KOLUMNA
Naši đaci moraju
znati da se Srebrenica nije dogodila slučajno, već da je rezultat i jedina
moguća posljedica sveukupne ratne politike Srbije i Republike Srpske od 1992.
do 1995. godine u Bosni i Hercegovini
Piše: Nemanja
Stjepanović, thebosniatimes.ba
Govor budućeg
predsjednika Srbije na jednom od budućih obilježavanja godišnjice srebreničkog
genocida u Potočarima.
Poštovani
Srebreničani, poštovani Bosanci i Hercegovci, drage Majke Srebrenice,
Prošlo je previše
godina da bismo šutali, poznato je previše činjenica da bismo negirali, mnogo
je suza proliveno da bismo se i dalje pravili da ne primjećujemo bol majki,
sestara, kćerki, očeva, braće i sinova koji su svoje najbliže izgubili u julu
1995. godine u Podrinju nakon pada Srebrenice.
Došao sam ovdje
da vas uvjerim da je sa poricanjem onoga što se tada dogodilo sa naše strane
završeno. Došao sam da kao predsjednik Srbije preuzmem odgovornost svojih
prethodnika iz vladajućih struktura u Srbiji i njihovih saveznika koji su tokom
i nakon rata predvodili srpski narod u Bosni i Hercegovini. Pred vama stojim
ponizno i iskreno se izvinjavam za nedjela onih koji su zločin planirali,
organizovali i sproveli, ali i u ime onih koji su ga toliko godina prećutkivali,
poricali ili čak odobravali.
Šta mi danas
izvan svake sumnje znamo i, što je još važnije, šta prihvatamo o događajima iz
jula 1995. godine? Znamo da je vojska Ratka Mladića ušla u Srebrenicu, znamo da
su muškarci koji su se sklonili ovdje u Potočarima odvojeni od žena i djece,
znamo i prihvatamo da su neki već tu ubijeni, a većina prebačena u Bratunac,
potom u Zvornik. Znamo da se tih dana nije razgovaralo da li će, nego gdje će
zarobljeni dječaci i muškarci biti pobijeni, znamo da je njih osam hiljada
hladnokrvno streljano tokom samo nekoliko dana u savršeno organizovanoj fabrici
ubijanja. Znamo i prihvatamo da nijedan jedini zarobljeni dječak, mladić i
muškarac nije pošteđen. Nijedan. Njihova tijela odmah su sahranjena. Za pokop
je sve unaprijed bilo spremno. U isto vrijeme, svi ostali civili nasilno su
protjerani. U Srebrenici, to znamo i prihvatamo, svega nekoliko dana po ulasku
Mladićeve vojske nije bilo više nijednog jedinog Bošnjaka.
Sve te činjenice
poznate su zahvaljujući krivičnim istragama, dokazima izvedenim pred sudovima i
zaključcima sudskih vijeća. Dva međunarodna suda okvalifikovala su događaje u i
oko Srebrenice u julu 1995. godine kao genocid. Mi nemamo pravo da to mijenjamo
i smišljamo nova imena. Suprotno svojim prethodnicima na čelu Republike Srbije,
želim jasno da kažem da vlast i građani koje zastupam prihvataju nalaze sudova.
U njihovo ime danas kažem – Da, u Srebrenici je u julu 1995. godine počinjen
genocid.
To ne znači, kao
što će revizionisti sigurno pokušati da podmetnu, da prihvatam da je srpski
narod genocidan. Naprotiv. Prihvatanje odgovornosti za nedjela naših
prethodnika sa srpskog naroda skida anatemu zločinaca. Genocidni su oni koji su
genocid počinili, a ne njihovi sunarodnici. Genocidni su i oni koji počinioce genocida
i danas podržavaju. Uvjeravam vas da ćemo preduzeti sve da ih unutar Srbije i
srpskog naroda bude što manje.
Činjenice o
Srebrenici i ratu u Bosni i Hercegovini neće se više prećutkivati u
udžbenicima, javnim dokumentima i nastupima državnih zvaničnika Srbije. Nigdje
i ni u čemu nad čime naša vlast ima kontrolu. Informisati ćemo one koji i danas
ne znaju, uvjeriti one koji ne prihvataju, ušutkati one koji srebrenički
genocid odobravaju. Đaci u Srbiji će do kraja srednjoškolskog obrazovanja znati
svaki detalj o srebreničkom genocidu – iz udžbenika, preko nastavnika i putem
školskih posjeta Memorijalnom centru u kojem se danas nalazimo.
Naši đaci moraju
znati da se Srebrenica nije dogodila slučajno, već da je rezultat i jedina
moguća posljedica sveukupne ratne politike Srbije i Republike Srpske od 1992.
do 1995. godine u Bosni i Hercegovini. Nisu Srbi željeli samo Srebrenicu, niti
su samo tamo počinili zločin. Cilj je bilo cijelo Podrinje, bosanska Krajina,
podjela Sarajeva, uspostavljanje granice zamišljene srpske države na Uni i
Neretvi, a brisanje one na Drini. Još gore, cilj je bio da se zamišljena srpska
država u Bosni i Hercegovini etnički očisti, da njom Srbi vladaju i u njoj sami
žive. Svi koji su se našli na putu tom planu ubijeni su, zatvarani, mučeni,
silovani, protjerani. Konačno, cilj je bio da ta i takva država jednog dana
postane dio Velike Srbije.
Želim danas da
vas uvjerim da ću učiniti sve da se u državi na čijem sam čelu iskorijeni i
najmanji san o Velikoj Srbiji, jer svaki takav san podrazumijeva zločine i
etničko čišćenje. Zato poručujem našim sunarodnicima u Republici Srpskoj –
jedini put istinske saradnje vodi preko izgradnje jedinstvene, multinacionalne
i na vladavini prava zasnovane Bosne i Hercegovine.
Da, stradali su i
Srbi u Podrinju i cijeloj Bosni i Hercegovini. Ubijani su civili i u srpskim
selima tokom rata. I o njihovoj patnji, kao i o stradanju Hrvata, moramo
govoriti, truditi se da svaku sudbinu razjasnimo i otkrijemo i kaznimo
počinioce. Zločini nad Srbima u Bosni i Hercegovini, međutim, nisu i ne smiju
biti opravdanje za kampanju nasilja nad nesrbima.
U tom pogledu, ne
želim da ostanem nedorečen u vezi sa ulogom Srbije u srebreničkom genocidu i
ratu u Bosni i Hercegovini. Njena uloga je sramotna, odgovornost nemjerljivo velika.
Rat je pokrenut i vođen iz Beograda, oružje i municija kojima su ubijane
srebreničke i druge žrtve stizali su iz Srbije, plate planerima, organizatorima
i počiniocima srebreničkog genocida i drugih zločina nad nesrbima tokom
trajanja cijelog rata u Bosni i Hercegovini isplaćivane su iz Beograda, naše
jedinice dolazile su u ispomoć, učestvovale u zločinima u mnogim
bosansko-hercegovačkim gradovima i selima, pa i u likvidacijama zarobljenih
Srebreničana. Mi se takve politike sa gnušanjem odričemo i odlučno prekidamo sa
zaštitom i pravdanjem naših prethodnika koji su je sprovodili.
Gledam vas u oči
i obećavam da će naši državni organi preduzeti sve da svaki do posljednjeg
osumnjičenog ratnog zločinca koji se zatekne na teritoriji Srbije bude
procesuiran ili izručen Bosni i Hercegovini. Srbija neće biti utočište onima
koji su, čineći zlo drugima, ukaljali njeno ime.
Draga braćo
Bošnjaci, ne sanjajte osvetu. Stojim pred vama i molim za oproštaj. Molim vas
da moje izvinjenje prihvatite. Prekinimo jednom zauvijek spiralu nasilja koja
je i vama i nama nanijela toliko boli kroz historiju, koja je region u kojem
živimo dovela na ivicu bijede i očaja. Sa te tačke godinama ne uspijevamo da se
pomjerimo. Ne zato što smo nesposobni, neobrazovani i lijeni, već zato što smo
razjedinjeni i opterećeni stalnim svađama. Zato što toliko dugo od završetka
rata i dalje živimo ratnu stvarnost. Takvo stanje je neodrživo, a neodgovornost
poslijeratnih državnika u regionu – neoprostiva.
Imam jedan jedini
san. Da moje današnje obraćanje ovdje pred vama bude prvi korak na putu
moralnog i svakog drugog ozdravljenja naših odnosa. Zato vas molim da moje
riječi prihvatite. Zato ovdje danas molim za oproštaj. Bez pomirenja žrtve neće
počivati u miru, niti bez pomirenja mi možemo živjeti u miru.
Neka živi
bratstvo Bošnjaka, Hrvata, Srba i drugih naroda Bosne i Hercegovine, neka živi
jedinstvena Bosna i Hercegovina i njeno prijateljstvo sa susjednim zemljama!
Neka se nikada ne
ponovi Srebrenica, neka se nikada ne ponovi rat među našim narodima, prestanimo
jednom zauvijek sa međunacionalnim razmiricama i sukobima! Uspostavljanje
trajnog mira naša je obaveza prema srebreničkim i svim drugim žrtvama, baš kao
i prema onima rođenima poslije Srebrenice, koji žive sa nama i živjet će ovdje
nakon nas.
Autor je
dugogodišnji izvještač novinske agencije Sense iz Međunarodnog krivičnog suda
za bivšu Jugoslaviju u Hagu, danas istraživač u Fondu za humanitarno pravo u
Beogradu.
(The Bosnia
Times, Peščanik.net)
