GLOBAL
Turska je iskusila izbjegličku krizu i poslije Drugog
svjetskog rata – kada je 1950. godine Bugarska proterjala sto hiljada Turaka, i
kada je veliki broj muslimana pobjegao iz Bosne i Hercegovine tokom rata 90ih
FOTO: (AP)
Kvart Balariči nalazi se na desetak kilometara od centra
Ankare. Od 2011. godine, ovaj skroman dio grada postao je dom više od 30.000
sirijskih izbjeglica. Veliki broj pridošlica privukao je ogromnu pažnju na
Balariči, zbog čega je ovaj kvart postao sinonim za savremene probleme i
tenzije sa kojima se Turska suočava.
Iako se mnogo truda i sredstava ulaže kako u osiguravanje
socijalne pomoći najugroženijima, tako i u obrazovanje sirijske djece, Balariči
je postao centar brojnih nasilnih konflikata i napada na Sirijce.
Problemi Balaričija ukazuju na duboku egzistencijalnu krizu
sa kojom će se Turska suočavati u narednim decenijama. Od početka sirijskog
građanskog rata, više od dva i po miliona Sirijaca se naselilo u Turskoj, od
čega je većina u gradovima, prije nego u izbjegličkim kampovima.
Loši uslovi života, nezaposlenost i slab pristup
zdravstvenoj njezi otežavaju život Sirijcima koji žive na mjestima kao što je
Balariči.
Turski predsjednik R. T. Erdogan rekao je ove sedmice da će
milioni Sirijaca koji žive u Turskoj imati “priliku da postanu državljani
zemlje koja im je dala utočište”.
“Naše Ministarstvo unutrašnjih poslova preduzelo je
korake po tom pitanju. Dat ćemo šansu za dobijanje državljanstva pomažući ovoj
braći i sestrama”, poručio je Erdogan.
Iako postoje brojna otvorena pitanja o broju Sirijaca koji
će se odlučiti da ostanu, kao i njihov uticaj na budućnost turskog društva,
kulture i politike, historija ipak nudi neke odgovore.
Migrantske krize nisu nešto novo u Turskoj. Štaviše,
izbjeglice su odigrale veliku ulogu u modernoj turskoj historiji.
Anatolija je od antičkih vremena bila “gostionica”
putnika, trgovaca, hodočasnika, osvajača, probisvijeta i razbojnika. Priliv
migranata najveći je bio tokom 19. vijeka je veliki broj ljudi sa Balkana i
Kavkaza hrlio u Otomansko carstvo.
Sa dolaskom Mustafe Kemala Ataturka na vlast i sa
uspostavljanjem republike, Ankara je kao gubitnik u Prvom svjetskom ratu morala
da prihvati više od pola miliona raseljenih muslimana iz Grčke, kao dio
formalnog dogovora sa Atinom o razmjeni stanovništva.
Turska ekonomija bila je u katastrofalnom stanju na početku
međuratnog perioda, a činjenica da većina pridošlica nije govorila turski jezik
niti je imala vještine potrebne za novi život, samo je pogoršala situaciju.
FOTO: Ataturk (Profimedia)
Iako je situacija bila teška, upravo te poteškoće su Ankari
olakšale da asimiluje veliki broj migranata. Kako su pridošlice bile većinski
nepismene, njihova stambena pitanja, zaposlenje i obrazovanje su u potpunosti
bili u rukama vlade koja je suptilno nametnula turski identitet raznim
programima asimilacije.
Turska je iskusila izbjegličku krizu i poslije Drugog
svjetskog rata – kada je 1950. godine Bugarska proterjala sto hiljada Turaka, i
kada je veliki broj muslimana pobjegao iz Bosne i Hercegovine tokom rata 90ih.
Iako balkanske izbjeglice koje su se tokom druge polovine
20. vijeka naselile u Turskoj nisu mnogo uticale na društvo, sa Sirijcima će
situacija vjerovatno biti različita.
Prema podacima turske vlade, preko 150.000 beba sirijskih
izbjeglica registrovano je od 2011. godine. Iako ova djeca ne dobivaju
automatski državljanstvo, mnogi ističu da se oni nikada neće vratiti u Siriju.
To potvrđuje i situacija “na terenu” gdje su Sirijci već otvorili
stotine radnji, uslužnih objekata i slično, a pojavile su se i čak novine na
arapskom namijenjene upravo sirijskoj dijaspori.
To sve sugeriše da je počela nova era u migrantskoj
historiji Turske – era u kojoj Sirijci ostavljaju svoj trag na društvo u
cjelini. Broj preduzeća u vlasništvu sirijskih državljana porastao je u periodu
od 2010. do 2015. godine sa 30 na 1599. Uz to, otvoren je i veliki broj
arapskih škola.
Ukoliko se Erdoganovo obećanje o državljanstvu ostvari,
efekti će tek biti dramatični pošto bi Sirijci kroz par godina mogli da čine
primjetan udio turskog glasačkog tela. Na taj način, ne samo da će Erdoganova
vlast ojačati, već će se stvoriti ozbiljna protuteža kurdskoj manjini.
Još uvijek je nejasno koji je dugoročni plan Ankare za
izbjegličku populaciju, ali kako građanski ratu Siriji još uvijek bijesni,
vjerovatno je da će se priliv nastaviti. Također, Sirijci su daleko čvršću u
svom etnokulturnom identitetu od prethodnih talasa migranata koji su se
naseljavali u Turskoj, što sve ukazuje na to da će se Ankara u bliskoj
budućnosti suočiti sa sirijski orijentisanom arapskom subkulturom na svom tlu.
Ta kultura će se proširiti kroz sve sfere društva –
politiku, muziku, kuhinju medije – a sirijska dijaspora predstavljače
fundamentalan izazov za turski nacionalizam. Kako većina građana i dalje vidi
tursko državljanstvo više kao etničko, nego kao građansko pitanje, teško da će
sirijski Arapi u skorije vrijeme biti posmatrani kao dio nacije.
Rezultat svega toga jeste da će se i vanjska i unutrašnja
politika Ankare drastično promijeniti i da će pod pritiskom te dijaspore,
Turska biti primorana da traži istaknutiju ulogu u poslijeratnoj budućnosti
Sirije. U svakom slučaju, Turska će biti transformirana, spolja i iznutra.
(The Bosnia Times, FA)
