KOLUMNA
Učeći od svih spomenutih prethodnika, Božijim kaderom izbjegavši nekoliko atentata, uključujući i ovaj posljednji od prije tri dana, Erdogan je postao glas i volja velikog turskog milleta i nada čitavog muslimanskog Ummeta danas
Piše: Džemaludin Latić, thebosniatimes.ba
Otkad su počela tzv. „arapska proljeća,“ koja su – danas u to ima sve manje sumnje – vođena iz centara moći sa Zapada, posebno nakon nasilnog obaranja demokratski izabrane vlasti u Egiptu i zatvaranja predsjednika Muhammeda Mursija, ummetski politički analitičari u Republici Turskoj upozoravali su da je krajnji cilj tih „proljeća“ – destabilizacija i komadanje Turske, a preduvjet toga scenarija jeste obaranje predsjednika Redžepa Tajjipa Erdoana i njegove Vlade. Krvavi pokušaj vojnog puča u Turskoj pokazao je koliko je ta hipoteza naših turskih kolega bila tačna! No, umjesto da unište posljednju nadu našeg Ummeta, Tursku i njezin herojski muslimanski millet, ovaj vojni puč je tu nadu još više rasplamsao, a evo zbog čega.
Mehmet Akif Ersoy i islamska republika Turska
Našoj javnosti je manje poznato da je pokret mladoturaka, kome je pripadao i Kemal Ataturk i koji je na početku XX.st. bio gotovo beznačajan i odbačen od strane muslimanskog Ummeta, potpuno bespotrebno uvukao Tursku u Prvi svjetski rat – kako bi se u tome ratu nametnuli kao oslobodioci Turske i kako bi oborili Hilafet. To se, kao što je poznato, dogodilo 3.marta 1924.g. Skoro u potpunosti je nepoznato da se turski narod tokom toga rata, zapravo, borio za islamsku republiku Tursku, da je islam bio pokretačka inspiracija toga oslobodilačkog rata Turaka protiv zapadnjačke koalicije (Engleska, Francuska, Grčka, Rusija i Australija) koja je željela uništiti ovu državu dokraja, a onda krenuti na Mekku i Medinu i iskorijeniti islam sa lica Zemlje. Glavni inspiratori ove borbe, kao npr. Mehmet Akif Ersoy, mufessir i pisac, autor turske himne, Istiklal marsi, neposredno nakon što je Hilafet srušen, morali su pobjeći iz svoje zemlje. U svojoj knjizi Allah je velik tajanstveni pisac (koji se krije pod pseudonimom Essad-bey) opisuje kako je vojskovođa Kemal-paša, porijeklom iz Salonike (muslimanskog dijela Grčke), najvjerovatnije potomak endeluskih Jevreja, tokom jedne iscrpljujuće noći trikovima prisilio novi parlament da unese formulaciju u posebnom članu novog ustava Republike Turske koja generalštabu „njegove“ vojske daje neograničene ovlasti u upravljanju novonastalom državom. Novi ustav Republike Turske, izbacivši islam kao dotadašnju državnu vjeru, u politički i društveni život ovog naroda i zemlje uveo je njemu potpuno neprirodnu, francusku ideologiju laicizma – ideologiju onih evropskih sila protiv kojih su se turski narod i Kemal-paša borili tokom mihnulog rata. Sa tom ideologijom kao državnom pseudoreligijom kemalistički režim je krenuo u zatiranje islama u turskom narodu: nekoliko hiljada vjerskih učenjaka i hafiza Kur'ana je pobijeno i pohapšeno, zatvorene su sve medrese i tekije, zabranjena je upotreba arapskog pisma, pa čak i učenje ezana na arapskome jeziku; ukinut je Šeri'at, kao i svi šeri'atski sudovi, zabranjen hidžab i fes, a nasilno uvedena evropska odjeća; ukinut je islamski, hidžretski, a uveden gregorijanski kalendar, a umjesto petka, uvedena je nedjelja kao neradni dan. Ideja islamske republike Turske, za koju su izginule stotine hiljada šehita, među njima i dvadesetak hiljada Bošnjaka, vremenom je u potpunosti ugušena, a kult Kemal-paše, nazvanog Ataturkom („Ocem Turaka“), raširen je po čitavoj zemlji do neslućenih granica. U protekle 92 godine turski muslimanski narod borio se da odbaci kemalističku ideologiju i vrati se izvoru svoga života i slobode – islamu. Najprije je to 1950.g. pokušao Adnan Menderes, omiljeni i uspješni premijer, koji je vratio autentični ezan na turske munare, a koga je kemalistički Generalštab protuzakonito uhapsio, nabrzinu osudio na smrt i tajno pogubio 1960.g. Zatim su tu pokušaji Nedžmettina Erbakana, također uspješnog premijera i muslimanskog intelektualca – koji je sebe nazivao „islamistom“ i koji je zagovarao formiranje Islamskih Ujedinjenih Naroda, Islamske vojne alijanse i islamskog tržišta sa islam-dinarom kao njegovom monetom – i Turguta Ozala…U četiri dosadašnja vojna puča kemalistička vojska je pobila na desetine hiljada Turaka. Ta ista vojska je upadala u tuđe zemlje te planirala i izvodila krvave atentate pripsisujući ih „islamistima“. Tako su na tajanstven način hapšeni, trovani i ubijani vodeći islamski pisci i politički autoriteti kakvi su, npr., Bediuzzeman Seid Nursi, spomenuti Adnan Menderes, Turgut Ozal, Muhsin Jazidžiolu, jedan mladi pisac Yuksel i drugi. Mehmet Akif Ersoy je ostatak života proveo u Egiptu, a njegov komentar Kur'ana, koga je mislio objaviti 1920-tih, pojavio se tek prije četiri godine u Turskoj.
No, nijedan turski „islamist“ nije bio tako uspješan u vođenju Republike Turske i njezinom vraćanju islamskom nadahnuću kao nekadašnji učenik Imam Hatip Lisesija iz jednog istanbulskog predgrađa, Redžep Tajjip Erdogan. Učeći od svih spomenutih prethodnika, Božijim kaderom izbjegavši nekoliko atentata, uključujući i ovaj posljednji od prije tri dana, on je postao glas i volja velikog turskog milleta i nada čitavog muslimanskog Ummeta danas – kada naš Ummet vraća svoj dah, svoju snagu, i kada snažno, u porođajnim bolovima, izlazi na svjetsku scenu.
Lewisov intelektualni otrov: Zaustavite Turke
Poraz koga je turski narod i Erdoganova Vlada nanijela kemalističkim krvnicima i izdajnicima je zaista „Allahov dar“ ovom narodu o čijoj povijesti više znaju neprijatelji našeg Ummeta nego mi sami. Tako npr. Bernard Lewis (r.1916.), englesko-američki historičar i orijentalist, porijeklom sa Bosfora, mentor Huntingtona i Fukujame i autor najotrovnije knjige modernih vremena protiv islama i muslimana, pod naslovom „The Roots of Muslim Rage“ – Korijeni muslimanskoga gnjeva“, turski narod okrivljuje za „krvavo dvorište Islama“ tvrdeći da je to narod koji je najviše proširio teritoriju Daru'l-islama i dao najviše gazija i šehita za ovu vjeru. Lewisova teza je veoma jasna: Da bi se zaustavio Islam, najprije se moraju zaustaviti Turci! – On i njegovi „slavni“ propagandisti tursko vraćanje islamu – odbacivanjem mladoturske laicističke ideologije – označili su sukobom sa civilizacijom Zapada i novim zamahcem solidarnosti i ujedinjavanja muslimanskog čovječanstva. Dok je kemalistička politička deviza bila: Samo Turčin Turčinu je brat, Said Nursi- Menderes- Erbakan- Ozal- Erdoganova politička deviza je: Musliman muslimanu je brat, a islam je naš put; dok je Mustafa Kemal islam nazivao „arapskom religijom koju je utemeljio Muhammed“ i koja, po njemu, nejma moći da ujedini muslimanske narode različitih nacionalnosti (v. npr. njegov spis Medeni Bilgiler – Učenja od civilizacije), temeljeći svoju politiku na turskom nacionalizmu, nova Turska Redžepa Tajjipa Erdogana svoju politiku temelji na islamskom identitetu i turskom osmanskom naslijeđu koje je trajalo punih 900 godina (1299.-1924.). U toj politici se nacionalni identiteti ne poništavaju već nadograđuju.
Hadži Tajjip Erdogan: turski islamski lider
Ovoga puta vojni puč u Turskoj nije uspio Božijim kaderom, a ne zato što je bio loše isplaniran. Njegovi naručioci, planeri i akteri, žureći se da zaustave Tursku i Ummet gurnu u dugotrajni ponor, samo su „prepisali“ ono što su prije četiri godine uradili u Egiptu: američki cionist John Kerry danima je zujio oko Turske kao nekada oko Egipta budno prateći razvoj događaja; pučisti su prekinuli komunikacijske veze i zauzeli nacionalnu i neke druge tv stanice te okupirali aerodrome; čekalo se hapšenje ili ubistvo predsjednika Erdogana. Nacija – kao i cijeli Ummet – bila je u šoku – sve dok se nije pojavio Predsjednik. Svojim hladnokrvnim i hrabrim držanjem, nema sumnje- pripremljen za ovakvu situaciju, u koordinaciji sa Vladom, on je spasio svoju zemlju od mnogo obimnijeg krvoprolića, ali i od crne budućnosti.
Poslije ovog veleizdajničkog čina, Turska, njezin narod i Ummet su postali jači nego ikad: sada će se Turska snažno i konačno moći osloboditi svoga najtežeg utega: laicističkog koncepta države i zla nacionalizma i širka, a sa tim oslobođenjem, ova zemlja će lakše uvesti predsjednički sistem, nakon čega će lakše rješavati svoje goruće probleme na putu svoga još snažnijeg razvoja: kurdsko pitanje, pitanje izbjeglica, pitanje Kipra, pitanje terorizma…, a onda i pitanja naroda s kojima Turci dijele istu vjeru i povijest: Palestinaca, krimskih Tatara, Bošnjaka, Ujgura, Sirijaca… Pobjeda nad pučistima inspirisat će i egipatske muslimane da zbace svoje krvnike u vojnim uniformama sa vlasti i oslobode predsjednika Muhammeda Mursija, inšallah. Vraćanje Egipta u koaliciju sunnijskih muslimana – to će već biti korak do cilja našeg Ummeta da se konačno oslobodi ropstva pod neislamskim politikama, režimima i ideologijama.
Fethullah Gulen: maska koja pada
Nakon poraza kemalističkih pučista, sada su i tvrdnje predsjednika Erdogana o izdajničkoj politici Fethullaha Gulena mnogo uvjerljivije. Gulenova optužba da je predsjednik Erdogan „mogao inscenirati“ ovaj puč da bi se učvrstio na poziciji konačno otkriva da ovaj plodni i izvrsni islamski učenjak ima loše političke namjere i da on ostaje najveća opasnost za stabilizaciju prilika u Turskoj i njezin napredak, pa, sa stanovišta ovog teksta, za naš Ummet. Gulen je igračka u rukama rigidnih kemalista, koji su ga davno poslali u Ameriku, i J. Kerrija, generalnog sekretara Obamine administracije. U toj igri protiv interesa našeg Ummeta zavedeni su milioni turskih i drugih muslimana, među njima i autor ovog teksta. Ali, hvala Bogu, sada su maske pale, „došla je Istina, a laži je usud da nestaje. Ostaje pitanje daljnjeg odnosa Turske i Zapada, posebno njezini odnosi sa Amerikom. Pošto bi daljnje zaoštravanje tih inače zategnutih odnosa moglo da se sruči na glavu svim muslimanima koji žive na Zapadu, posebno Bošnjacima, nadamo se da će islamski lider Erdogan diplomatski navesti, možda i prisiliti zemlje Zapada da promijene svoju antiummetsku politiku i da odnose sa Turskom i muslimanskim svijetom grade na novim osnovama: za naše i svoje dobro.
(The Bosnia Times)
