KOLUMNA
Demagogija,
krajnje šovinistički i budalast nacionalizam, rasističke predrasude, kao da su
preko noći preobrazili Veliku Britaniju u malo zemlju trećeg svijeta
Piše: Mario
Vargas Ljosa, thebosniatimes.ba
Godinama sam
živio u Londonu i tamo sam naučio da se divim vrlinama Engleza: pragmatičnosti
koja ih štiti od ideološkog fanatizma, njihovoj individualnosti, zaštiti koju
uživaju ekscentrici, njihovom duhu
tolerancije i demokratičnosti, poštovanju koje njeguju prema institucijama,
zakonima i tradiciji. Boravio sam tamo nekoliko dana prije referenduma i
odsustvo svih vrlina bilo je toliko upadljivo da mi se činilo da sam u nekoj
drugoj zemlji. Nekoj ozlojeđenoj , koja je žrtva nacionalističke demagogije,
nadasve smiješnoj i ksenofobičnoj, preplavljenoj pobornicima Brexita. Onu su
izlazak iz Ujedinjenog kraljevstva iz Evropske unije predstavljali kao „ponovno
sticanje nezavisnosti nacije“, panaceju koja će Velikoj Britaniji donijeti
prosperitet i potpunu kontrolu nad imaginacijom koji je Nigel Farage, lider Partije
za nezavisnost Velike Britanije, prikazivao na rasističkom plakatu kao mahnitu
invaziju nerazvijenih crnaca, mulata, Afrikanaca i Azijata, dok je istovremeno
bivši gradonačelnik Londona Boris Johnson izražavao strah da će Turska, čiji je
ulazak u Evropu smatrao neminovnim, imati pravo da preplavi Ujedinjeno
kraljevstvo sa sedamdeset i osam miliona Turaka.
Demagogija,
krajnje šovinistički i budalast nacionalizam, rasističke predrasude, kao da su
preko noći preobrazili Veliku Britaniju u malo zemlju trećeg svijeta. A taj
utisak je, s moje tačke gledišta , dostigao vrhunac kada je Boris Johnson,
razbarušeni i brbljivi vođa konzervativaca, potukao rekord u svim mogućim
lažima, protestirajući zbog tog što su po njegovom mišljenju, evrobiroktate iz
Brisela neprijatelji koje treba poraziti da bi kraljevstvo ponovo steklo
slobodu, trošile porez britanskih profitera tako što su financijski surove
borbe s bikovima u Španiji.
Dok su pobornici
Brexita, uz dobru podršku medija, preplavljivali zemlju preuveličavanjima,
neistinama, klevetama i patriotskim hvalospjevima uz transparente i prizemne
slogane, pobornici stava da Velika Britanija ostane u Evropi- tu prije svega
mislim da Laburstičku stranku – pokazivali su takvu sklonost i toliki
pesimizam, počevši od njihovog letargičnog lidera Jeremya Corbyna(kojeg sada
osporava dobar dio njegovih partijskih drugova, zahtijevajući da ponudi ostavku
jer nije bolje branio zvaničnu politiku laburizma), da se stiče utisak da su
unaprijed prihvatili poraz, koji su, barem neki od njih potajno priželjkivali.
Otuda ne čudi što su radnička naselja u engleskoj masovnije glasala za izlazak
iz Evrope nego ostanak u njoj
Jedini koji je
energično branio tu drugu opciju bio je premijer David Cameron, odnosno isti
onaj koji je, s nepotrebnom i žalosnom ishitrenošću, raspisao taj referendum ,
bez ikakve pravne potrebe za tim, želeći da iskoristi političke okolnosti, za
šta je platio završetkom svoje političke karijere i greškom koju će mu teško
oprostiti buduća engleska historija.
Išta sad? Evropa
će se znatno smanjiti otuđivanjem Ujedinjenog Kraljevstva, zemlje koja je bila
bez premca po svom junaštvu, a toga se sada valja podsjetiti više nego ikad,
budući da je spasila stari kontinent od Hitlera i nacista. I ne samo zato što
je velika Britanija duga evropska
industrijska sila, već zato što je ona, unutar Evrope, najenergičnije
branila politiku slobodne trgovine i
integraciju svih svjetskih tržišta. Pobjeda Brexita nudi nadasve loš preduvjet
i neprocjenjivu pomoć antievropskim i mahom fašistoidnim partijama, pokretima i
malim političkim formacijama, kao što su nacionalno front Marin le Pen u
Francuskoj, Alternativa u Njemačkoj, front koji predvodi Gerd Wilders u
Holandiji, i svima onima koji bi u Poljskoj, Austriji, Mađarskoj i skandinavskim
zemljama željeli, u ime nacionalizma, da zadaju konačan udarac najambicioznijem
demokratskom poduhvatu Zapada u moderno doba.
Ali vjerovatno
će, kao što je napisao Kris Paten u jednom od najlucidnijih članaka koje sam
pročitao o rezultatima britanskog referenduma, najveću štetu pretrpjeti upravo
UK. Da VB nestane, uz odcjepljenje Škotske i Sjeverne Irske- odnosno, da zbog
posljedica Brexita izgubi svoje otvorene granice sa Republikom Irskom. To je
savršeno moguća perspektiva, naročito kada je riječ o Škotskoj, gdje se preko
62% glasača opredijelilo za evropsku opciju.
No Engleskoj sada
prijeti još jedna opasnost, ozbiljnija od njenog mogućeg raspada, a to je
polagana dekadencija, posljedica bajatog političkog i ekonomskog nacionalizma,
kao suprotnost tendenciji koja vlada u ostalim dijelovima svijeta, a naročito
na Zapadu, tendenciji koju upravo UK podstaklo u vrijeme Margaret Thacher,
Johna Majora i Tony Balira, a koje se sada odreklo na gotovo samoubilački
način.
Površna analiza
rezultata referenduma ukazuje da nedvosmislenu generacijsku i intelektualnu
podjelu: mlađi i obrazovaniji Englezi, svjesniji rizika za svoju budućnost koji
bi sa sobom donijela izolacija, glasali su za Evropu; stariji i manje
pripremljeni, za izlazak. Nostalgije za svijetom koji je nestao, koji se neće
vratiti, prevagnula je nad realnošću; a ako se neko radije opredijeli za nerealnost i snove nego za stvarni
svijet, to donosi dobrobit jedino na polju umjetnosti i književnosti: u političkom
i društvenom životu najčešće dovodi do katastrofe.
Do razočarenja
pobjednika referenduma doći će veoma brzo, i kada je riječ o imigraciji biće
vrlo veliko, čim primjete da njihova pobjeda neće spriječiti, niti loše
smanjiti, dolazak ozloglašeni stranaca, jer to što je Orwel u jednom od svojih
najboljih eseja ironično nazvao England Your England jednostavno više ne
postoji, izuzev u zastarjeloj mašti nekih sanjara. (Usred kampanje je, na
primjer, otkriveno da je plavušan Boris Johnson, perjanica britanskog
nacionalizma, imao turske pretke.) i uvidjet će da nije Evropska unija ta koja
donosi talase imigranata na njihove plaže, već potreba koju VB ima za njima
kako bi radili poslove koje Englezi ne bi prihvatili silom, i da su društveni
zakoni više više velikodušni nego realni, donijeti doba mira da bi pomogli toj
imigraciji koja je tada djelovala tako neophodno. (još uvijek je, i to više
nego ikada, mada nacionalistička skrama na očima sada sprječava da se to vidi,
kako bi razvijene zemlje tobože zadržale visok nivo egzistencije.
U svom djelu Lav
i jednorog Orwel se puno nježnosti govori o Engleskoj, i s pravom ističe vrline
običnih ljudi koje tamo žive, njihovu ljubav prema slobodi, razboritost,
poštovanje prema drugima, njihovo vjerovanje da su zakoni napravljeni da bi
doprinijeli dobru i dobrobiti, i da stoga moraju da se sprovode. on svoje ideje
sažima u sljedećoj rečenici (citiram napamet): „ Ovo je dobra zemlja, pod
kontrolom pogrešnih ljudi“. Često se prisjećam tog divnog eseja ovih
depresivnih dana. Jer ako „kontrola“ Engleske ostane u rukama Brexita, kao što
zahtjeva mali firer Nigel Farage, Šekspirova zemlja će zaista biti toliko
preobražena da je uskoro ni rođena majka neće prepoznati.
(The Bosnia
Times, Prevela sa španskog Bojana Kovačević Petrović)
