KOLUMNA
Slabe i obespravljene kreature koje nestaju pod nikabom ili burkom – tako je najčešće predstavljena žena u zapadnim medijima kroz konfuzno miješanje različitih konteksta i nacionalnosti. Postavlja se, dakle, pitanje da li su ove žene van historijskih tokova?
Piše: Sahar Khalifa, thebosniatiems.ba
Opšte je poznato u arapskoj kulturi, kao i u mnogim drugima: žena je slabiji pol, nejednaki pol, pol koji ništa ne nasljeđuje, čak ni porodično ime. Pol koji može donijeti ili potomke ili beščašće. Moja porodica je dočekala moje rođenje sa suzama u očima jer su svi očekivali dječaka. Na njihovu veliku nesreću bila sam djevojčica, peta u porodici, peto razočaranje a za moju majku i peti poraz. Pored moje ujne koja je na svijet donijela deset divnih dječaka, na moju majku kao da je pala kletva. Iako je bila ljepša, pametnija i zanimljivija od moje ujne (a i ostalih žena u porodici), svi su je smatrali manje vrijednom, nesposobnom da dâ najljepše plodove.
I ja sam naslijedila te predrasude i teorije. Još od djetinjstva počela sam da kvalifikujem djevojčice, iz porodice, komšiluka i iz cijelog svijeta, kao manje jake, beznadežne, prirodno osuđene da budu pol kojim se dominira.
Ipak, pre nekoliko mjeseci, moja mlađa sestra je otkrila da sam jedini član porodice Kalif, porodice velike kao pleme, čije ime se pominje u palestinskoj enciklopediji. Sa olakšanjem je dodala: “Ni moj otac, ni brat, pa čak ni ujak sa svojih deset čudesnih dječaka, nijedan muški član porodice nije spomenut – samo ti!”
Kao Arapkinja i arapska žena prošla sam kroz različite faze. Transformisala sam se kroz različite uticaje i doprinijela razvoju društva. Danas, čak i najkonzervativnije arapske porodice šalju djevojčice u školu. Obrazovanjem one postaju učiteljice, ljekarke, inženjerke, farmaceutkinje, književnice, novinarke, muzičarke ili umjetnice. Sada se čini da je veliki broj njih percipiran kao nezamjenljiviji, snažniji, kreativniji i bitniji od muškaraca.
Ipak, zapadnjački mediji nas još uvijek predstavljaju kao užasna stvorenja uvijena u čalme, zabuljene tamnim maskama, kao žene iz harema, skrivene iza vela. Pitam se zašto nas još uvijek vide tako, zarobljene u nekoj slici koja ne odgovara stvarnosti. Vjeruju li oni zaista da smo stvorene drugačije od ostalog ženskog svijeta, nesposobne da se mijenjamo?
Dok sam bila dijete, imala sam učitelja koji je stalno pominjao promjene na različitim nivoima i u različitim kontekstima: kada je govorio o socijalnoj pravdi, o raspodjeli bogatstva, o zastarjelim režimima ili o statusu arapske žene. Cjelokupno moje okruženje ga je poštovalo i divilo mu se. Mlađi su mu se divili, dok su stariji bili spremni da ga sakriju kada ga je jurila policija.
Ovaj izvanredni profesor nije bio jedini koji je govorio o pravdi i jednakosti. Većina obrazovanih ljudi vjerovala je u ove ideje i branila ih. Baš kao i njega, i druge je tražila policija, bili su zatvarani i ugnjetavani od režima huškanog od strane neke zapadnjačke sile: engleske, francuske, a kasnije i američke.
Arapski nacionalizam doživio je svoje zlatno doba između pedesetih i šezdesetih godina 20. vijeka. Ulice su bile prepune masa ljudi koji su se nadali promjeni. Usvojili smo buntovnički i kritički pristup prema tradicionalnom sociopolitičkom režimu. Ideje o slobodi i socijalnoj pravdi nalazile su se u književnosti, pozorištu, muzici i poeziji, pa čak i u svakodnevnom razgovoru. Svjetska književnost ušla je u našu kulturu. Naše ulice i biblioteke punile su se knjigama koje su pozivale na oslobođenje, revoluciju i promenu: egzistencijalističke, društveno angažovane, crnotalasne…
Ovaj nalet dotakao je svakoga, uključujući nepismene seljake i žene koje su počele da izlaze napolje bez vela. Desetine hiljada njih upisivalo je fakultete, druge su se učlanjivale u političke partije. Ne samo što su prestale da nose veo, već su počele da oblače majice kratkih rukava i mini suknje. Isto, koliko god da se to činilo nevjerovatnim, igrali smo uz rok muziku i tvist, zaboravljajući na svoju mržnju prema Zapadu. Željeli smo da živimo kao oni, ali ne i da dominiraju nama.
Ovakva idilična atmosfera prestaje kada Izrael, uz podršku Zapada, uspjeva da savlada egipatskog lidera Gamala Abdel Nasera 1967. Ovaj poraz ujedno je značio i slom našeg nacionalnog pokreta i socijalističkih uvjerenja. Još jedna prilika koju su SAD i njihovi saveznici jedva čekali da iskoriste. Dali su podršku islamistima, a kasnije, milionima dolara ugušili nacionalni progresivni pokret. Muslimansko bratstvo, koje je do tada ljude ostavljalo ravnodušnim, dobijalo je na snazi. Situacija u regionu tada tokom sedamdesetih i osamdesetih godina dosta liči na onu iz Avganistana u trenutku kada su Amerikanci pružili svoju čeličnu ruku islamistima predvođenim Osamom bin Ladenom u borbi protiv komunista.
Institucije i zapadni mediji, bilo da se radi o novinama ili televiziji, bioskopu ili fakultetima, predstavljali su arapsku ženu kao stvorenje prekriveno od glave do pete, tako da joj ne možemo vidjeti čak ni oči. Pretpostavljaju da je nesposobna da diše ili misli, ispod crnog čadora, hodajuća sjenka koja luta po praznom kao vještica ili strašni fantom.
Odjeća tog stvorenja, koju, u njihovim očima, žene kao ja nose, zove se islamska nošnja. Ipak, ubjeđena sam da tu nema ničega islamskog niti arapskog, već da je sve to kreacija Zapada i neprijatna manifestacija imperijalizma.
Moja majka je nosila na glavi parče crne providne gaze koja je više-manje prekrivala lice i kosu, puštajući je da se slobodno vidi i da diše. Ostatak nošnje sastojao se iz jednostavne suknje ili haljine koja je prekrivala koljena i kratke jakne koja je isticala njen struk i obline. Ništa slično današnjoj islamskoj nošnji koja pretvara žensko tijelo u nedefinisani džak, bezobličnu masu i oblak dima.
Ranih pedesetih godina, moja majka priključila se pokretu Sufur (Otkrivanje), zajedno sa ostalim ženama te generacije. Neke od njih dolazile su iz srednje klase i velikih gradova, dok su druge bile iz nižih slojeva i sa sela. Dovoljno je samo pogledati snimke koncerata egipatske pjevačice Oum Kaltum ili bilo kog drugog umjetnika te epohe, da biste se uvjerili kako nijedna žena ne nosi veo u publici.
Katastrofalna okupacija Palestine od strane Izraela 1948, dovela je do pogoršanja ekonomske situacije što je imalo direktan uticaj i na žene. Hiljade porodica izgubilo je svoje kuće, zemlju, s obzirom na to da je mnogo muškaraca izgubilo živote u borbi, žene su morale da se udalje od kuće da bi otišle da rade ili studiraju.
Od tada smo počeli da viđamo na hiljade žena, mladih Palestinki koje su putovale bez feredže, živjele samostalno, neudate a ipak su sačuvale poštovanje od svojih najbližih i okoline. One su se pokorile potrebama svojih siromašnih porodica. Opisala sam njihovu situaciju u romanu Nasljeđe (1997). Vremenom, počele su da finansiraju studije svojih najmlađih članova porodice u Egiptu, Siriji ili Libanu, pomažući im da steknu diplome iz oblasti medicine, farmacije, inženjerstva, prava ili drugih oblasti.
Ove mlade obrazovane žene, hrabre i otvorene ka svijetu, započele su talas socijalne emancipacije žena, čak i kada se njihovo djelovanje svodi na članke objavljene u egipatskim novinama od strane šačice pionirki kao što su npr. Amina al Said, Suhair al Kalamavi i Durija Šafik. Njihova pisanja ipak ne prevazilaze teme planiranja porodice, ugovorenih brakova ili poligamije.
Ipak, ubrzo nakon našeg poraza od Izraela 1967, diktatorski arapski režim, neprijateljski nastrojen prema socijalizmu, a potpomognut Sjedinjenim Američkim Državama, sklapa savez sa fundamentalističkim grupama koje velikodušno finansira. Svi oni koji su nosili poznatu islamsku nošnju npr., dobijali bi mjesečnu naknadu od 15 jordanskih dinara (19 evra) za muškarce i 10 za žene. Muškarci su nosili kratke mantije i kožne sandale, dugu nepotkresanu bradu, a žene debelu maramu oko glave i dugu tuniku koja doseže do prstiju. Korisnicima ove naknade također su nudili i brojanice, vrhunsko izdanje Kurana i kvalitetan tepih za molitvu.
Islamističke organizacije počele su da vrbuju mlade ljude za koje bi procijenili da mogu da dominiraju drugima i da budu lideri. Od žena su htjeli da naprave domaćice. Svoju pažnju usmjeravali su na džamije, škole i univerzitete. Sve ovo ne bi moglo da funkcioniše bez pomoći, naročito finansijske, vladajućeg režima koji im je bio lojalan, takoreći pokoran, uz odobravanje SAD koje su se nadale da će islamizam nadvladati socijalizam i talas progresivnosti u društvu.
Međutim, fundamentalisti se nisu zaustavili u odabiru odjeće, davanju nadoknade i u određivanju mjesta za sastanke. Da bi privukli osnovce, zapošljavali bi nastavnike islamiste, dajući im jasan zadatak da utisnu svoju ideologiju u psihu i intelekt učenika. Da bi završili školu, učenici su morali da prođu trening koji im usađuje vojnu disciplinu, te da vježbaju borilačke vještine po kampovima u arapskim pustinjama u Avganistanu i Pakistanu.
Ironično, kada su SAD i njeni saveznici shvatili da je to zamka koja se okreće protiv njih samih, već je bilo kasno, šteta je napravljena, a fundamentalističke organizacije su planirale da uspostave režim neprijateljski raspoložen prema Zapadu.
Sve do danas prolazimo kroz užasnu socijalnu, intelektualnu i političku krizu. Ugroženi smo sa svih strana i uopšte ne znamo koje je zlo gore. Sa jedne strane je Zapad od koga smo već preživjeli podrivanja, eksploataciju i kolonizaciju, a sa druge strane islamizam čije nas inovacije vraćaju u doba represije i harema. Drugim riječima, imamo izbor između Zapada, sinonima za slobodu, nauku, sekularizam, ali i kolonizaciju, i s druge strane neumoljivog islama koji poziva da se odupremo Zapadu, ali se protivi nauci i modernizaciji, pa tako i društvenoj emancipaciji žena.
Ovaj opšti haos ne zaustavlja se samo na našem regionu, već dolazi i do samog Zapada. Tako su veo i nikab postali predmet straha i zgražavanja do te mere da su neke zemlje zabranile njihovo nošenje u školama i na javnim mjestima. Pripisuju nam također i da smo rasisti.
Što se mene lično tiče, mogu da kažem onima koji dele ovu zatucanu i sebičnu viziju da smo bliži nego što oni to mogu da zamisle. Zar ne postoji izreka da je svijet postao jedno veliko selo? Uspeli smo da se ljudskim talasima nasučemo na vaše plaže. Šta god vi radili da spriječite imigraciju i da pojačate kontrole, mi ćemo uvijek naći načina da dođemo do vas sve dok se ne prevaziđu prepreke između nas i vašeg negiranja našeg prisustva među vama. Osim toga, mi smo već tu. Ne možete negirati naše prisustvo jer smo svuda oko vas, činimo dio vašeg svijeta.
Nemam namjeru da izazivam mržnju. Jasno i konkretno se borim za našu stvar. Voljela bih kada bi jedan čitalac sa Zapada mogao da osjeti ono što ja osjećam, da se uplaši od istih stvari kao i ja, da postane svjestan bola koji su kolonijalističke vlade izazvale u našem narodu, pa i meni samoj. Njihovi mediji od mene prave stereotip, osuđuju me i falsifikuju. Kada predstavljaju žene obučene u burku kao otjelotvorenje arapske žene, oni pretpostavljaju da se i ja – književnica, feministkinja kakva jesam, kao i druge moderne arapske žene bilo da su muslimanke ili hrišćanke, a žive po arapskim zemljama – uklapam u stereotipni izgled žene podbulog lica, spuštene glave, nedefinisanog tela, nesposobne da misli i da se izražava. Ali varaju se, jer prizor žene koja nosi burku ispunjava me strahom i užasom. Plašim se da će jednoga dana produžena ruka te medijske slike nacrtati moju kćerku, moje unuke, ili mene, kao odsjaj nekog užasnog arapskog režima, i da će to djelo ostati čuvano u mraku Zapada i njegove politike, tako da zanavijek ostanemo ono što smo dugo bili i što smo i sada: naftno polje u službi zapadnog tržišta.
*Sahar Khalifa je palestinska književnica i autorka knjige “Jedno pretoplo proljeće” (Seuil, 2008). Ovaj tekst je dio njenog izlaganja na konferenciji u Centru za palestinske studije pri Školi za orijentalne i afričke studije (SOAS) Univerziteta u Londonu koja je održana 5. marta 2015.
(The Bosnia Times)
