FELJTON
“U ovoj knjizi bit će riječi
o najvažnijim događajima tokom rata u Bosni i Hercegovini; neki od njih će biti
obrađivani detaljno, a neki u kraćim crtama, s tim što su neki od njih bili dio
još većih, istovremenih događaja u istočnoj Evropi”, piše Fatih Ali Hasenej u
pregovoru svoje knjige “Šta smo učinili za odbranu Bosne i njenih mulsimana”
FOTO: Hasenej, Izetbegović
(TBT)
“U ovoj knjizi bit će riječi
o najvažnijim događajima tokom rata u Bosni i Hercegovini; neki od njih će biti
obrađivani detaljno, a neki u kraćim crtama, s tim što su neki od njih bili dio
još većih, istovremenih događaja u istočnoj Evropi”, piše Fatih Ali Hasenej u
pregovoru svoje knjige “Šta smo učinili za odbranu Bosne i njenih mulsimana”
koja je štamapana u Sarajevu prošle godine.
“Ovdje neću pisati o
službenim pregovorima kojima sam prisustvovao sa svojim bratom, predsjednikom
Alijom Izetbegovićem, kao član delegacije Bosne i Hercegovine, svejedno radilo
se o pregovorima u Ženevi, Briselu, Helsinkiju, Bonu ili o onim drugim
pregovorima u EOSCE-u (Evropskoj organizaciji za sigurnost, podršku i prehranu)
– zato što informacije o mnogima od njih – ja vjerujem – posjeduje Vlada Bosne
i Hercegovine i zato što ne bih želio da svojim eventualnim propustima
oskvrnavim sjećanje na njih. Isto tako, ja ne bih želio da budem uzrok
neugodnosti nekim ljudima koje sam volio i čijim sam političkim ciljevima
poklonio svoj život. Hvala Allahu koji nas je nagradio pobjedom i uspjehom:
Bosna je – prvi put u svojoj modernoj povijesti – postala nezavisna država,
koja ima svoj identitet, svoje granice i mjesto u Evropi! To je država u kojoj
je, prvi put u povijesti Evrope, musliman postao predsjednik, a taj predsjednik
je bio jedinstveni lider i mislilac koji je duboko poznavao islam.
Pobjeda islamskog pokreta
Pobjeda o kojoj govorim djelo
je zajedničkih napora, a posebno islamskog pokreta u Bosni i Hercegovini.
Začeci toga pokreta mogu se pronaći u prošlosti muslimana na Balkanskom
poluotoku općenito, a posebno u Bosni i Hercegovini, a ja vjerujem da je to
jedan od prvih islamskih pokreta koji je na vlast došao na miran i demokratski
način.
Događaji o kojima se govori u
ovoj knjizi neće biti opisani ni
naširoko ni po svome potpunom redoslijedu; ipak, čak i u sažetom obliku, oni će
predstaviti rat u Bosni i Hercegovini i njezinu historiju u tom periodu. Ja
vjerujem da će ova knjiga dati najbolju predstavu o tome dobu – dobu rata u
ovoj zemlji – zato što je autor ove knjige bio jedan od dvojice ili trojice
najvažnijih sudionika ovih događaja koji su se izborili za nezavisnost Bosne i
Hercegovine – poslije Uzvišenog Allaha – a ti sudionici su: Njegova Visost,
predsjednik Alija Izetbegović, Fatih Ali Hasanejn i Hasan Čengić. Naravno,
pored nas trojice, tu su i drugi nosioci ovog pokreta koji su žrtvovali svoje
imetke i živote za Bosnu, i ja sam ponosan na to. Na moju veliku žalost, danas
se u Siriji događaju – da budem iskren-
pokolji koji su gori i odvratniji od onih koji su se dogodili u Bosni i
Hercegovini, a ja sada moram reći da su vlade Sirije, Egipta i Libije bile
protiv Bosne i Hercegovine i da su te vlade pomagale neprijatelja ove
države,tj. Srbiju i njezinu armiju. Isto tako, te vlade su spriječile svoj
narod i civilne organizacije da pomognu narodu Bosne i Hercegovine, a među
vladama koje nisu pokazivale nikakvo interesovanje za Bosnu je i Vlada Tunisa.
Ovdje neću detaljno opisivati
mnogobrojne pokolje koje su Srbi počinili u Bosni i Hercegovini zato što njih
ima preko trideset, nego ću navesti samo neke od njih koje sam preuzeo iz
izvora organizacija i muslimanskih glasila čiji su autori skidali veo sa njih
još dok je trajao rat. (…)
Moram, dakle, istaći da je
ovaj zajednički islamski i arapski uspjeh u pomoći Bosni i Hercegovini bio
berićetan: on je zaista bio impozantan. Sa punom sigurnošću i bez imalo
pristranosti kažem da je Kraljevina Saudijska Arabija: njezin kralj, ostali
njezini čelnici, ministri i čitav njezin narod, kako muškarci, tako i žene,
stala u odbranu Bosne i Hercegovine izdašno jē pomažući. Isto tako moram reći
da je Država Sudan Bosni i Hercegovini slala svoju pomoć u vojnoj opremi,
naoružanju i municiji te da je Emirat
eš-Šarika (jedan od Ujedinjenih Arapskih Emirata) danonoćno osluškivao vijesti
iz Bosne i Hercegovine i dostavljao vojnu pomoć opkoljenom Sarajevu i Bosni i
Hercegovini uz pomoć svih država – članica Ujedinjenih Arapskih Emirata.
Država čiji je predsjednik
Vlade, zajedno za njezinim ministrima, svom svojom snagom stao iza Bosne i
Hercegovine, stalno se obavještavajući o stanju u njoj, donosio snažne
političke i ekonomske odluke za ili protiv država koje pomažu Bosnu ili su
protiv nje – to je bila Malezija i njezin premijer,dr. Mahatir Muhammed. Taj
čovjek je podstakao i susjedne države da pomognu Bosni i Hercegovini i njezinom
narodu, a njegova zemlja, Malezija, primila je brojne ranjenike i invalide, ali
i brojne studente koje je upisala na Islamski i druge univerzitete u Kuala
Lumpuru.
Evropska zemlja koja je
zbiljski žalila zbog tragičnih događaja u Bosni i Hercegovina bila je Austrija,
a njezin ministar vanjskih poslova, Alojz Mock, zbog svoga držanja prema Bosni
i Hercegovini, primio je počasni doktorat sarajevskog Univerziteta.
Ovo su bili svijetli primjeri
solidarnosti sa Bosnom i Hercegovinom u tome periodu. Tu ima i drugih mnogo
važnih stvari koje ne mogu sada sve navesti u ovoj knjizi, pa zato molim
Allaha, dž.š., da mi podari života i zdravlja kako bih, u nekoj drugoj prilici,
mogao da to učinim zato što sam ja bio savremenik tih događaja i njihov
svjedok.
Jedna od tih važnih stvari su
mnogobrojna priznanja koje je primio moj plemeniti brat, Njegova Visost,
predsjednik Alija Izetbegović, kao npr. (…)
Isto tako, trebalo bi da
pišem o planu i radu na otvaranju novog aerodroma u Visokom: kako smo ga
planirali i započeli graditi fazu po fazu, a onda su došle snage Ujedinjenih
nacija i spriječile daljnji nastavak radova, i ta zabrana traje sve do danas.
Zatim je došao nepravedni
Dejtonski mirovni ugovor; to je ugovor koji je direktno uperen protiv prava i
interesa muslimana Bosne i Hercegovine, ali je on morao biti potpisan.
Na koncu, morali bismo
govoriti i o ulozi islamskih boraca u Bosni i Hercegovini.
Moja ruka drhti dok ovo
pišem. Umoran sam. Sve slabije vidim. Nedostaje mi tinte. Molim Allaha, dž.š.,
da mi pomogne dok budem pisao o događajima koji zaslužuju mnogo, mnogo knjiga.
Rat koji je razotkrio lice
Evrope
Da bih pisao o ratu protiv
Bosne i Hercegovine, morao sam da pretražim mnogo materijala i prisjetim se
mnogih događaja. Prošlo je mnogo vremena i bilo je tu mnogo tegoba. Pokušavam
pisati o pojedinim isječcima toga rata; misli mi se sudaraju jedna s drugom, ti
mi se isječci miješaju međusobno, neke osobe iz tih vremena već su otišle sa
ovog svijeta, a druge čekaju da im se pridruže…Pa ipak se laćam ovog pisanja,
čak i u svojim poodmaklim godinama, ali sa istim stanjem u duši kao i u vrijeme
tih događaja i dok su te osobe bile na ovom svijetu. Počeo sam čitati ono što
su drugi napisali o ovom ratu- o ovoj paukovoj mreži. Nešto od toga je korisno
i gorko, a nešto ima drugačiji okus. Na koncu sam odlučio da, nakon što je
prošlo dvadeset godina od tih događaja, i ja svjedočim o njima.
Čitao sam i slušao da je bilo
puno onih koji se smatraju učesnicima i sudionicima ovog rata. Uistinu, ja mogu
istinito posvjedočiti za svakoga onoga koji tvrdi da je bio učesnik ovog rata,
da li je to tako ili nije. To je bio strašan, dugotrajan, nemilosrdan i
nepravedan rat koji je otkrio stvarno lice Evrope i njezina antimuslimanska
osjećanja, kao što je otkrio i pristranost Amerike i Ujedinjenih nacija te
Vijeća sigurnosti protiv muslimana. Ustvari, ja sam od početka bio aktivni
sudionik ovog rata, bio sam povezan s onima koji su ga bili primorani voditi, i
to zbog toga što sam bio u izravnoj vezi sa svojim plemenitim bratom Alijom
Izetbegovićem, kao što sam bio i jedan od osnivača islamskog pokreta u Bosni i
Hercegovini koji je – u to sam čvrsto uvjeren – ponikao iz organizacije Mladi
Muslimani, osnovane 1939.g. u Bosni i Hercegovini. U svojoj početnoj fazi ova
organizacija se, svojim iskustvom i svjesna nacionalne historije, najavila kao
islamski pokret vezujući se za povijesne korijene islamskog aktivizma u svojoj
zemlji nakon kolapsa Osmanske države koja je bila primorana da se povuče iz
Bosne i Hercegovine budući da su evropske sile na Berlinskom kongresu 1878.g.
dale pravo Austro-Ugarskoj monarhiji da upravlja Bosnom i Hecregovinom. Od toga
povijesnog trenutka počelo je da, postepeno, nestaje islama i njegovih
vrijednosti, i njih bi nestalo da se nekolicina muslimanskih mladića nije
organizirala na islamskim načelima 1939.g.- u predvečerje Drugog svjetskog rata
na evropskom tlu. Na tu mladu islamsku organizaciju sručila se Komunistička
partija Jugoslavijesvom svojom silom kako tokom rata, tako i odmah po njegovom
okončanju. Komunisti su najprije osudili a onda i pobijali vođe „Mladih
Muslimana“, a oko dvije hiljade članova ove organizacije bacili su u zatvore, u
kojima su ovi mladići prošli kroz najgroznije muke, ali nikada nisu skrenuli sa
islamskoga puta.
Kada su osuđeni članovi te
organizacije počeli da izlaze iz zatvora u dugotrajnim razmacima, odmah su
se-iako sa velikim zakašnjenjem- počeli upisivati na razne fakultete. Ja sam
baš u to vrijeme došao na studije u Jugoslaviju i odmah se upoznao sa članovima
ove organizacije kao i sa alimima (vjerskim učenjacima) u Bosni i Hercegovini.
Taj pokret je ilegalno djelovao sve do izbijanja rata i sticanja nezavisnosti
Republike Bosne i Hercegovine kao nove države nastale raspadom Jugoslavije.
Prvi put na evropskom kontinentu nastala je jedna država na čijem je čelu bio
jedan musliman – učitelj /profesor Alija Izetbegović. Sa ostalim saradnicima
sada smo glasno razmišljali o budućnosti muslimana te o njihovom budućem stanju
u novonastalim prilikama. Bili smo suočeni sa velikim problemima, našli smo se
u novim ponižavajućim okolnostima do kojih je došlo usljed mnogobrojnih
političkih opcija koje su iznosili srpski i hrvatski ekstremisti kao i
jugoslovenski komunsiti, od kojih su svi zagovarali mržnju prema islamu i
muslimanima.
Pred nama su bili razni
scenariji. Jedno od pitanja je bilo koja će od islamskih i arapskih država
stati na našu stranu, a koja protiv nas, a isto tako je bilo sa evropskim
državama. Isto tako, pitali smo se u vezi sa bosanskim Srbima i bosanskim
Hrvatima, koji će biti sa nama, a koji protiv nas i gdje je granica između
njihove mržnje i dobroćudnosti prema nama, muslimanima; zatim: kako ćemo se
odbraniti od njih, kakav će biti njihov napad; hoće li pojedinci iz
muslimanskih asocijacija okrenuti glavu od nas i od naše organizacije koja je
stala u odbranu islama i koja je više puta zatvarana. Mnogo puta smo na raznim
adresama naišli na nerazumijevanje. Pitali smo se kako je moguće da praktički
nama najbliži ljudi odbiju saradnju sa nama – sve zbog žestine napada
komunističke Jugoslavije na nas.
Ja sam dolazio iz Trećeg
svijeta – arapsko-islamsko-afričkog -, odrastao sam u običajima i tradiciji
koja se u potpunosti razlikovala od svega što sam zatekao u Jugoslaviji, pa čak
i u Bosni i Hercegovini. Dolazio sam sa iskustvom rada u islamskoj organizaciji
koje nije bilo upotpunjeno s obzirom na moje godine i na prilike u kojima je
djelovao islamski pokret Sudana.
Vrijeme je prolazilo; mi smo
sticali vještine i iskustva o državi i organizaciji; učili smo od sufijskih
redova i civilnih društvenih organizacija. Čvrsto sam se zbližio sa svojim
plemenitim bratom Alijom Izetbegovićem i njegovim drugovima tako da sam iz prve
ruke mogao da pratim događaje, zbivanja i probleme s kojima su se susretali
muslimani u Istočnoj Evropi, a posebno u Bosni i Hercegovini. Također sam
pratio omladinske organizacije koje su se s vremena na vrijeme tu i tamo
javljale i povezivao se sa njihovim vođama. Jedna od takvih organizacija je bio
Tabački mesdžid.
Tako sam se upoznavao sa
pitanjima, problemima i poviješću muslimana u Istočnoj Evropi. Uskoro sam
postao predstavnik muslimana Istočne Evrope na brojnim konferencijama i
državničkim prijemima. Mnogo sam naučio o stanju, ahlaku, navikama i
mentalitetima najvažnijih aktivista na islamskom polju u Istočnoj Evropi
općenito, a posebno u Bosni i
Hercegovini, kao što sam u potpunosti upoznao gradove, sela, pokrajine i
muslimanske porodice, kako one čiji su članovi bili vjernici i dobročinitelji,
tako i one koje su bile na suprotnoj strani.
Kada je počeo da se steže obruč oko Alije
Izetbegovića i čim sam saznao za hapšenje muslimanskih intelektualaca u
Sarajevu 25.marta 1983.g., posvetio sam se Bosni i Hercegovini i odbrani te
svojezatvorene braće. Odmah sam počeo da javno ustajem u odbranu ovih
intelektualaca, kao i svih muslimana Istočne Evrope i Bosne i Hercegovine. Bio
sam prvi izvor o ovom pitanju; stao sam na čelo u ovom poslu tražeći
oslobađanje zatvorenih i rješavanje muslimanskog pitanja u ovom dijelu Evrope
kao i prikupljanje finansijske pomoći u te svrhe.
A onda je došao rat i ja sam
lično postao desna ruka svome bratu Aliji Izetbegoviću, i to od časa kada sam
ga upoznao godine 1965. pa sve do početka rata i dalje. Nikada se, osim u
rijetkim prilikama, u svim tim vremenima mi nismo razdvajali: bili smo
ujedinjeni u mišljenju, planovima, diskusijama i raspravama te u vizualiziranju
mogućnosti da se sruši komunistički režim u Jugoslaviji, a uspostavi narodni
režim u ujedinjenoj i suverenoj Bosni i Hercegovini – i to dok je još postojao
unutarnji obruč koga je nametnula Socijalistička federativna republika
Jugoslavija, kome je bilo nezamislivo suprotstaviti se. Zbog toga je bilo
sasvim za očekivati da budem prvi saradnik Alije Izetbegovića u novonastaloj
situaciji. Bila je to sretna okolnost da nas dvojica svim svojim bićem
pripremamo skidanje spomenutog obruča i neposredno započnemo aktivnosti na
zbacivanju velikosrpske hegemonije i okupacije
Republike Bosne i Hercegovine koja se nalazila u samom središtu
Socijalističke federativne republike Jugoslavije i traženja neke nove solucije
u kojoj će muslimani Bosne i Hercegovine živjeti u pravdi i sa ravnopravnim
statusom.
Počeli smo sa osnivanjem
armije Bosne i Hercegovine, policije i snaga odbrane putem raznih ministarstava
i državnih ustanova, zatim sa organiziranjem novog odgojno-obrazovnog sistema,
komunikacija, elektroprivrede, aerodromskog i putnog saobraćaja. Uz to, morali
smo se brinuti za invalide, prognanike i iseljenike, kao i o vojnoj obuci,
medicinskoj njezi i bolnicama i drugim potrebama. U prvih devet mjeseci rata
bio sam čovjek sa najvišim zaduženjima i sa najvećom odgovornošću. Bio sam
opunomoćenik predsjednika Izetbegovića u mnogim državnim poslovima sve dok je
on sâm bio također u opkoljenom Sarajevu, i to sve do kraja rata.
Neki su nas potkradali
Sa ovim ovlaštenjima i
zaduženjima upoznao sam mnogo raznovrsnih asocijacija i organizacija koje su
nam se pridružile u borbi za oslobođenje Bosne i Hercegovine. Okupili smo oko
sebe mnogo saradnika i pratilaca; svi su oni radili na važnim zadacima za Bosnu
i Hercegovinu i njezin narod. Mnogi od njih, kako pojedinci, tako i
organizacije, imali su svoje razne motive koje mi nismo mogli prepoznati, ali
ono što je ovdje najvažnije istaći jeste da su to bili ljudi raznih sklonosti,
znanja i umijeća, sa visokim zvanjima i pozicijama, iskreni ljudi od kojih sam
mnoge prvi put sreo. Ono što je ovdje najčudnije jeste da smo mi koji smo obavljali kako uobičajene,
tako i opasne važne zadatke međusobno
sarađivali sa svima njima, da smo sa mnogima odrađivali velike i male
finansijske transakcije, a nekada jednostavne ili rizične poslove, i u tome
radu sa ljudima mi smo duboko upoznavali ljudsku prirodui. Neki od njih su
davali prigovore oko novca, neki su nastojali da ga pokradu ili su ponešto i
ukrali, neki su željeli da uzmu više nego što im pripada za tu i tu stvar, ili
su za male stvari tražili poklone, ili su svemu nalazili mahanu, ili su
moljakali samo da bi dobili neki sitni šićar za sebe. S druge strane, bilo je i
onih koji su imali visoka naučna zvanja i funkcije a koje bi žena ili kćer
poslala kako bi postigao neki svoj gradus. Neki su prijetili osvetom ili
udaljavanjem s posla, a neki su sklapali savez čak i sa neprijateljima i
ostavljali predsjednika Aliju Izetbegovića na cjedilu, okretali mu glavu, što
je ometalo daljnje vođenje rata. Bog Sami zna koliko sam puta bio okaharen zbog
ovakvih stvari, a onda sam jedva čekao da odem da se posavjetujem sa svojim
bratom Predsjednikom čim bih za to našao vremena i mogućnosti.
Više puta se desilo da se
oslonimo na neke ljude u koje smo imali povjerenja – i koji jesu bili
ehlu'th-thiqah (dosl. „povjerljivi ljudi“) – u važnim zadacima, kada smo im
povjeravali velike sume novca, i bili sretni kada bismo vidjeli da su oni sve
odrađivali na najpovjerljviji i najtačniji način. Takvi ljudi su odlazili sa
velikim novcem bez ikakvih papira u takve akcije nakon što bi preduzeli sve
mjere opreza i nakon što bi sve dobro isplanirali u vezi sa prijenosom. Oni
nisu ništa prigovarali ni rukovodstvu ni u vezi sa zaduženjima koja su primali.
A bilo je i onih koji su imali visoke pozicije i funkcije a koji su nas
ostavljali na cjedilu i koji su od nas pobjegli kao bijednici. Bilo je i
velikana koji su bili jako sposobni, ali bez želje da pomognu islam i
muslimane. Mi smo im se okretalii osposobljavali ih tako da su uskoro postajali
jako poznati, ali, nažalost, uskoro su ustajali protiv nas i naše grupe.
Ovo dugotrajno iskustvo koje smo stekli u Bosni i Hercegovini tokom
rata, kao i u drugim zemljama u kojima smo radili, kako u onim evropskim, tako
i onim arapskim ili islamskim –njime nas je, prije i kasnije, obdario Allah,
dž.š. (…)
(Nastavit će se)
/ Izvdak iz knjige “ Šta smo
učinili za odbranu Bosne i njezinih muslimana”, Autro: FATIH Ali Hasanejn
Muhammed Šerif, Sarajevo 2015./
(The Bosnia Times)