Američki savezi se nisu mnogo promijenili u posljednjih sedam decenija. Posljednjih sedmica pokrenuti su aktivni napori SAD-a i Izraela da uspostave još jedan vojni savez između Izraela i niza arapskih zemalja protiv Irana. Prije nekoliko dana, jordanski kralj Abdulah najavio je na američkoj televiziji da će “biti jedan od prvih ljudi koji će podržati bliskoistočni NATO”. Dodao je: „Volio bih da vidim da više zemalja u ovoj oblasti ulazi u tu mješavinu.”
Ono što Abdulah nije eksplicitno rekao je da će Izrael biti dio te mješavine. Amerikanci su, međutim, bili otvoreniji.
Glasnogovornik Bijele kuće izjavio je da SAD “snažno podržavaju integraciju Izraela u širi region Bliskog istoka, a to će biti tema razgovora kada predsjednik posjeti Izrael.”
U međuvremenu, Jordan ne samo da radi sa NATO-om kako je kralj tvrdio, već je i dom brojnih ekstrasuverenih američkih vojnih baza i objekata, nad kojima nema jurisdikciju ili kontrolu na osnovu Odbrambenog sporazuma monarha iz 2021. potpisan sa Amerikancima bez odobrenja parlamenta.
Novi savez
Nekoliko dana prije nego što je kralj dao svoje komentare, izraelski ministar obrane Benny Gantz objavio je da se Izrael pridružuje nekoliko arapskih zemalja kako bi formirao novu zajedničku mrežu protuzračne odbrane koju predvode SAD, nazvanu Bliskoistočna protIVzračna odbrambena alijansa (MEAD).
Očekuje se da će Jordan biti dio ove zajedničke mreže protivvazdušne odbrane. Kako je kralj Abdulah apsolutni vladar i ne mora odgovarati nikome unutar svoje zemlje, on može donositi i poništavati politiku kako želi. To ne znači da se neće pojaviti unutrašnje protivljenje novom savezu, već da je kralj siguran da njegove sigurnosne agencije mogu brzo neutralizirati svako ozbiljno neslaganje.
Ovakva vojna alijansa usmjerena posebno na Iran, kao i na Siriju, Hezbolah i Hamas, a sa zakašnjenjem na Rusiju, nije nova ideja, iako su formalnije dogovore ovog puta u toku nego ranije.
U periodu 2006-2007, američka državna sekretarka Condoleezza Rice nadala se da će novi Bliski istok koji je ona, u ime SAD-a, željela roditi, uključivati vojni savez predvođen SAD-om. U to vrijeme Rice je mogla regrutirati Saudijsku Arabiju, Egipat i Jordan u svoj novi pakt, ali vremena nisu bila povoljna da se Izrael potpuno i otvoreno uključi.
Međutim, John Foster Dulles, kao državni sekretar pod predsjednikom Dwightom Eisenhowerom, bio je poznat po svojoj “paktomaniji”. Njegovi brojni napori da uspostavi vojne paktove širom svijeta uključivali su stvaranje 1955. Centralne ugovorne organizacije ili CENTO-a, poznatijeg kao Bagdadski pakt, kao glavnog antisovjetskog fronta na Bliskom istoku.
Osim Britanije, Turske, šahovog Irana, Pakistana i Hašemitskog Iraka, Amerikanci su naporno radili na angažiranju Jordana, ali nisu uspjeli zbog nacionalističkog antiimperijalističkog protivljenja željama kralja Huseina. Paktu se protivio ne samo Naserov Egipat, već i tadašnja antihašemitska Saudijska Arabija.
General Gerald Templer, šef britanskog carskog osoblja, posjetio je Jordan u misiji da proda pakt svojim vladarima. Kralj i njegov premijer, Hazza’ al-Majali, podržali su taj poduhvat, dok se antikolonijalna nacionalistička plima u zemlji žestoko protivila tome. U jordanskoj vojsci, koju je tada predvodio britanski general-potpukovnik John Bagot Glubb, antiimperijalistička grupa “slobodnih oficira” usprotivila se paktu. Insistirali su da su neprijatelji Jordana Britanci i Izrael, a ne SSSR.
Zbog masovnih demonstracija protiv pridruživanja Britanaca i Jordana Bagdadskom paktu, vojska je raspoređena u jordanskim gradovima i počela je pucati na civile. Dok je al-Majalijev kabinet bio primoran da podnese ostavku, izvestan broj demonstranata je ubijen od strane vojske.
Policiju su gađali kamenicama kao i oficire britanske vojske, a jordanske gomile palile su vojne Land Rovere. Protesti su održani širom zemlje. Osim Zapadne obale, gradovi i mjesta na Istočnoj obali od Amana i Zarke do Irbida, Salt, Ajloun, ar-Ramtha, pa čak i selo Andžara bili su puni demonstranata.
Jednog od britanskih oficira u Zarki, potpukovnika Patrica Loyda, ubila je rulja dok je cijeli njegov vojni puk stajao i posmatrao bez ispaljenog metka. Policija Zarqa je odbila sprovesti policijski čas i pustila je nasilnike koje je uhapsila vojska. Da bi povratili kontrolu nad Zarkom, vojni avioni su preletjeli grad radi izviđanja, užasavajući stanovništvo.
Nacionalistička plima
Ova epizoda je ojačala antiimperijalističku nacionalističku plimu u Jordanu i dovela do Glubbovog protjerivanja u martu 1956. Između 1954. i 1957. Jordan je imao aktivan politički život, sa živim, relativno slobodno izabranim antiimperijalističkim parlamentom, a 1956-57. imao je nacionalističkog i antiimperijalističkog premijera Sulejmana al-Nabulsija. Ali pobjeda jordanskih antiimperijalista bila je kratkog vijeka. SAD nisu lagale poraz svojih planova za pakt.
U januaru 1957. predsjednik Eisenhower je objavio Eisenhowerovu doktrinu. Izjavio je da će SAD priskočiti u pomoć svakoj zemlji na Bliskom istoku kojoj prijeti komunizam.
U svom govoru u kojem je izložio svoju doktrinu, predsjednik je izjavio: „Bliski istok je rodno mjesto tri velike religije – muslimanske, kršćanske i hebrejske. Meka i Jerusalim su više od mjesta na mapi. Oni simboliziraju religije koje uče da duh ima prevlast nad materijom i da pojedinac ima dostojanstvo i prava kojih mu nijedna despotska vlast ne može s pravom oduzeti. Bilo bi nepodnošljivo ako bi sveta mjesta Bliskog istoka bila podvrgnuta pravilu koje veliča ateistički materijalizam.”
Na privatnim sastancima s Frankom Wisnerom iz CIA-e i Zajedničkim načelnikom štaba, Eisenhower je insistirao na tome da Arapi trebaju dobiti inspiraciju od svoje religije za borbu protiv komunizma i da “trebamo učiniti sve što je moguće da naglasimo aspekt ‘svetog rata'”. Plan je bio da SAD podrže nove “reformističke” grupe poput Muslimanskog bratstva i izbjegavaju tradicionalne klerike.
Kasnije te godine, tokom državnog udara kralja Huseina koji je sponzorirala američka ambasada protiv demokratski izabranog parlamenta, antiimperijalističkog kabineta i oficira nacionalističke vojske, članovi jordanskog ogranka Muslimanskog bratstva pridružili su se Britancima.
Kralj je pravdao puč u palati tvrdnjom da je postojala zavjera vojske da ga svrgne, iako je jordanski načelnik generalštaba Ali Abu-Nuvar, koji je pobjegao iz zemlje tokom puča u palati, na konferenciji za štampu objasnio da je „navodni zaplet planirali i osmislili američka ambasada u Jordanu i kolaboracionisti kolonijalizma kako bi postigli svoje ciljeve.”
Ajzenhauer je želio podprijeti Saudijce kao protivtežu Abdelu Naseru
Neposredno nakon puča u palači, vojska je očišćena od svih antiimperijalističkih i nacionalističkih elemenata i vraćena je u status quo ante koji je preovladavao pod Glubb-pašom. Jordan je, kao rezultat toga, patio od vanrednog stanja od 1957. do 1992. godine.
Saudijci, koji su bili tradicionalni neprijatelji Hašemita, također su stali na stranu egipatskog predsjednika Gamala Abdela Nasera protiv antisovjetskog Bagdadskog pakta koji je stvorio Zapad. Američki State Department odlučio je “da odvoji Saudijsku Arabiju od egipatskog uticaja”.
Ajzenhauer je želeo podržati Saudijsku Arabiju kao protivtežu Abdelu Naseru, posebno pošto su Amerikanci prepoznali važnost saudijske kontrole nad muslimanskim svetim mjestima.
Eisenhowerov plan je bio da se saudijski kralj “izgradi, vjerovatno, kao duhovni vođa. Kada se to postigne, mogli bismo početi podsticati njegovo pravo na političko vodstvo.”
Kako je kralj Saud izgledao nedovoljno uviđavan za tu ulogu, u maju 1962., princ Faysal (koji je, uz podršku Amerikanaca, prisilio svog brata kralja Sauda da abdicira 1964. i zamijenio ga na prijestolju) organizirao je međunarodnu islamsku konferenciju u Meki za borbu protiv popularnosti antiimperijalističkog arapskog nacionalizma, socijalizma i “sekularizma” i pokrenuo Muslimansku svjetsku ligu.
Ovo je bio dio nove uloge u kojoj su SAD podizvođači sa Saudijskom Arabijom pod kraljem Faysalom protiv Abdela Nasera tokom Hladnog rata.
Ali to je bilo 1950-ih i 1960-ih. Danas živimo u svijetu u kojem više nema velikih antiimperijalističkih snaga u arapskom svijetu. Zaista, nema znakova da iko u jordanskoj vojsci opremljenoj SAD-om, a kamoli u jordanskoj političkoj klasi, podržava bilo kakve antiimperijalističke nacionalističke sklonosti kao što je bio slučaj 1950-ih.
Međutim, postoje oni čije je neprijateljstvo prema antiimperijalizmu takvo da još uvijek nastoje potkopati akreditive antiimperijalističkog premijera iz 1950-ih godina al-Nabulsija.
Novi Bliski istok
Prije nekoliko sedmica, možda u sklopu kampanje za prisiljavanje jordanske javnosti na pristanak na novi bliskoistočni NATO, bivši jordanski premijer Samir al-Rifai napao je al-Nabulsija i optužio ga da je 1950-ih planirao zavjeru sa stranim silama da srušiti hašemitski režim.
Još jedan pokušaj, možda također osmišljen da pomogne u uvjeravanju Jordanaca da je Iran, a ne Izrael, njihov neprijatelj, uključuje priče koje su kružile prošlog mjeseca u štampi da je iranska sajber špijunaža pokušala hakirati jordansko ministarstvo vanjskih poslova. Ozbiljnije su optužbe da Iran stoji iza velike kampanje krijumčarenja droge u Jordan sa sirijske granice.
Iran, naime, održava prijateljske diplomatske odnose s Jordanom, uprkos nekadašnjoj bliskosti jordanskog režima s predrevolucionarnom diktaturom šaha, i aktivnoj podršci kralja Huseina u ratu Sadama Huseina protiv revolucionarnog Irana 1980-ih.
Dok su britanski generali sredinom 1950-ih oslobodili jordansku vojsku koju su obučili Britanci na civile, oni su to učinili u Jordanu koji je bio mobiliziran protiv kontinuiranog britanskog kolonijalizma, američkog imperijalizma i izraelskog neprijatelja.
Ipak, antiimperijalističke snage u to vrijeme bile su uspješne u sprječavanju kralja Huseina da se pridruži Bagdadskom paktu.
Zaista, ako se Muslimansko bratsvo nije pridružilo opoziciji Bagdadskom paktu 1950-ih, već je sudjelovalo u puču protiv nacionalista, prije nekoliko dana, zajedno s drugim jordanskim patriotskim grupama, oštro je istupilo protiv novog pakt.
Danas, međutim, čini se da SAD i kralj Abdulah nisu zabrinuti da će se jordanska vojska koju podržavaju i opremaju SAD, a kamo li jordanske silne sigurnosne agencije koje podržava SAD, suočiti sa bilo kakvom narodnom mobilizacijom iz 1950-ih protiv novog bliskoistočnog NATO-a -u nastajanju, ta da nijedan jordanski premijer neće morati biti svrgnut niti će se pojaviti potreba za organiziranjem puča u palati.
(TBT.MEE)