KOLUMNA
Je li moguće da je religija žrtava i shodno kategoriziranje
njih kao „drugih“ opravdanje za brisanje i zaboravljanje tog događaja kao da se
nikada nije ni desio?
Piše: Hatem Bazian, thebosniatimes.ba
Zašto se historija dijeli na prije i poslije 11. septembra,
a ne na prije i poslije bosanskog genocida? Je li moguće da je religija žrtava
i shodno kategoriziranje njih kao „drugih“ opravdanje za brisanje i
zaboravljanje tog događaja kao da se nikada nije ni desio?
Historija je knjiga bez kraja, konstantno uređivana i
preuređivana od strane mnogih autora i različitih interesa. Kao akademici, mi smo obučeni da historiju
promatramo iz različitih uglova i tražimo sve moguće izvore prije nego stignemo
do zaključka o određenoj temi ili problemu. Zbog toga nam historija predstavlja
najveći mogući izazov jer istraživanje problema zavisi od raznih subjektivnih
ograničenja koja nas sprječavaju da dođemo do krajnjeg zaključka.
Uzmimo za primjer mjerenje vremena i osnovnu upotrebu
kalendara. Za njih se pretpostavlja da su nepristrasni, ali su u stvarnosti,
kao veoma subjektivni procesi, daleko od toga. Jesmo li mi u 2016. godini? Koje
mjere i kriteriji se koriste da bi se došlo do ovog zaključka? Označavanje
historije i korištenje kalendara je subjektivno i nimalo nepristrasno ili
objektivno označavanje protoka vremena.
U današnjem kontekstu, historiju je označio teroristički
napad 11. septembra, 2001., vrlo važan i užasavajući događaj koji je doveo do
smrti 2996 nevinih osoba. Te terorističke napade su direktno i indirektno
osjetili ljudi širom zemaljske kugle i oni se prikladno obilježavaju svake
godine. Međutim, s globalnog stanovišta, označavanje ovog groznog događaja kao
jedinu odrednicu u vremenu je problematično. Ovdje se 11. septembar koristi kao
događaj prije i poslije koga se označava vrijeme, vrlo slično načinu
funkcioniranja gregorijanskog kalendara, ali on ne predstavlja univerzalnu
odrednicu bez obzira na njegovo široku upotrebu.
Dok sam bio u Sarajevu prošle sedmice, problem označavanja i
brisanja historije mi je stalno bio na umu. Za Bosnu, historija se označava u
odnosu na genocid, odnosno na srebrenički masakr prilikom kojeg je za dva dana, od 11. do 13. jula, pod zaštitom
UN-a, ubijeno 8272 bošnjačka civila. Genocid u Bosni izvršila je vojska
Republike Srbske pod komandom generala Ratka Mladića koji je ubio oko 100,000
civila, svjedočio sistematskom silovanju oko 12,000 do 20,000 bošnjačkih žena,
izvršio etničko čišćenje i raselio 2,2 miliona ljudi, većinski bosanskih
muslimana. Zločine genocida protiv bosanskih muslimana proživjeli su i
svjedočili stanovnici ove zemlje, kao i svjetska zajednica. Ovdje, moramo
postaviti pitanje zašto bosanski genocid nije historijski označen? Zašto je bio
podvrgnut slojevitim brisanjima i izostavljen iz referenci kao da se nije ni
desio?
Ako je 11. septembar, zbog ogromnih napada i velikog broja ljudskih
žrtvi, pravedno označen i obilježavan, onda je sigurno da bosanski genocid, sa
višestrukim napadima u toku četiri godine i bezbroj masakara, treba biti
nepomična tačka u historiji. Statistički, genocid u Srebrenici donio je tri
puta više žrtvi i zasigurno zaslužuje obilježavanje. Ja ne pokušavam porediti
te užasne činove, niti mi je u cilju da mjerim ko je više propatio, već
objašnjavam kako je historija negdje označena, a negdje ne, i kako su neki
ljudi izbrisani iz svjetskog pamćenja. Zašto se historija dijeli na prije i
poslije 11. septembra, a ne na prije i poslije bosanskog genocida? Je li moguće
da je religija žrtava i shodno kategorisanje njih kao drugih opravdanje za
brisanje i zaboravljanje tog događaja kao da se nikada nije ni desio?
Na Evropskom samitu o islamofobija, Jack Straw, britanski
ministar vanjskih poslova od 2001. do 2006. za vrijeme premijera Tonyja Blaira,
insistirao je na označavanju vremena u odnosu na 11. septembar i izjavio da je
taj datum najvažniji događaj koji prisutni moraju obilježiti u našem vremenu.
Publiku na samitu su većinom činili muslimani i otvaranje na kojem je Straw
držao govor je održano u obnovljenoj nacionalnoj biblioteci. To je bilo mjesto
gdje je u jednom mahu spaljen najveći broj knjiga u historiji Evrope, sa 2
miliona naslova namjerno ciljanih od strane Srba kao čin kulturalnog i
intelektualnog genocida počinjenog nad kolektivnim nasljedstvom bosanskih
muslimana.
Straw nije shvatio da su ljudi u toj prostoriji putovali i
pristali da dođu na konferenciju jer se održava u Sarajevu, u znak sjećanja i
solidarnosti sa značajnom historijom bosanskog naroda koja se konstantno briše
iz evropske svijesti.
Straw nam je priredio takvo brisanje na samitu. Dodajući sol
na ranu, gospodin Straw je sa pozornice zahtijevao od islamskih teologa da
izdaju fetve i izjasne se protiv DAESH-a, time nagovještavajući pretpostavku da
oni ili šute ili kolektivno podržavaju i odgovorni su za ono što rade
teroristi.
Tokom diskusije, usprotivio sam se pripisivanju kolektivne
odgovornosti i neosnovanim tvrdnjama da islamski teolozi šute i da ih se treba
okriviti za ono što se dešava u Iraku. Spomenuo sam i to da sam učestvovao u
kolektivnom odgovoru islamskih učenjaka u kojem se opovrgavaju tvrdnje DAESH-a.
Također sam naglasio da ne postoji muslimanska organizacija, na bilo kojem
nivou, koja nije donijela izjavu, ako ne i više njih, po pitanju kriminalnih i
terorističkih radnji DAESH-a. Na kraju sam pitao Strawa zašto smatra da se
muslimani, kao skupina, svih 1.4 milijarde, trebaju držati odgovornima za
DAESH, a ne bivši američki predsjednik George W. Bush, Blair i on sam za
invaziju Iraka i kreiranje uvjeta za podizanje tog terorističkog pokreta.
Odgovor mu nije bio direktan i ubrzo je prešao sa nedostatka fetvi na
optuživanje ljudi koji su zbunjeni po pitanju toga šta trebaju činiti. Ljudska
zbunjenost nije jedinstvena za muslimane, a njegovo problematiziranje iste kao
da je ona uzrok stvaranja DAESH-a krajnje je zlobno. Straw je odbio priznati
bilo kakvu vrstu odgovornosti za horor koji se odvijao u Iraku. Na pozornici,
kao dio panel diskusije, nalazio se i Mehdi Hasan iz Al-Jazeera-e English koji
mu je stvarao pritisak da odgovori na pitanje izjavljujući pritom da je i sam
Blair prihvatio djelomičnu odgovornost i pitajući da li bi i on uradio isto,
ali uzalud.
Evropski samit o islamofobiji bio je trenutak označavanja i
neoznačavanja historije. Događaj koji se trebao zabilježiti i zapisati u
modernu historiju – lokalni narativ bosanskog genocida – spao je na brisanje i
prebacivanje odgovornosti. Time ne govorim da su sve prezentacije imale istu
grešku, naprotiv, neka odlična istraživanja i govornici ponudili su detaljne
izvještaje o islamofobiji na evropskim i teorijskim nivoima. Međutim otvaranje
i neki dijelovi samita stvorili su problematičan okvir i potrošili prijeko
potrebne resurse.
Ono što genocid u Bosni pruža je pravi moderni primjer
ozbiljnih posljedica islamofobije. Genocid u Bosni nam pokazuje šta se desi
kada se proces dehumanizacije spoji sa nativizmom, nacionalističkim zanosom.
Logori smrti, masovna silovanja, etničko čišćenje i genocid počinju sa
stvaranjem narativa o „drugima“ koji se onda sprovodi u djelo. Narativ o
muslimanima u Evropi i Americi bi trebao biti upozorenje za sve one kojih se
tiče, a ono što je doživjela Bosna treba biti jasna lekcija da se obećanje
„nikada više“ nije ispunilo.
(The Bosnia Times, Prevela: Esma Latić)
