KOLUMNA
Onaj Orhanov Nietzsche koji je u svom
“Antihristu” hvali(o) islam zbog njegove
sućuti i suosjećajnosti sa obespravljenom fukarom. U takav islam smo vjerovali
Orhan i ja, odnosno naša generacija. Za razliku od vladajućih bosanskih
islamista, poput eto toga i takvoga Bakira Izetbegovića!
Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Vjerujem da svako u svojoj profesiji, ako je iole
obavlja onako kako Bog zapovijeda, bude kušan jednom životnom situacijom na
kojoj će pokazati ljudskost i hrabrost, odnosno licemjernost i kukavičluk. To
se može desiti svešteniku, imamu, popu ili fratru, kada sahranjuje nekoga od
svojih najbližih i najdražih, rodbine ili prijatelja. Ili liječniku koji mora
operirati nekoga dragog od rodbine ili prijatelja uslijed teške bolesti ili nesreće
itd. Tako nešto se meni desilo sa pričom o premlaćivanju profesora Orhana
Bajraktarevića.
Taman kad sam se ibretio kako lahko i lijepo
postim bez ikakva srkleta i naprezanja i kad sam počeo žaliti što se primiče
kraj mukabelama; na jednoj sabahskoj mukabeli u Begovoj džamiji ugledam Orhana
kako uđe i tiho se smjesti među slušačima na par koraka ispred mimbera. Vidio
sam ga u džamijskom haremu kad na kamenim stepenicama veže pertle i htjedoh mu
prići, ali za koliko sam se vremena poselamio sa jednim ili dvojicom
džematlija, za toliko je Orhana nestalo.
Od tada ga više nije bilo u džamiji. Tek
posljednjeg dana ramazana u vrijeme ikindijske mukabele, dok sam na desnoj sofi
snatrio i drijemao slušajući hafize dok melodično uče Kur’an i zureći u nebo
koje su mi zaklanjale mirišljive lipe,
iza šadrvana, opet tiho, kao da se šunjao između slušača ušao je Orhan u
harem Begove džamije. Pravio sam se da ga ne gledam, ali krajičkom oka sam ga
posmatrao dok bi šćućuren na kamenoj podzidi ispod lipe utonuo u razmišljanja
slušajući hafize.
Čim sam predao selam pohitao sam prema njemu. Sam
je predložio da prošetamo. Ali, pošto nisam bio kupio meso za bajramski ručak
predložio sam da odemo do jedne mesare ispod Kovača za koju sam vjerovao da još
radi.
“Tamam, i ja bih kupio halve u “Carigradu””,
složio se da se uputimo istim pravcem uz Sarače prema Baščaršiji. Bože, je li
to zaista bilo predbajramsko raspoloženje, pa me je toliko naroda pozdravljalo
dok sam se sa Orhanom probijao kroz buljuke naroda?!
“Dobro je to, Stari”, smjehuljio se Orhan. “To
bi mogao biti znak da svijet cijeni to što radiš”, komentirao je moja česta
pozdravljanja sa šetačima.
Nekoliko puta smo se razdvajali dok smo stigli do
slastičarnice “Carigrad”. Pa sam valjda stoga,
taman tu negdje ispred, pokušao Orhana, koji mi
je išao s desne strane, obujmiti rukom preko leđa da bi ga uklonio ispred
jednog nadolazećeg buljuka turskih turista i dao prednost da prije mene uđe u
slastičarnicu. Kako sam mu dlanom dotaknuo leđa, tako se on izvio onako kako se
izvijaju ljudi od bola kad im neko dotakne ranu. Kako sam to spazio, jer sam
istovremeno osjetio ispod tanke lanene košulje hrapavu kožu, nešto poput
krastica, podviknuo sam: ”Istina je, Orhane, zar ne?!” On se zaokrenuo prema
jednom ćošku vadeći neki papirić iz male tašne.
“Pametniji si od mene i imaš više iskustva s
njima, pa vidi šta ćeš učiniti s tim!”, dao mi je papir i zasuzio.
Pošto sam već vidio kako čistačice brišu izloge
na mesari, vratili smo se da kupimo egipatske halve na koju obojica imamo ah
još od đačkih medresanskih dana kad smo je jeli sa vrućim hljebom.
“Žurim Orhane, da negdje nađem meso, oderat će me
Mirzeta jer dočekuje zeta na bajramski ručak,” pokušao sam biti duhovit samo da
bi našao izliku da se rastanem od njega. Pred njim sam djelovao pribran i nisam
zaplakao.
Tak kad sam odmakao tamo do Careve ćuprije,
zaplakao sam tako da sam bljuvao i pljuvao sline u Miljacku. Nisam psovao zbog
posta, ali sam sto puta bio zaustio najcrnju psovku onome ko je imao srca
spustiti ruku na Orhana!
Iftario sam uobičajeno, ali oka nisam sklopio do
sabaha. Lijegao sam i dizao se da bi pušio na balkonu. Ako sam nekoliko puta
zasuzio misleći na Orhana, beli sam i sočno opsovao.
Ko je Orhan da za njim toliko plačem? Ne moram
reći da mi je prijatelj, iako jeste i to, ali svakako imam boljih i dražih
prijatelja od njega. On je, jednostavno, lik i heroj moje mladosti. Bio je
briljantan student filozofije. Nosio je vrlo lijepu bradu i imao ukus za
skromno odijevanje. Tako da sam preko njega bio zavolio Kasima Prohića i
Abdulaha Šarčevića. Čitajući Prohićeve eseje o poeziji Maka Dizdara, zavoljeli
smo “Kamenog spavača”. Vjerujem da smo “Sarajevsku zbirku” Abdulaha Sidrana
znali napamet. Ali Orhan me je natjerao da čitam Kierkegaarda, Adorna, i samog Nietzschea.
Uuuu, kako je to bila lijepa zima kad smo otkrili Hessea i raspravljali o
“Stepskom vuku” i “ Siddharthi ”.
Na svemu sam mu zahvalan osim na čitanju Nietzscheovog“Antihrista”. Jer smo se
složili da je Nietzsche “sahranio kršćanstvo” a da je “napisao odu islamu” iako
su ga sve druge budale, posebno naši vršnjaci hodže, smatrale bogohulnim
nevjernikom. Tako samo bili jedno vrijeme sretni; mladi, hrabri, buntovni,
pametni i zaljubljeni u svoje Sarajevo! Osjećali smo se kao “ Riders On The Storm ” koji će promijeniti svijet,
a Orhan je bio naš Jim Morrison!
Onda su nam se počele dešavati drame kakve su se
izdešavale i pravim herojima “Jahača oluje”! Prvo se desilo Džemino hapšenje
(1983.), a nekoliko godina kasnije Orhana će napasti opaka bolest od koje mu je
bila spala kosa sa glave. Sjećam se svojih gorkih godina u JNA, kada mi je
jednog dana stigao novac kojeg je poslao Orhan. Onda, uoči samog rata, čuo sam
da je Orhan prebačen u bolnicu u Banju Luku.
Nisam vjerovao da ću ga ikad više vidjeti.
Jer takvi boemi, poput njega, po pravilu
su rano umirali! I tek 1994. ugledao sam u Zagrebačkoj džamiji čovjeka koji je
veoma sličio “liku iz moje mladosti”. Nisam smio izgovoriti ime čovjeka za
kojeg sam vjerovao da je već mrtav, pa sam zabezeknuto stajao na hodniku ispred
njega. “Selam Stari, kako si?” progovorio je i ja sam ga zagrlio kako mi ne bi
pobjegao nekud u “onostrano”. Preživio je najtežu torturu gladi u banjalučkoj
bolnici da bi mu se neki doktor smilovao i dao lažnu uputnicu za Beograd. Bez
obavezne i skupocjene terapije, preživljavao je po Beogradu dok se nije
prebacio u Zagreb.
“Kako, kako si preživio, čovječe?!”, kaskatio sam
se što ga vidim živa.
“Stari, nesnosna glad mi je pozitivno djelovala
na bolest. Ha, ha, ha…”, smijao se.
Nakon klanjanja sabah-namaza vozio sam se biciklom
obalom Miljacke od Čengić Vile do Starog grada, gdje sam bio nanijetio klanjati
Bajram-namaz. Gledao sam prelijep prizor izlaska Sunca, patke i galebove u
Miljacki, ali ništa mi nije popravljalo hal. Nije bilo više lezata za moju dušu
u ljepoti Sarajeva! I kad sam se bajramovao u hotelu Evropa sa braćom, Džemo
me, kao da je primijetio moju potištenost, upita: “Jesi li vidio Orhana,
slučajno?”
“Nešto strašno mu se desilo”, šapnuo sam mu na
uho.
“O tome ćemo sutra dok se budemo vozili u
Pridvorce,” predložio je.
U tom trenutku u ljetnu bašču restorana hotela
Evropa ušao je Bakir Izetbegović, član Predsjedništva BiH i predsjednik Stranke
demokratske akcije (SDA).
To je već, možda, peti bajram kako na bajramsku
kahvu dolazi sa istom svitom svojih suradnika, poznatih po “Hu iz ju” imidžu!
Ne, ne bajramujem se sa Bakirom već odavno. Zapravo izbjegavam susrete i
rukovanja. Poslije ove priče o Orhanu sigurno se ni neću nikada ni bajramovati!
Jer baš zbog njega i njegovih uniformiranih bandita “Hu iz ju” imidža pišem ovu
svoju najtežu životnu priču. Pa je, vjerovatno stoga, dok sam ga gledao kako se
smješka pod suncobranom pijuckajući bajramsku kahvu, iz mene goropadno vikao Nietzsche.
Onaj Orhanov Nietzsche koji je u svom “Antihristu” hvali(o) islam zbog njegove sućuti i
suosjećajnosti sa obespravljenom fukarom. U takav islam smo vjerovali Orhan i
ja, odnosno naša generacija; za razliku od vladajućih bosanskih islamista,
poput eto toga i takvog Bakira Izetbegovića!
(The Bosnia Times)
