Demokratski Zapad ima dugu i kontroverznu historiju ulaska u saveze iz pogodnosti sa diktatorima i moćnicima širom svijeta — neprijatnim, ali neophodnim partnerima u suočavanju sa prijetnjama međunarodnom poretku. Etički sumnjiv, ovakav stav je i realističan primjer politike ravnoteže par exelans. On je omogućio svijetu da se ujedini da pobjedi Adolfa Hitlera u Drugom svjetskom ratu i Zapadu da pobjedi u Hladnom ratu.
Na vrhu liste neugodnih partnera sa kojima Zapad hitno mora uspostaviti bolje odnose jeste turski predsjednik Recep Tayip Erdogan.
Jasno je da je on neprijatan: on je aktivno podrio tursku demokratiju, poništio decenije liberalizacije, migracije pretvorio u oružje, terorizirao kurdsku manjinu i kod kuće i u susjednoj Siriji, i pomogao Iranu da prekrši sankcije SAD. Nedavno je zaprijetio da će blokirati članstvo Švedske i Finske u NATO.
Na kraju je pristao, ali ne besplatno. Kako piše “Guardian”, sporazum sa Turskom podrazumjeva da Finska i Švedska ukinu svoj embargo na oružje, izmjene svoje zakone o terorizmu, podrže Tursku u njenom sukobu sa Radičkom partijom Kurdistana (PKK) i prestanu podržavati sirijsku pridružnicu ove partije, Jedinice narodne odbrane.
Proći će mnogo vremena prije nego što Zapad može da mu iskreno vjeruje. Međutim, realnost je da je Zapadu Erdogan potrebniji nego ikada. Brutalni, sveobuhvatni rat Rusije protiv Ukrajine uveliko je podigao profil Turske na geostrateškoj šahovskoj tabli. Ankara se pojavila kao ključni dobavljač dronova za Kijev — isporuke koje, srećom, ne namjerava zaustaviti. Šanse Ukrajine za pobjedu bile bi značajno poboljšane ako bi se povećale isporuke turskog oružja. Erdogan, koji kontrolira pristup Crnom moru kroz turske moreuze, zatvorio je prolaz ratnim brodovima krajem februara.
Istovremeno, Ankara je takođe bila voljna sarađivati sa Moskvom po pitanju Ukrajine gdje Erdogan vidi priliku. Turski ministar inostranih poslova Mevlut Chavushoglu razgovarao je 8. juna u Ankari o planovima za obezbjeđivanje rute za ukrajinski izvoz žitarica sa svojim ruskim kolegom Sergejem Lavrovom, tražeći za Tursku, kako se izvještava, popust od 25 odsto na kupovinu žita kao dio sporazuma. Bez Ankare, svi prijedlozi Zapada da se prekine ruska blokada ukrajinskih luka su defakto mrtvi.
Zapadu je takođe potrebno da ima Tursku na svojoj strani u ekonomskom ratu protiv Rusije. Sama podrška Ankare može ograničiti protok sankcionirane ruske robe u i iz Crnog mora, koji se nastavlja čak i kada su ukrajinski brodovi zaglavljeni u luci. Pomoć Ankare je ključna u smanjenju tajnih puteva za ruski novac i kleptokrate. Turska je postala glavna destinacija za ruski novac (i jahte oligarha) koji bježe od sankcija i igra sve veću ulogu u podršci novoj autarkičnoj ekonomiji ruskog predsjednika Vladimira Putina. Turska je jedna od rijetkih velikih zemalja koje slobodno prihvataju rusko plaćanje, podrivajući uticaj zapadnih bankarskih sankcija. Uključivanje Turske bi začepilo jednu od najvećih rupa u režimu sankcija.
Ali što je najvažnije, Turska će biti ključni igrač u preuređenju evropskog snabdjevanja energijom, ne samo zato što kontrolira pristup energiji kroz niz ključnih cjevovoda. Ključ za strategiju evropskog južnog gasnog koridora, na primjer, jeste gas iz Azerbejdžana koji se isporučuje preko turskih transanadolskih i transjadranskih gasovoda – koji su inaugurirani 2018. i 2020. godine – i koji dovode gas u evropsku gasnu mrežu na Balkanu i Italiji.
takođe aktivno nastoji razviti sopstvene gasne resurse Turske i potencijalno čak poveže izraelska i kiparska priobalna gasna polja sa evropskom mrežom gasovoda. Takvi napori su naravno komplicirani grčko-turskim sporovima oko Kipra i okolnih voda. Oživljeno evropsko-tursko partnerstvo može biti jedini način da se u potpunosti iskoriste bogati energetski resursi istočnog Mediterana. Takvo partnerstvo bi takođe moglo podstaći Erdogana da se suoči sa Rusijom, gdje je inauguracija gasovoda Turski tok 2020. godine nagovjestila novi vrhunac u tursko-ruskim odnosima.
Konačno, usklađivanje sa Erdoganom bi Zapadu ponudilo više geostrateškog uticaja na Kremlj ne samo u ratu u Ukrajini. Turska je takođe ključni igrač u tri dodatna sukoba u koje je uključena Rusija: Siriji, Libiji i sporu između Jermenije i Azerbejdžana oko Nagorno-Karabaha. Erdogan je prešao sa politike benignog ignoriranja na aktivnu intervenciju u ovim sukobima tokom protekle decenije, motiviran željom da ojača ulogu Turske kao regionalne sile nezavisne od Zapada. Nastavljeno partnerstvo sa Erdoganom nudi dodatne tačke pritiska u nastojanju da se ograniči globalni uticaj Moskve.
Da bi se Erdoganovo udaljavanje od Zapada i bliži odnosi sa Moskvom preokrenuli, važno je razumjeti šta ga je motiviralo. Danas Zapad plaća cijenu što nije saslušao njegovu zabrinutost. Udaljavanje je prvobitno počelo 2011. godine, kada je arapsko proleće zahvatilo sjevernu Afriku i Bliski istok. Erdogan je bio ushićen, jer su pobune nudile mogućnost dovođenja islamista sličnih njemu na vlast širom regiona. Osjećao se izdanim kada tadašnji predsjednik SAD Barack Obama nije uspio održati svoje crvene linije u Siriji i kada je napustio tadašnjeg egipatskog predsjednika Mohameda Morsija, povezanog sa Muslimanskom braćom koga je Erdogan javno podržavao, kada je egipatska vojska zbacila Morsija u puču.
„Turska je na teži način naučila da SAD ne žele ulagati u region“, rekao je Muhamet Kodžak, specijalista za međunarodne odnose sa sjedištem u Ankari.
FOTO: Erdogan, Raisi, Putin (Graphic/TBT/Agencije)
Slično tome, „sigurnosna zabrinutost Turske nije shvaćena kao posebno relevantno pitanje u agendi NATO-a“, rekla je Elizabet Aunina, istraživačica na Univerzitetu u Amsterdamu koja se fokusira na tursku sigurnosnu politiku.
Ali ono što je ubrzalo Erdoganovo udaljavanje od Zapada — i prelazak na stranu Moskve — bio je njegov osjećaj izdaje nakon neuspjelog turskog puča 2016, za koji je javno optužio Sjedinjene Države da ga podstiču. Takođe se osjećao napuštenim od svojih saveznika iz NATO-a kada je Washington povukao svoje protivraketne odbrambene sisteme “patriot” iz Turske i kada je NATO jedva reagirao nakon što je Turska oborila ruski borbeni avion koji je upadao u njen zračni prostor, što je bio prvi takav incident koji je uključivao NATO i rusku ili sovjetsku zračnu silu u prethodnih 60 godina. Od tada je Erdogan smatrao da Moskva nudi bolji put za poboljšanje njegove regionalne i domaće pozicije.
Tursko-ruska saradnja od tada uključuje gasovod Turski tok, planove da Rusija izgradi nuklearnu elektranu vrednu 20 milijardi dolara u Turskoj i najavu iz 2017. da će Ankara kupiti moskovski protivraketni odbrambeni sistem S-400. I iako su se Turska i Rusija povremeno svađale — podržavale su različite strane u sirijskom i libijskom građanskom ratu, na primjer — odnosi su uglavnom ostali topli i podložni upravljanju.
Sve to samo povećava potencijalnu stratešku polugu koju bi Zapad dobio ako bi preokrenuo Erdoganovu orijentaciju.
Kakvu šargarepu bi Zapad mogao ponuditi Erdoganu za napuštanje Moskve? Turska ekonomska kriza možda je prava prilika. Sa godišnjom inflacijom koja je u maju dostigla 73,5 odsto, deviznim rezervama blizu historijskih najnižih vrijednosti, a turska lira pala za 30 odsto u odnosu na dolar od početka godine nakon pada od 44 odsto u 2021, rizik od neplaćanja dugova Turske je naglo porastao. Strani investitori su pobjegli sa tržišta.
Očajnički tražeći svjež strani kapital, Erdogan je čak popravio odnose sa svojim ključnim regionalnim rivalom, saudijskim prestolonasljednikom Mohamedom bin Salmanom. Za Zapad bi bilo bolje da Erdoganu ponudi ekonomski spas nego da to dozvoli Moskvi. Federalne rezerve SAD i Evropska centralna banka, na primjer, trebalo bi razmotriti da ponude Erdoganu liniju za razmjenu valuta, instrument za stabilizaciju koji su značajno proširili posljednjih decenija. Pristup dolarima i eurima mogao bi ublažiti mnoge rastuće ekonomske izazove Ankare i pripremi teren za partnerstvo sa više saradnje.
Erdogan zna da ima jake karte u rukama i vjerovatno će postavljati druge zahjteve. On je već iskoristio svoju polugu da uvjetuje potencijalno pristupanje Švedske i Finske NATO-u, povezujući ga sa slobodnijim djelovanjem Turske protiv sirijskih Kurda, koji su bili hrabri saveznici Zapada u borbi protiv Islamske države.
U junu je Erdogan najavio planove za novu operaciju usmjerenu na njih. On bi mogao da postavlja zahteve u vezi sa drugim regionalnim interesima, i sigurno će nastojati da otupi kritike Zapada na račun svoje domaće uprave. Ovi ustupci bi mogli da se pokažu skupim za druge zapadne interese.
U ovom trenutku postoji jasno oklijevanje da se angažira Erdogan. Čini se da je strategija Zapada da „računa na mogućnost da Erdogan izgubi izbore (u junu 2023)“, kaže Kodžak. Računanje na to da će Erdogan dozvoliti slobodne i poštene izbore i potencijalni miran prijenos vlasti za godinu dana od sada je u najboljem slučaju idealistički, a u najgorem beznadežno naivno.
Erdogan je neugodan političar i vjerovatno će takav i ostati. Ali u interesu Zapada je da on bude na njegovoj strani – a ne na strani Rusije – kako bi oslabio Putina i osigurao opstanak Ukrajine. Prilika postoji i ne bi bilo mudro od Zapada da ne pokuša da je iskoristi.
(TBT, Mediji)
