KOLUMNA
Ako Erdogan i ostane (definitivni) pobjednik, u čemu su mu, gle paradoksa (!), najviše pomogli mediji, Turska više nikada neće biti (ona) Turska – mnogoljudna muslimanska zemlja sa savršenim geopolitičkim položajem što joj je omogućavalo da kao članica NATO-a bude svjetski igrač
Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Vjerovatno cijeli svijet zna scenario kada je u petak veče turska vojska tenkovima blokirala mostove i puteve Istanbula i Ankare sa ciljem da sruši predsjednika Redžepa Tajipa Erdogana i tako izvede četvrti puč u historiji Turske Republike.
Tako da su i izvješća reportera, a potom i analize o ovom događaju sličile kao jaje jajetu.
Sva priča se može sažeti u nekoliko rečenica kako je turska vojska blickrigom zauzela ključne tačke – aerodrome, medije i glavne puteve. Predsjednik Erdogan je za to vrijeme bio na odmoru odakle se prvo javio turskom CNN-u. Taj poziv bio je dovoljan da preokrene stvari i izvede narod na ulice.
Ubrzo su stigle vijesti o sukobu vojske i policije, odnosno naroda i vojske.
Da bi se shvatila snaga Erdoganovog poziva mora se sačiniti retrospektiva njegove vladavine prije nego što je njegova prava agenda izašla na vidjelo. Njegova AK Partija je ostvarila veliki uspjeh u nekoliko segmenata što je rezultiralo ekonomskim bumom.
Tenzije i ozbiljniji unutrašnji problemi u Turskoj nastali su otprilike u vrijeme kada se Erdogan okrenuo protiv dotadašnjeg prijatelja, teologa Fetulaha Gulena, sa kojim ga je najviše spajao upravo strah i prezir koji su osjećali prema vojsci.
Mnogi analitičari ističu da kako je Erdogan sve više konsolidirao moć uklanjajući protivnike, tako je zemlja polahko klizila u autokratiju.
Da stvari budu gore, zajedno sa haosom koji je zahvatio gotovo cijeli region Bliskog Istoka, pored decenijskog rata sa teroristima PKK-a ponovo se otvorio i sukob sa kurdskom opozicijom. Uprkos brojnim terorističkim napadima, situacija je izgledala rješiva uz pomoć vojske.
I stoga umjesto da se okrenuo pomirenju sa vojnim vrhom, Erdogan se upustio u niz katastrofalnih vanjskopolitičkih poteza čime je izolirao sebe od svih domaćih i stranih prijatelja i partnera i tako stvorio savršene uvjete za nezadovoljnu vojsku da “preuzme stvari u svoje ruke”.
Ako Erdogan i ostane (definitivni) pobjednik, u čemu su mu, gle paradoksa (!), najviše pomogli mediji, Turska više nikada neće biti (ona) Turska – mnogoljudna muslimanska zemlja sa savršenim geopolitičkim položajem što joj je omogućavalo da kao članica NATO-a bude svjetski igrač. Zar to nije savršen ishod scenarija pokušaja vojnog udara kakav su mogli samo sanjati najljući rivali i neprijatelji Republike Turske?! U tom scenariju osramoćena je turska vojska koja je pod komandom Kemala Ataturka u bitkama na Čanak kaleu i Sakariji zadobila mitsku snagu i oreol nepobjedivosti! Rušenjem tog mita i takvog rejtinga turske vojske mogao bi biti primarni cilj onih sila koje su stajale iz pokušaja vojnog udara. Time se, izgleda, htjelo diskreditirati Tursku kao glavnog igrača u regionu da da posljednju riječ u velikim geopolitičkim igrama i bitkama, nego rušiti samog Erdogana! Jer ovu Tursku, kakvu poznaje savremeni svijet, stvorila je ta turska vojska! Nema sumnje da je ovaj nemili scenarij pokušaja državnog udara ojačao harizmatičnog Erdogana, što može biti dodatno opasno ako ne bude imao sluha da je iskoristi u najavljenim čistkama i osveti. Na međunarodnom planu, Turska će biti uvažavana onoliko koliko bude jak i odan njen vojnik! A veoma je teško dva dobra sastaviti!
(The Bosnia Times)
