ANALIZA
Aparthejd se
provodi nad „najbrojnijim“ jezikom u Bosni i Hercegovini! Aparthejd provode
političke strukture dvaju naroda koji su stoljećima svoj jezik nazivali
bosanskim i koji jeste i njihov maternji jezik
Piše:
Džemaludin Latić, thebosniatimes.ba
Teško se
prisjetiti kada se na jednome mjestu sabralo toliko znanja o bosanskome jeziku,
ali i toliko energije u nastojanju da se krene u završne operacije protiv
aparthejda koga su četnici i tuđmanovci nametnuli korisnicima toga jezika u
većem dijelu naše zemlje kao na sjednici Sabora Islamske zajednice u Bosni i
Hercegovine održanoj u subotu, 5.ševvala 1437. /9. srpnja 2016.g. Jer ono što
se više od dvije decenije događa u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini u
entitetu pod četničkom kontrolom kao i u kantonima sa hrvatskom većinom nije
ništa drugo do aparthejd nametnut
bošnjačkom narodu (engl. apartheid – dosl. odvojenost; politika rasne
diskriminacije, „situacije u kojima pripadnici različitih etničkih ili vjerskih
skupina zajedno žive na istom području nastojeći ne doći jedni s drugima u bilo
kakav kontakt osim onog službenog“). Aparthejd u srcu Evrope, u 21.st.!
Aparthejd nad narodom koji je doživio „lingvističku Atlantidu“ (ubijanje
korisnika dijalekta jednoga jezika) u Srebrenici i, u širem smislu, lingvocid (fizičko uništavanje ili preseljavanje korisnika jednoga jezika)!
Prostor dijalekata bosanskoga jezika i danas je sužen zbijanjem Bošnjaka na
centralni dio Bosne njihovim prisilnim protjerivanjem sa nekadašnjeg,
povijesnog prostora bosanskoga jezika sa svim njegovim dijalektima i
poddijalektima, prostor koga Mustafa
Imamović u svojoj Historiji Bošnjaka vidi na potezu između dviju rijeka: Vardara i
Save i od Slavonije do obala Jadranskog mora. „Nestalo je npr. dvaju
poddijalekata istočnohercegovačkoga dijalekta bosanskoga jezika;
istočnohercegovačkog i istočnobosanskog, a raseljen je i gotovo čitav zapadnohercegovački
dijalekt bosanskoga jezika, te dijelom i zapadnobosanski“(S.Halilović).
Apsurdi oko bosanskoga jezika
Šta se krije
iza četničke odrednice „jezik bošnjačkog naroda“, kako stoji u Ustavu RS i kako
žele da popunjavaju svjedodžbe bošnjačke djece koja žive na prostoru ovog
entiteta? Velikosrpski pokret taj jezik vidi kao srpski jezik, Bošnjake kao
Srbe koji su primili islam, a Bosnu kao jednu od pokrajina Srbije; dakle, po
njima, „jezik bošnjačkog naroda“ je srpski jezik kojim ta nacija – koja je,
slijedom iste političke propagande i logike, „izmišljena 1992.g.“ – govori, a
koja je taj jezik nazvala bosanskim. Tuđmanovci okreću mlin na svoju vodu, pa u
„jeziku bošnjačkog naroda“, kako stoji u ustavima kantona gdje vladaju Hrvati,
vide hrvatski jezik… itd. Najveći apsurd sastoji se u tome što bosanski
jezik, kao autohtoni jezik Bosanaca, stanovnika Bosne, sa svim svojim
specifičnostima, nikad niko nije tako nazivao, tj. ni srpskim ni hrvatskim; što
je to jezik koji je svoj naziv dobio po zemlji (Bosna- bosanski jezik, tj.
jezik kojim govore stanovnici te zemlje), kao što su i drugi brojni jezici u
svijetu svoj naziv dobili po zemlji u kojoj se govore (ruski – jezik Rusije,
bjeloruski – jezik Bjelorusije, ukrajinski – jezik Ukrajine, azerbejdžanski –
jezik Azerbejdžana, gruzijski – jezik Gruzije…). Aparthejd o kome govorimo
nametnut je korisnicima jezika kojih, prema rezultatima posljednjeg popisa
stanovništva u našoj zemlji, ima više nego Bošnjaka; naime, Bošnjaka ima cca
51%, a govornika bosanskoga jezika ima cca 53%. Dakle, aparthejd se provodi nad
„najbrojnijim“ jezikom u Bosni i Hercegovini! Aparthejd provode političke
strukture dvaju naroda koji su stoljećima svoj jezik nazivali bosanskim i koji
jeste i njihov maternji jezik, a koji su tek u drugoj polovini 19.st. po prvi
put „odlučili“ da uzmu strani naziv za svoj maternji jezik: srpski, odn.
hrvatski, zajedno sa svojim novim nacionalnim imenom. Danas, prema prof.
Haliloviću, elite bosanskih Srba i bosanskih Hrvata preuzimaju uvezene standarde (iz Beograda i
Zagreba) za jezike (gramatike i pravopise) kojima govore. U isto vrijeme,
Republika Srbija priznaje naziv bosanski jezik, i u ovoj državi Bošnjaci
načelno nemaju problema sa svojim maternjim jezikom! U isto vrijeme, Republika
Hrvatska priznaje naziv bosanski jezik, i u ovoj državi Bošnjaci načelno nemaju
problema sa svojim maternjim jezikom!
Historijski apsurdi
Naši
najpoznatiji bosanisti, akademik Dževad
Jahić, akademik Hasnija Muratagić
Tuna i prof.dr. Senahid Halilović, na subotnjem skupu pojasnili su i neke povijesne
apsurde koji se tiču bosanskoga jezika. Na primjer, i bečki Književni dogovor iz 1850.g. i Novosadski dogovor iz 1954.g., međusobno povezani u dogovorenoj
jezičkoj politici Srba i Hrvata, kao temelj zajedničkoga književnog jezika
uzimaju „južno narječje“, tj. Vukov hercegovački i Gajev štokavsko-ijekavski
dijalekt – a to je, zapravo, jezik Bošnjaka, istočnohercegovački dijalekt
bosanskoga jezika, koji nije ni spomenut ni u jednom od tih srpsko-hrvatskih
dogovora. Navodno je u pravopisima i gramatikama srpsko-hrvatskog
/hrvatsko-srpskoga jezika druge (socijalističke) Jugoslavije bilo ispravljanja
propusta ovih dogovora, ali te teze nisu uvjerljive; mogu biti tek minimalno
tačne budući da je u tadašnjoj jezičkoj politici bilo nekakvog pozitivnog
odnosa samo prema specifičnoj leksici bh. „Muslimana“, i to samo u pravopisima
i gramatikama objavljivanim u Bosni i Hercegovini, no ne i prema nazivu,
čuvanju i afirmaciji njihovoga jezika.
Pravni apsurdi
Iako je
Dejtonski mirovni sporazum, sa 11 svojih aneksa, potpisan na bosanskom, hrvatskom i srpskom, kao ravnopravno „vjerodostojnim“ jezicima, u
prisustvu šefova vodećih sila Zapada, zatim i Srbije i Hrvatske, prema riječima prof.dr. Kasima Trnke, u mnogim od 14
ustava koji su na snazi u Bosni i Hercegovini bosanski jezik – nije priznat
(uključujući ovdje i Ustav Kantona Sarajevo). Profesor Trnka je predložio vrlo
jasnu i preciznu mapu puta u pravnoj bici za bosanski jezik: poslati kolektivne
i privatne tužbe Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine da ispravi ove „propuste“ u
spomenutim ustavima, pa ako se ta bitka ne dobije ovdje, u zemlji bosanskoga
jezika, onda ići pred Međunarodni sud pravde u Strazburu. Profesor Trnka je
okrivio i OHR, kao vrhovnog tumača Dejtonskog sporazuma, koji ne radi svoj
posao, tj. mirno gleda kako se, u srcu Evrope, nad jednim narodom provodi
srpsko-hrvatska politika aparthejda!
„Bosanski jezik će nestati ili će se
politički etablirati!“
No, pravna
bitka ni izdaleka nije dovoljna da bismo pobijedili u ovom nametnutom ratu.
„Bosanski jezik će nestati ili će se politički etablirati!“ rekao je na ovom skupu dr. Alen Kulundžija. Naruku mu ide najširi,
evropski politički kontekst u kome broj jezika na ovom kontinentu poslije Prvog
svjetskog rata raste – ne zato što se ti jezici „izmišljaju“,
nego zato što se priznaju. (U Evropi je prije Prvog svjetskog rata bilo samo 15
jezika; danas ih ima oko 50.) Pravnu bitku za bosanski jezik mora pratiti
snažna, gotovo bismo rekli: nova bošnjačka kulturna samosvijest prema kojoj je
borba za bosanski jezik – borba za narod, za sebe, za svoju državu Bosnu, jer
jezik – to je narod; a njegovo očuvanje i političko etabliranje i afirmiranje –
to je naša vjerska i nacionalna dužnost. Ta svijest o sebi i svojoj
samobitnosti zahtijeva neizbježne aktivnosti: prevođenje književnih djela
svjetske književnosti na bosanski jezik; prevođenje djela napisanih na
bosanskom na druge jezike; otvaranje lektorata; donošenje zakona o jeziku; objavljivanje
rječnikā, pravopisa i gramatike bosanskoga jezika (mislimo na nova, ispravljena
izdanja); otvaranje instituta za istraživanje i afirmaciju bosanskoga jezika u
zemlji i svijetu; investiranje u skupa istraživanja dijalekata, leksike,
akcenata… bosanskoga jezika i njegove interferencije sa drugim jezicima;
itd.
Unutarbošnjački apsurdi:“Znam ja
nas…“
Svaki će
iole (samo)svjesni Bošnjak i Bosanac
postaviti sasvim opravdano, logično pitanje: Ako je to tako ozbilljno,
sudbinsko pitanje Bošnjaka, kao što jeste, šta su naši dosad radili kad je u
pitanju bosanski jezik? Priča o tome je vrlo duga, a odgovor će se svesti na
jednu jedinu tvrdnju: njih to pitanje niti je kad zanimalo, niti ih zanima, jer
oni i nemaju svijesti o bosanskome jeziku, bošnjačkoj književnosti i kulturi,
ni o čemu osim o svojim političkim pozicijama. Dok naša djeca, sa svojim
samosvjesnim roditeljima, vode bitku za svoj jezik odbijajući četnička i
tuđmanovska svjedočanstva, podižući dislocirane škole, štrajkujući pod šatorima
ispred OHR-a, pogledajte apsurda: vodeći politički predstavnici, koji, navodno,
predstavljaju bošnjački narod, godinama uporno o tome šute; šuti PEN centar
Bosne i Hercegovine i svi bošnjački članovi ovog sramnog tijela; šuti Društvo
pisaca Bosne i Hercegovine; šute brojni parlamenti; šute NGO organizacije; šuti
bošnjačke elite i „elite“, filozofi, filmadžije, slikari, pjesnici, muzikolozi,
muzičari, novinari… Svi oni šute pred aparthejdom nad narodom iz koga su
ponikli, svi se stide maternjeg, bosanskoga jezika, svi nose kompleks
muslimanskog /bošnjačkog porijekla, pa sve one koji se zalažu za taj jezik ili
pišu njime smatraju nacionalistima! Ima tu cvjećki za urnek! Na primjer, uoči
samog ovogodišnjeg Ramazanskog bajrama bivši reis i akademik – grdne rane! –
Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti (BANU) izli svoje komplekse pa frazu
bosanskoga jezika Bajram šerif mubarek
olsun, pjeneći od neznanja i nekulture, nazva tursko- perzijskom, pa
predloži neku vlastitu kovanicu koja bi bila smiješna da nije žalosna. Ni on ni
veći dio naše elite nemaju pojma o Platonovoj teoriji o primarnim i sekundarnim
riječima u svakome jeziku, teoriji koju su slavni muslimanski
jezikoslovci: Ibnu'l-Džinni, Sibevejh, Isfahani, Taberi, Sujuti… davno
razradili tumačeći kur'anske ajete koji govore o jeziku i raznovrsnosti jezika
kao Allahovom daru čovječanstvu. O tome smo izlagali pred ovim cijenjenim
skupom, a profesor Jahić – vidi apsurda: kolega spomenutog akademika u BANU-u!
– postavio je pitanje islamske leksike u bosanskome jeziku. Zaista, veliki
bošnjački alimi koji su pisali na bosanskome jeziku: hafiz Zenunović, hafiz Gašević, Sejfullah Proho, Kasim-ef. Dobrača…
dali su veliki doprinos razvoju i afirmaciju našeg jezika, i nama se čini da se
to krupno pitanje vrlo lahko može riješiti Platon-Taberijevom teorijom o
primarnim (asli) i sekundarnim (dukhule) riječima svakoga jezika, pa i
bosanskog. Naime, kao i svaki jezik, i bosanski je, unutar sebe, formirao i
svoj sistem (pravila) i svoj kod (leksiku, građu), ali je – kao i svaki jezik –
primao od drugih jezika leksiku (ponekad i pravila), tj. sekundarne riječi, kao
što je i davao drugim jezicima svoje, primarne riječi. Otuda, Bajram je bosanska, istina sekundarna riječ kao i
mikrofon, bicikl, univerzitet, vakcina…Zašto za ove posljednje riječi naše
„elite“ ne kažu da su strane? Zato što su one u bosanski došle iz nekog od
evropskih jezika. Pa ako ove riječi nisu strane, kako neko može Bajram, namaz,
bezistan, arsenal, duvak, abdest… nazvati stranim riječima, i zašto se
stidjeti tih riječi sa tako profinjenim nijansama u njihovom značenju? Kakav
apsurd: Sabor Islamske zajednice na najvišem nivou i na najopsežniji način
pokazuje brigu o bosanskome jeziku, a bivši reis nipodaštava taj jezik i radi
za SANU! Sabor Islamske zajednice naređuje svakoj jedinici IZ-e da se služi bosanskim i jezicima svojih članova
nebošnjaka, uvodi Dane bosanskoga jezika u IZ-i, a na Fakultetu islamskih nauka
bivši dekan ukida predmet Bosanski jezik i bošnjačka književnost, dok „najistaknutiji“
profesori i njihovi asistenti pišu i predaju – na hrvatskome jeziku! „Znam ja
nas, …. !“ rekao bi Ahmed-ef. Burek (iz Batuše kod Gor. Vakufa) u
antologijskoj kletvi na „čistom“ bosanskome jeziku koju ovdje niti možemo
dokraja navesti niti je prešutiti!
(The Bosnia
Times)
