Više od 50 godina nakon njegove smrti, Gamal Abdel Nasser je još uvijek prisutan u egipatskim slikama.
Njegov lik se naširoko priziva, o njegovom naslijeđu se raspravlja, njegove slike su podignute, a njegovi govori kruže. Od svih arapskih lidera prošlog stoljeća, malo ih je imalo trajni uticaj koji se proširio i na druge arapske zemlje, kao što je to imao Naser. Njegov položaj bez premca, koji se i danas osjeća, pretvara ga iz historije u sjećanje, iz područja politikologa u djela pisaca i umjetnika – ukratko, od stvarne figure do metafore.
Bilo glorificiran ili demoniziran, uzdignut ili ponižen, slavljen kao simbol slobode, antikolonijalizma i socijalne pravde, ili okaljan kao nemilosrdni diktator koji je gajio kult ličnosti i popularizirao autoritarni model režima među Arapima, Nasser je emotivan i predmet razdora, aglomeracija značenja koja nadilaze direktne ishode njegove vladavine da bi se nastanila duboko u psihi generacija Egipćana i Arapa, postajući mjesto na koje oni projektiraju svoje snove i težnje, poraze i razočarenja.
U svom pokušaju da analizira naseritsku ideologiju, egipatski historičar Sherif Younis zaključuje tvrdnjom da klevetnici Nasera, kao i njegovi panegiristi svjedoče o vječnoj sveprisutnosti predsjednika u životu Egipta.
Za Younisa, Nasser je krajnja materijalizacija pojma „spasitelja“, sna koji je toliko ukorijenjen u egipatskoj mašti. Zašto čak ni oni koji shvataju lažnost ovog koncepta ne mogu „ostaviti Nasera u njegovoj grobnici i prevazići ga?“ pita Younis.
Njegov argument je da Egipćani tek treba da proizvedu alternativni politički model koji može zamijeniti Naserov. Oni koji više ne vjeruju u “pojedinačnog heroja” oslobođeni su velike zablude, ali još uvijek ne mogu popuniti vakuum koji je ostavio Nasser, vrhunski prototip tog modela.
Drugim riječima, da bi Egipćani prestali pozivati se na Nasera i njegovo nasljeđe, i smatrati ga dijelom daleke prošlosti, mora doći do drastične promjene u načinu na koji zamišljaju sebe u odnosu na svoju stvarnost, povijest i nacionalnu državu kao transformaciju njihovog društvenog imaginarija.
Višestruki spojevi
„U svojoj knjizi tražio sam da identificiram tačan prostor koji je Naser zauzimao u egipatskom imaginariju, njegove istorije, putanje, forme, posebnosti i peripetije. Pokušao je da pokaže da slika Nasera nije krenula glatkim, neprekinutim, jedinstvenim putem slave ili zle reputacije. Umjesto toga, prošao je kroz više raskrsnica i prekretnica, a proizvelo ga je nekoliko suprotstavljenih narativa, različitih mišljenja i suprotstavljenih osjećaja“, rekao je.
Uglavnom pozitivan, romantičan pogled na Nasera koji se proširio u egipatskoj književnosti i filmu u posljednje dvije decenije krije iza sebe mnogo složeniju i višeslojniju priču o njegovom usponu i padu.
Zapravo, nostalgija za Naserom kod mnogih Egipćana sama po sebi ukazuje na poseban položaj koji je imao, s obzirom na sramotni udarac koji je dobio 1967. i intenzivnu kampanju denaserizacije koju su pokrenuli njegovi nasljednici.
Glavni doprinos ove knjige leži u otkrivanju načina kojima mnogi Egipćani odvajaju Nasera od njegovog režima. Dok se ovo drugo može smatrati opresivnim, nepravednim, pa čak i brutalnim, Nasser je često odvojen od njegovih grešaka, pa je stoga oslobođen krivice kako nije bio upoznat te tako nije ni nužno odobrava ovakvepostupke.
Egipatska književnost i film obiluju likovima koji Nasera uzimaju u zaštitu i suprostvaljaju ga njegovom režimu, ističući i vjerujući u njegovu izuzetnost. Čak i među filmovima koji su pripadali fazi denaserizacije, sam Nasser jedva da je bio kritiziran, a njegov lik se, kad smo već kod toga, rijetko pojavljivao u prostorijama gdje su se odvijala ispitivanja i mučenja.
Pokušavajući da se ocrtaju „zapleti” koji su prikazivali ovakve predstave, moglo bi se govoriti o periodizaciji Naserovih slika od 1952. pa nadalje, što je rezultiralo određenim fazama, od kojih je svaka bila obilježena afirmativnim pristupom prema Naseru.
Dok su u četiri godine koje su prethodile Sueskom ratu 1956. pisci proizvodili blagu kritiku Nasera i iskazivali zabrinutost zbog represivnih mjera koje je on pokrenuo – u isto vrijemesu priznavali njegove dobre namjere i iskrene napore da poboljša stanje u zemlji . U periodu između 1956. i 1967. godine uglavnom svjedočimo veličanju Nasera, simbola i heroja nezavisnosti, antikolonijalizma i socijalne pravde koji, ako je predsjedavao režimom u kojem su se možda dogodile mučenje, korupcija i progon, ipak može biti odvojen od ta zlodjela i za koja je tvrdio narod.
Ovaj dugi period vjerovanja u Nasera prekinut je naksom (porazom) 1967. godine, što je izazvalo razdor među piscima i filmskim stvaraocima u pogledu Naserove vlastite krivnje za katastrofalan poraz. Tako su došle tri godine razočaranja Naserom koje su bile isprepletene oštrim alegorijskim filmskim i književnim tretmanima o njemu, od kojih su neki doveli u pitanje prethodnu razdvojenost između Nasera i režima, što je kulminiralo filmom Husayna Kamala Shay’ min al-Khawf (Ukus straha). ) 1969. godine.
Između Nasera i Sadata
Negativne predstave o Naseru dostigle su vrhunac tokom Sadatovog režima (1970-81), uz sistematski napad na njegovo naslijeđe koji je nastojao da ga svede na scene mučenja, straha i ugnjetavanja. Ovaj napad je trebao uspostaviti kontrast između Nasera i Anvara El Sadata i, prema tome, dati legitimitet radikalnim promjenama koje je Sadat uveo u ekonomskim, političkim i društvenim pravcima Egipta.
Pažljivo ispitivanje ovog perioda pokazuje, međutim, da su ovi prikazi pronađeni uglavnom u filmovima i da je većina književnih narativa (sa značajnim izuzetkom u Mahfouzovom Al-Karnaku) ostala nijema prema ponovnoj procjeni Naserove slike iz 1970-ih. Dok je većina pisaca dijelila Naserovu klasnu orijentaciju i njegove ideale socijalne pravde i jednakosti, filmovi su uglavnom proizašli iz privatnog sektora i njima su upravljale vrijednosti i stav prema Naseru.
Za razliku od pisaca koji su bili svjedoci kraha projekta Nasserite od strane Sadata, značajan broj filmskih producenata je u ovoj deceniji našao zlatnu priliku da oslobode neprijateljstvo koje su godinama gajili prema Naseru i njegovoj socijalističkoj politici.
Ipak, pogoršanje ekonomske i socijalne situacije koje se snažno osjetilo u posljednjim godinama Sadata i koje je trajalo u cijelom Egiptu predsjednika Hosnija Mubaraka, pokrenulo je pozitivan povratak Naserovog imidža koji je započeo ranih 1980-ih i dominirao godinama koje su uslijedile.
Zanimljivo je da je ovaj povoljan Naserov povratak gotovo eliminirao razlike koje su prepoznate u prethodnoj deceniji između pisaca i filmskih stvaralaca, i ujedinio ih oboje u pozivanju Nasera protiv stvrnosti koja tone.
Tako je Nasser postao mučenik u Al-Tajalliyat Gamala al-Ghitanija i pribjegavao siromašnom Zeinatu u Salwa Bakrovom Zeinat fi Janazat al-Ra'is, dok je grupa mladih, politički progresivnih filmskih stvaratelja počela ponovo da se osvrće na sliku Nasera u kinematografiji i da odbace senzacionalan tretman svojih prethodnika iz 1970-ih.
Oživljavanje pretežno nostalgičnog pogleda na Nasera u posljednje dvije decenije informativnije je o situacijama koje okružuju ovo ponovno oživljavanje u Egiptu nego o samom predsjedniku.
To što mnogi Egipćani još uvijek žude za istim idealima, snovima i težnjama kojima je Nasser mnogo težio ukazuje na to da je Egipat doživio post-Naserovu eru samo privremeno. Siromaštvo, društvena nepravda i strana hegemonija toliko su proželi zemlju da su postali stalne komponente egipatskog života.
Što je još gore, talasi islamskog ekstremizma, sektaški sukobi i migracije velikih intelektualaca, od kojih je Naserov Egipat uglavnom bio oslobođen, bili su samo neki od simptoma propadajuće stvarnosti.
Osim toga, prerana Naserova smrt 1970. zadesila je naciju još uvijek traumatiziranu neviđenim, ponižavajućim porazom čije slike i sjećanja nikad ne prestaju opsjedati egipatske iamginaciju.
Tek kada se Egipćani zaista probude iz te noćne more, 1967. može izgubiti dio svojih štetnih asocijacija i postati daleki trenutak u prošlosti. Postignuća egipatske vojske tokom Oktobarskog rata 1973. predstavljala su potencijalni lijek koji je ubrzo prekinut Sadatovom političkom i ekonomskom politikom. Zapanjujuće je da Oktobarski rat tek treba da bude toplo prihvaćen i predstavljen od strane egipatskih pisaca i filmskih stvaralaca.
2011: Nasser i dalje relevantan
Ova knjiga je nastala skoro godinu dana prije egipatske revolucije 2011. godine, a svi radovi o kojima se govori u prethodnim poglavljima prethodili su nju. Naravno, još je prerano dati konačan odgovor na to kakav će uticaj nedavni burni događaji u Egiptu imati na sliku Nasera i njegovo značenje za Egipćane.
Zapravo, sama revolucija, koja se nastavlja onakva kakva jeste, još uvijek je jedva prikazana u pisanim ili vizualnim narativima. Ahdaf Soueif (r. 1950.) nudi analizu ove situacije u članku koji je upečatljivo naslovljen: „U vremenima krize, fikcija mora zauzeti pozadinu“. Članak objavljen u augustu 2012. godine tvrdi da još nije došlo vrijeme za izradu promišljenog izvještaja o revoluciji.
Ako su egipatski romanopisci “pisali kritičke tekstove, distopije, noćne more” prije revolucije, čini se kao da su svi “za sada odustali od fikcije”. Revolucija iz 2011. još nije izmišljena jer je „neposredna istina previše očigledna da bi dozvolila suptilnijoj istini da dobije oblik. Jer stvarnosti treba vremena da se obradi, pretvori u fikciju.”
Drugi razlog može biti u činjenici da pisanje romana zahtijeva vrijeme povlačenja iz stvarnog svijeta i okretanja prema unutra, izolacije daleko od gomile koja okupira ulice.
I upravo ovdje Soueif, i sama istaknutaspisateljica i učesnica revolucije, daje prednost političkom aktivizmu nad fikcionalnom produkcijom, ili građaninu nad romanopiscem: „Vi, građanin, morate biti prisutni, tamo, na terenu, marširanje, podrška, pričanje, podsticanje, artikuliranje.”
Iako su napisani prije više od tri godine, Soueifovi uvidi su se u velikoj mjeri pokazali istinitim; rijetko je koja velika književna ličnost u Egiptu proizvela značajno djelo o revoluciji 2011. i njenim posljedicama.
Slike sa trga Tahrir koje su kružile svijetom uključuju grupe Egipćana koji nose slike Nasera, dok su živa svjedočanstva govorila o postojanju nekoliko štandova na Tahriru koji su emitovali njegove govore i poznate pjesme koje su mu posvećene.
Od 2011. godine može se govoriti o tri glavne faze koje su naglasile važnost Nasera za aktuelna dešavanja u Egiptu. Prva faza je dovela do živahnih debata o poziciji koju je Nasser imao u odnosu na revoluciju 2011. godine.
Glavno pitanje koje je dominiralo ovim raspravama bilo je usredsređeno na to da li je revolucija 2011. značila raskid sa 30 godina Mubaraka, sa Sadatovim Egiptom, ili sa cijelim režimom iz jula 1952. – da li su, to jest, savremeni egipatski revolucionari bili kontinuitet ili diskontinuitet sa Naserom.
Egipatski novinar Nagla’ Bidir, na primjer, upozorio je u vrijeme kada je Egiptom vladalo Vrhovno vijeće oružanih snaga (SCAF) da se egipatska vojska ne homogenizira i da je doživljava kao jedinstvenu cjelinu od Nasera, tvrdeći da posljednji nije dio “vladavine vojske” protiv koje su revolucionari protestirali.
Egipatski redatelj Khalid Youssef spekulirao je da će pozitivna slika Nasera dobiti novi zamah u egipatskoj kinematografiji nakon revolucije, dok su romanopisci Sonallah Ibrahim, Ibrahim Abdel Meguid i Gamal al-Ghitani jednoglasno proglasili revoluciju kao veliki incident protiv Nizama Yulyua.
Osim toga, izložba koja je otvorena nekoliko dana prije Naserovog prvog postrevolucionarnog rođendana privukla je široku pažnju i naglasila podjelu javnosti u pogledu sjećanja na predsjednika. Izložba pod nazivom „Nasser, san“, čijem je otvaranju prisustvovala niko drugi do Naserova porodica, predstavljala je stare i nove slike, uključujući nekoliko koje su nastale nakon revolucije 2011. godine, ali sve pokazuju „svetlu stranu slike“ , kako je stajalo u naslovu jedne kritike.
Objavljena u al-Ahram Weekly, recenzija je kritizirala organizatore zbog pokušaja da povežu Nasera s revolucijom 2011., pitajući se: „Ako bi Nasser trebao biti simbol snova o pravdi, slobodi i jednakosti među ljudima i bogatim i siromašnim, zašto onda, zaboga, još uvijek patimo od nepravde i neslobode u egipatskom društvu? A ako principi Revolucije iz 1952. nisu uspjeli opstati, zašto onda još uvijek slavimo san? Drugim riječima, san se pokazao kao noćna mora“.
Slično, Nasser se pojavio u dva rana književna odgovora na revoluciju 2011. godine. Naslov nalik na naslov romana Gabrielu Garcia Marquezu Mi'at Khatwa min al-Thawra (Sto koraka revolucije) zauzima ambivalentan stav prema odnosu između Nasera i Tahrirovih revolucionara.
Pisac, koji bilježi svoja lična zapažanja o 18 dana protesta koji su doveli do pada predsjednika Mubaraka, oscilira između prikazivanja masa na Tahriru kako “pjevaju iz svog povrijeđenog dostojanstva protiv trideset godina vladavine diktatora” i nedvosmislenog najavljivanja “režima Julske revolucije iz 62. godine… Ova revolucija je potpuni raskid s njom.”
Daleko značajnije je bilo poređenje između Naserovog govora o ostavci nakon poraza 1967. i Mubarakovog drugog govora 1. februara 2011., koji se dogodio između majke i njenog sina Khalida, u romanu Hišama al-Khišina 7 Ayyam fi al-Tahrir (Sedam dana na Tahriru).
Poznat po svom snažnom, emocionalnom uticaju na veliki broj Egipćana tokom revolucije – stvarajući podjelu između onih koji su vjerovali u Mubarakove ustupke i obećanja koja je dao i onih koji nisu – govor je uvjerio Halida i njegove prijatelje da napuste Tahrir i daju Mubaraku predah koji je tražio.
Khalidova majka, međutim, podsjeća svog sina na ono što vidi kao manipulaciju Egipćanima sličnu onoj koju je prakticirao Nasser, uspostavljajući tako kontinuitet između dva predsjednika:
„Tvoj entuzijazam, Khalide, podsjeća me na dane kada je Nasser dao ostavku. Jedan govor je natjerao ove ljubazne ljude da ispune ulice, moleći ga koji ih je doveo do poraza i sramote da ostanu. Svi egipatski lideri razumiju emocionalnu prirodu egipatskih masa pa je nastoje iskoristiti za svoje interese.
Novi Naser: Sabahi ili Sisi?
Druga faza se poklopila sa zapanjujućim usponom Hamdeena Sabahija, koji je nesumnjivo potaknuo pitanja o mjestu harizmatičnog vođe u Egiptu nakon 2011. godine.
Doživotni naserista, Sabahi je bio kandidat na egipatskim predsjedničkim izborima 2012. godine, iznenađujuće je završio na trećem mjestu s malom razlikom iza kandidata Muslimanskog bratstva i konačnog pobjednika Mohameda Morsija i premijera iz Mubarakove ere Ahmada Šafika.
Mnogi posmatrači su ga opisali kao političara u Naserovom stilu, Sabahi nije krio svoje političke sklonosti, nadovezujući se na privlačnost svog heroja prema masama. Međutim, nastojao je zadržati vlastitu viziju predsjedništva, pokušavajući izbjeći ono što je smatrao Naserovim zamkama: „Ja bih podržavao Naserove principe o socijalnoj pravdi, istovremeno se zalagao za potpuno demokratski sistem koji jasno definira i ograničava ulogu predsjednika, što Naser nije učinio.”
Nigdje se relevantnost Nasera i moć njegovog imidža ne može bolje prepoznati nego s dolaskom na vlast Abdela Fataha el-Sisija.
Fenomen Sabahija ne može se pripisati isključivo čežnji Egipćana za vođom sličnim Naseru – strah od Muslimanskog bratstva i konzervativnog režima sigurno je natjerao mnoge glasače da traže treći put. Ipak, njegovo prisustvo je poslužilo kao početni, ako ne i predznak, podsjetnik na sliku Nasera i njegovu neprestanu privlačnost za obične Egipćane.
Međutim, nigdje se ne može bolje prepoznati značaj Nasera i snaga njegovog imidža nego dolaskom na vlast bivšeg ministra odbrane Abdela Fataha el-Sisija.
U veoma dobro poznatoj epizodi, egipatska vojska je ponovo intervenirala u političkoj sferi, nakon dana masovnih protesta protiv predsednika Morsija. Dana 3. jula 2013. godine, el-Sisi, tada načelnik vojske, uklonio je Morsija s vlasti u onome što se osporilo kao državni udar ili druga revolucija.
Gotovo godinu dana kasnije, Sisi je, poništivši svoju prvobitnu odluku da se ne kandidira za predsjednika, iznenađujuće pobijedio na predsjedničkim izborima nikog drugog do samog Sabahija, ali ovaj put, međutim, s mnogo većom razlikom (96,91 posto). Sa pojavom Sisija i inauguracijom onoga što je Juan Cole opisao kao “Sisi-manija”, Nasser se ponovo pojavio u egipatskom životu, možda bez presedana u prošloj deceniji.
Novinski kanali emitiraju slike hiljada Egipćana koji nose postere na kojima su bili i Naser i Sisi; neki od vodećih intelektualaca u zemlji, kao što su Sonallah Ibrahim i Gamal al-Ghitani, hvalili su Sisija i označili ga kao nastavak Nasera; i sam Sisi je, u raznim situacijama i intervjuima, iskoristio ovo poređenje i djelovao je prilično polaskano i poniženo njime.
Bilo koja pretraga na Google-u o poređenju ova dva čovjeka rezultirat će desetinama hitova, kako na arapskom tako i na engleskom, koji pokrivaju širok spektar medija, od pjesama preko videa do novinskih članaka i priloga, koji se žestoko upuštaju u debatu o lažnosti ili autentičnost ovog poređenja.
Ovaj nedavni Sisi-Nasserov fenomen, iako nedovršen, ipak nas tjera da razmislimo o izgledima lokacije Nasera u egipatskom imaginariju. Prvo, snažno uskrsnuće Nasera i njegovog naslijeđa u posljednje dvije godine govori više o Egipćanima nego o samom Sisiju.
Sve do svoje intervencije u julu 2013. godine, Sisi je bio gotovo nepoznat običnim Egipćanima. Postavljanje njegovih fotografija pored Naserovih u roku od nekoliko mjeseci od njegovog uspona na vlast je oblik priželjkivanja, koji nesumnjivo govori o čežnji Egipćana za figurom nalik Naseru na koju bi se mogli osloniti i u kojoj bi mogli pronaći rješenja za mnoge teške okolnosti koje ih progutaju.
Nekoliko glasova unutar Bratstva nastojalo je da razbije poređenje između Nasera i Sisija, smatrajući to lažnim pokušajem da se legitimira inače nelegitiman uzurpator vlasti
Kao što je ranije spomenuto, prvi mjeseci nakon revolucije 2011. godine naveli su Egipćane da razmišljaju o mogućnosti prevazilaženja potrebe za snažnim vođom i kreiranja novog društvenog ugovora po kojem bi vojska imala vrlo ograničenu ulogu u javnom životu.
Sisi-manija je, međutim, ponudila definitivniji odgovor na ovo. Bez obzira na to koliko su to orkestrirali zvanični egipatski mediji i ličnosti, i dalje je bilo nepobitno da je poređenje Sisi-Nasser dotaklo određena nostalgična osjećanja među Egipćanima.
Asocijacije koje je Naser izazvao kod običnih Egipćana još jednom su se pokazale kao odlučujući faktor koji su njegovi nasljednici mogli nastaviti da prisvajaju, lažno ili na drugi način.
Drugo, upečatljivo je uočiti način na koji su zvanični egipatski mediji, biznismeni i Sisijevo okruženje prisvojili Nasera. Uglavnom se sastojao od ličnosti čije su društvene, političke i ekonomske orijentacije suprotne Naserovoj, ovaj uticajni segment egipatskog društva ipak je bio u stanju odabrati nekoliko aspekata Nasera preko kojih su mogli da najave Sisija kao njegovog pravog naslednika – od kojih je najvažniji bio , nesumnjivo, obojica razbijaju Muslimansko bratstvo.
Kao što su mnogi posmatrači primijetili, “viša klasa i viša srednja klasa koja trenutno naziva al-Sisija novim Naserom i navija za njega neće tolerirati ponovno prihvatanje Naserove socijalne i ekonomske politike u Egiptu”.
Zanimljivo je da je Nasser postao plutajući označitelj, zbrka referenci čije se određeno značenje ne oslanja toliko na ono što je tačno uradio i za šta je pozvao, koliko na moć onih koji kapitalizuju njegovu sliku.
Ovo ne želi homogenizirati cijeli spektar egipatskog društva koji je usvojio ovaj pogled na Sisija kao novog Nasera i učiniti ga u suštini anti-Naserovom – značajan broj njih je uključivao renomirane ljevičarske intelektualce i aktiviste u Egiptu – uključivao je članove Naserove vlastite porodice .
Umjesto toga, treba primijetiti kako se Nasser može podijeliti na više Nasera, od kojih svaki služi potrebama različitih sektora egipatskog društva.
Treće, predsjednički izbori u Egiptu 2014. bili su još jedna manifestacija Naserove važnosti u današnjem Egiptu i vrhunac tvrdnje o Naseru kao načinu da se privuče obični Egipćani. Ako su na izborima 2012. samoproglašeni naserist Hamdeen Sabahi suprotstavili muslimanskom bratu i figuru iz Mubarakove ere, njegov kolega iz 2014. svjedočio je kako se Sabahi bori protiv Sisija ili, kako bi se moglo reći, Nasera protiv Nasera.
Dok su dvojica kandidata tražili Nasera i njegovo naslijeđe kao način da daju legitimitet svojim projektima i nacrtima, podržani, iako nesrazmjerno, legijama medija i ličnosti, obojica su se odlučili za Nasera koji je najviše odgovarao njihovim interesima. Na kraju je, i prilično se očekivalo, jaki, militantni neprijatelj Muslimanskog bratstva, Nasser, kako je primjer Sisi, trijumfovao nad socijalističkom verzijom Nasera koju je promovirao Sabahi.
Četvrto, iako je dominantna priča među Muslimanskom braćom, kako u Egiptu tako i izvan nje, bila da na njihovu nevolju od Sisijevih ruku gledaju kao na reinkarnaciju njihovog krvavog sukoba s Naserom 1950-ih i 1960-ih, nekoliko glasova unutar Bratstva nastojalo je da razbijaju poređenje između Nasera i al-Sisija, smatrajući to lažnim pokušajem legitimizacije inače nelegitimnog uzurpatora vlasti.
Zanimljivo je da je Nasser, historijski neprijatelj Bratstva, djelimično iskupljen, ne toliko da bi se ponovo razmotrila perspektiva Bratstva na njega koliko da bi se dodatno osudio Sisi i izdvojio ga kao nemilosrdnog tiranina bez presedana u egipatskoj historiji. Tako je Yasir Abu Hilala, tadašnji generalni direktor Al Jazeere, u članku objavljenom 2014. utvrdio ono za što je vjerovao da je devet razlika između Nasera i Sisija, tvrdeći da je jedino što je njima zajednička stvar bila vojna uniforma.
Kao što je ranije spomenuto, dramatičan povratak Nasera od 2013. godine svjedoči o njegovom snažnom imidžu i njegovoj sposobnosti da proganja egipatsku maštu u tako kritičnom trenutku egipatske povijesti.
Da li će Sisijeva pojava imati uticaja na sjećanje Egipćana na Nasera prepušteno je nagađanjima. Iako Sisijevi neuspjesi, koji se do sada lahko primjećuju, mogu navesti obične Egipćane da napuste pojam spasitelja i odvoje ga od svojih težnji za boljom budućnošću, to bi ipak moglo dodati više Naserovoj izuzetnosti, uzdižući ga na neusporedivu poziciju u kojoj ni jedan ni drugi Sisi niti bilo koja druga politička ličnost nije mogla postići.
To bi još jednom moglo dokazati da za mnoge Egipćane Nasser nije samo historijska ličnost – vođa koji je vladao Egiptom u određeno vrijeme u njihovoj dalekoj prošlosti, povremeno uspijevajući i posrćući u mnogo drugih vremena – već prije ideja, sinonim za socijalnu pravdu, dostojanstvo i jednakost.
(TBT, MEE)
