavaju Hizmet može da djeluje kao paradržava, odnosno da sam gradi
institucije u kojima građani ostvaruju svoje potrebe, a preko kojih pokret
jača. I tu je metod rada veoma zanimljiv. U vrijeme kada je sistem nastajao on
je bio najvažniji način za opoziciono djelovanje pod sistemom vojne diktature
sekularnih kemalista. Hizmet osniva i gradi škole, bolnice, univerzitete,
medije i razne druge institucije, koje se u početku održavaju samo prilozima,
ali ubrzo postanu finansijski samoodržive. Dakle, bolnica se kao što smo
vidjeli, osniva tako što jedna grupa poslovnih ljudi da svoj prilog i osnuje
fondaciju. Po pravilu bolnica još pet do deset godina dobiva pomoć od njih,
postepeno šireći kapacitet i zarađujući novac. Poslije nekog vremena poveća se
profitabilnost i napravi se sistem u kome institucija djeluje bez pomoći
osnivača, jer profit i prilozi lokalne zajednice postanu sasvim dovoljni. Tako
se stvori važna i uticajna institucija koja obavlja značajnu društvenu
funkciju, samoodrživa je, a u isto vrijeme širi uticaj i vrijednosni sistem
pokreta. Nekadašnji osnivači nađu način da prate njen dalji razvoj, ali u
principu svoju energiju i sredstva mogu da usmjere na sljedeći projekat. I tako
se mreža u isto vrijeme i reprodukcije i širi.
Kontroverze
Djelovanjem
u Turskoj Fethullah i njegov pokret stekli su veliki broj pristalica i široko
uvažavanje. Međutim, i u samoj Turskoj, a posebno u međunarodnoj javnosti,
prate ih brojne kontroverze, kao i veliki broj veoma ozbiljnih kritičara. Samo
u Americi, na primjer, postoji veliki broj organizacija i portala koji pažljivo
i detaljno prate djelovanje Gulenove mreže prije svega zato što veliki broj
njegovih škola djeluje u SAD. Na kraju ovog kratkog uvodnog pregleda iznijet
ćemo jedan broj takvih kontroverzi.
Prvi
splet kontroverzi povezan je s njihovom ulogom u Turskoj, odnosno sa njihovim
učešćem u preoblikovanju kemalističkog nasljeđa i redefiniranju osnova
savremene turske politike i društva. U Turskoj pored Gulenovog džemata postoji
još čitav niz drugih, ali nijedan nema toliki uticaj na savremenu politiku,
pravosuđe, obrazovanje i na sigurnosne snage. Stoga kritičari najprije ističu
problematičan i vrlo blizak odnos fetulahdš ja s vladajućom partijom AKP. Taj
odnos se smatra veoma kontroverznim i dinamičnim. S jedne strane smatra se da
je džemat pomogao da se pripremi prostor za dolazak AKP-a na vlast i da je u
koordinaciji sa njim napravio velike promjene u toku samo jedne decenije.
Smatra se također da su zajedno i paralelno radili na promociji novog sistema
vrijednosti i na transferu moći u pojedinim segmentima države i društva.
Nekoliko slučajeva iz posljednjih nekoliko godina krajnje je indikativno za
razumijevanje procesa u kojima ovaj odnos postaje opasan po opoziciju i one
koji ne odobravaju pravac u kome Gülen i AKP guraju Tursku. AKP već godinama
sprovodi čišćenje vojnih snaga tako što iz vrha uklanja oficire koji ne dele
njegove političke stavove.
Kao
što je poznato, vojska je bila glavna brana reislamizaciji društva koja je od
sedamdesetih pokretana u nekoliko talasa i svaki put kad bi islamisti na
demokratskim izborima došli na vlast i započeli proces demokratizacije, odnosno
reislamizacije, vojska je reagovala i u vojnom puču vraćala Tursku u okvire
kemalizma. Zahvaljujući legitimitetu, ali i podršci nekih uticajnih krugova u
globalnoj zajednici, AKP je prva islamistička partija na vlasti koja sprovodi
obrnuti proces kontrole i glajhšaltovanja vojske. Postepeno se ukida položaj
vojske kao garanta i čuvara kemalizma i ustavnosti, a nepodobni oficiri se
smjenjuju i penzionišu. Vrhunac ovog procesa je takozvani slučaj Ergenekon. Od
2008. do 2011, tursko pravosuđe pokrenulo je proces protiv čak 531 osobe
pretežno iz redova vojske za navodno kriminalno i terorističko udruživanje u cilju
nasilnog zbacivanja legalne i legitimne vlasti. Ukratko, ovaj proces je
doživljen kao suđenje samom kemalizmu i vojsci za sve pučeve koji su ranije
izvedeni pod formom optužbe za pripremanje novog puča. Gülenovi mediji poput
Zamana su bili glavna podrška tokom ove akcije i glavni branilac tih
kontroverznih procesa koje je režim poveo. S druge strane, državne institucije
počele su da se stavljaju u funkciju odbrane lika i dela Fethullaha Gülena.
U
okviru čitavog spleta slučajeva u sa Ergenekonom uhapšen je i na suđenje
izveden i veliki broj novinara. Među njima su i saradnici internet portala Oda
TV. U martu 2011. uhapšen je i novinar As Šik, koji je u zatvoru proveo
dvanaest mjeseci. Iako je uhapšen u okviru slučaja Ergenekon, čini se da je
pravi povod ipak bio njegova namjera da objavi knjigu pod nazivom Imamova
vojska. Ova knjiga je već bila odštampana kad je Istanbulski sud za teške
prestupe 23. marta 2011. naredio da se konfiskuje tiraž i da se zabrani
distribucija. Knjiga se ubrzo pojavila na internetu pa je njen sadržaj postao
dostupan javnosti. To je dodatno učvrstilo sumnje da je Šik uhapšen zbog nje.
Sama knjiga se bavi Gulenovim životom i radom, dajući uglavnom ono što je
poznato. Međutim, u njoj je iznijeta teza da fetulahdžije organizovano i smišljeno
postepeno osvajaju državne institucije infiltrirajući svoje ljude u njih te
tako pokušavaju da čitavu državu stave pod svoju kontrolu. Između ostalog se
tvrdi da fetulahdžije u policiji premašuju 70%, da su vrlo uticajni u pravosuđu
itd. Kritičari su ukazali na neprihvatljivo ponašanje državnih institucija i
AKP zbog zabrane slobode izražavanja i pisanja, kao i zbog pokušaja da zabrane
građanima Turske da saznaju kako fetulahdžije preuzimaju zemlju u svoje ruke
šireći se kao polip na sve segmente države i društva. Telegrami objelodanjeni
na Vikiliksu pokazali su da američke diplomate u Ankari i Istanbulu u
potpunosti dele mišljenje o velikoj infiltraciji fetulahdžija u policiju i
njihovu sposobnost da manipulišu pravosuđem i javnim mnijenjem.
Kemalisti
i zapadnjaci su, ukratko, sve svoje optužbe formulisali oko sljedeće teze: na
djelu je demontiranje sekularne „duboke države” (generali, novinari,
sudije, biznismeni) i upravo preko Fethullaha kreiranje nove proislamske
„duboke države”, na kojoj raste AKP i koja kemalizam ukida vraćajući
Tursku na islamske pozicije. U ovdje korišćenom članku Rejčel Šeron Krespin
navode se citati iz nekoliko predavanja koje je Gülen držao, uključujući i
jedno distribuirano preko video-kaseta. Citati ukazuju na veoma opasnu tehnologiju
djelovanja koju Gülen preporučuje svojim sljedbenicima. Govori se o potrebi da
se uđe u arterije sistema, a da niko to ne primjeti sve dok pokret ne dostigne
potrebnu moć. Pominje se potreba da se osvoji sva institucionalna i ustavna moć
u Turskoj a da se u međuvremenu igra igra prikrivanja pravih namjera kako se ne
bi privremeno izlagalo udarcima protivnika. Gülen ukazuje na to da je cilj
kompletna obnova ljudi naviklih na hedonizam i materijalizam.
„Mi,”
tvrdi Gülen, „dođemo na neko mesto i izgradimo svoju kuću. Zatim sa strpljenjem
pauka pletemo svoju mrežu i čekamo da se ljudi u nju uhvate; nakon toga ih
podučavamo. Ove mreže ne pravimo da bismo ih pojeli, već da bismo udahnuli
život u njihova mrtva tela i duše. Da ih oživimo.”
Postoje
kritičari koji čak tvrde da je krajnji cilj Gülena uspostavljanje prave
šerijatske države. Činjenica da i listovi poput njemačkog Špigla i američkog
Njujork tajmsa počinju da prenose tako intonirane stavove, govori da i zapadni
mejnstrim počinje ozbiljno da preispituje snagu i značaj Hizmeta.
Ovakva
postavka razumljivo plaši ne samo zapadnjake i kritičare već i političke
saveznike. Otud su i odnosi između fetulahdžija i vladajućeg AKP-a postali
dosta komplikovani, posebno od onog trenutka kada je Erdogan počeo da se
sukobljava sa Izraelom. Uočljivo je pogoršanje odnosa od incidenta sa brodom
Mavi Marmaris, kad je Gülen podržao Izrael i kri- tikovao Erdogana. Nakon toga
je odbio Erdoganov poziv da se vrati u Tursku. Inače se smatra da mu je
predsjednik Gul, koji je direktno iznikao iz Gulenovog džemata, mnogo bliži.
Takvo pogoršanje odnosa između Erdogana i fetulahdžija počinje sve više da
pogađa Tursku. Čini se da se u posljednjih godinu dana otvara ozbiljan sukob
između njih, u kome je teško odrediti čija je snaga veća.
Dobar
indikator nivoa do kog je porasla moć džemata u Turskoj sljedeći je navod iz
teksta Hansenove, koja inače živi kao novinar dopisnik u Istanbulu: „Danas, sa
razlogom ili bez njega, turski sekularisti provode svoje vrijeme osvrćući se
iza leđa. Susrela sam bezbroj ljudi koji o Gülenu ne žele više da razgovaraju
preko telefona. Opozicioni časopisi ne pišu više kritički o Gülenu; ono što
cirkuliše kao uobičajena informacija u njihovim krugovima, nikad ne završi
odštampano. Moguće je da je sve to samo paranoja, ali na licima sekularnih
liberala uglavnom se vidi strah: ‘Oni su osvojili toliku moć u vlasti i u
sigurnosnim sferama da smo mi u mejnstrim medijima postali zaplašeni tom novom
mitološkom moći koju oni imaju,’ kaže jedan turski kolumnista koji piše za
vodeće novine. ‘Nakon slučaja Ergenekon postoji nepisano pravilo da se ne
kritikuje Gülen. Ne čačkamo ih. Postoji osjećaj da oni mogu da orkestriraju
kampanju protiv nekog i stoga nijedan novinar koji vodi brigu o svom ugledu ne
želi da preuzme takav rizik.”
Drugi
kontroverzni aspekt djelovanja fetulahdžija jeste djelovanje prema spolja,
odnosno rad u drugim zemljama. Standardne i veoma raširene optužbe govore o
promociji turskog nacionalizma, špijunaži i kreiranju agenata od uticaja u
drugim država, posebno u zemljama bivšeg SSSR-a. Škole u Taškentu i Sankt
Peterburgu su privremeno zatvarane, u Kazahstanu stavljane pod nadzor zbog
promocije islamizma i diskriminativne selekcije djece iz uticajnih i dobro
povezanih porodica itd. Mnoge zemlje ne dozvoljavaju djelovanje Gulenovih
organizacija, neke su nakon davanja dozvole tu dozvolu povukle, a sve države u
kojima Hizmet djeluje, po pravilu preko obavještajnih struktura, pažljivo prate
i nadziru njihov rad.
Ruski
FSB je još 2002. protjerao više od stotinu turskih građana zbog povezanosti sa
Fe- tulahom, da bi 2008. u Rusiji bilo zabranjeno djelovanje Hizmetovih škola.
Još jedan zanimljiv aspekt treba uzeti u obzir iako dolazi iz područja
spekulativne konspirologije. Polazeći od načina na koji je Gülen redizajnirao
svoju verziju islama i od prostora koji mu zapadne sile otvaraju, mnogi su
ukazali na njegove veze sa CIA, Bilderbergom i „gospodarima svijeta”,
tvrdeći da se preko Gülena kreira islam kakav im treba za globalizaciju,
ekumenizam i stvaranje tzv. Velikog Bliskog istoka. Ove stare optužbe dobile su
potpuno nov okvir od izbijanja Arapskog proljeća, čiji je glavni rezultat
ukidanje autoritarnih režima i namjesto njih dovođenje na vlast islamističkih
krugova u muslimanskim zemljama. Još od prvih nemira u Tunisu počelo je da se
govori kako je upravo Turska model prema kome bi „novodemokratizovane”
zemlje (Tunis, Libija, Egipat) trebalo da se oblikuju u budućnosti.
Gülen
i dalje živi na svom imanju u Pensilvaniji. Iako je niži sud svojevremeno odbio
da mu izda dozvolu za stalni boravak, apelacioni sud je oborio tu presudu i
Gülen je kao osoba od posebnog intelektualnog značaja dobio pravo na stalni
boravak. Među osamnaest garanata za njega nalazi se i nekoliko bivših
funkcionera CIA (Graham Fuller npr.), ali i Morton Abramovic. Takve činjenice
zaista djeluju kao potvrda iznijetih spekulacija o podršci globalnih vladara i
mreže Centralne obavještajne agencije SAD Gülenu jer u njihovim dugoročnim
projekcijama takav pokret može da ima značajnu ulogu.
Tokom
ovog spora iz 2006. kada su FBI i Ministarstvo za domaću sigurnost tražili
Gulenovu ekstradiciju izbio je pravi mali rat između ljudi zaposlenih u ovim
institucijama i mreže CIA, koja je na kraju pobijedila i Fethullahu isposlovala
stalni boravak. No taj sukob i dalje traje. Zanimljive su reakcije na
objavljivanje knjige nekadašnjeg šefa istanbulskog ogranka obavještajne službe
Turske, Osmana Nurija Gundeša. Ovo je jedna od najozbiljnijih i najbolje
dokumentovanih optužbi protiv Gülena da je saradnik CIA. Gundeš iznosi teze da
je tokom devedesetih mreža škola Hizmeta u centralnoazijskim zemljama bivšeg
SSSR-a bila infrastruktura za širenje i djelovanje agenata CIA (njih 130) koji
su radili kao učitelji engleskog jezika.
Francuski
portal za praćenje obavještajnog svijeta Intelligence Online je objavio članak
o knjizi, na koji je odmah reagovao Washington post preko svog novinara Jeffa Steina
pobijajući ove optužbe svjedočenjem upravo Fullera i Roberta Bera, ljudi iz CIA
koji su direktno pomagali Fethullahu. Na članak je u svom blogu reagovala Cybell
Edmonds, nekadašnji prevodilac u FBI-ju, inače iranskog porekla. Ona detaljno
pokazuje šta je sve Stajn prećutao u svom „informativnom” spinu, ali
prenosi i teze iz Gundešove knjige o tome da Gülen ima jake veze sa strukturom
CIA još od kraja sedamdesetih godina, te da je bio veoma blizak sa Polom
Henceom, čovjekom koji je u Turskoj razvijao mrežu iz mračnog sistema Gladio,
kao i sa Mortonom Abramovicem, koji je u Turskoj najprije radio kao agent a
zatim bio i ambasador (1989-1991).
No
sve ovo nimalo ne oduzima težinu činjenici da je Hizmet postao autentično
turski, ukorijenjeni proizvod koji su milioni ljudi usvojili i razvili
afirmišući vrijednosti iza kojih stoje svojim radom, ličnim primjerom i
odricanjem. Evidentno je da ta struktura postaje veoma moćna u samoj Turskoj,
toliko da ugrožava vladajuću stranku, a također se preliva u desetine pa i
stotine drugih zemalja. Koje će posljedice njihovog djelovanja biti i po samu
Tursku i po druge države u kojima su stekli određeni uticaj, pokazaće vrijeme.
Za kraj pomenimo i zanimljivu, možda za sve ovo i veoma ilustrativnu činjenicu
da je Dalija Mogahed, prva žena sa velom u Bijeloj kući, Obamina savjetnica za
muslimanska pitanja, sljedbenik i pripadnik Gulenovog džemata.
(The
Bosnia Times, Zbornik “Turska – regionalna sila?” )
