Peter Oborne je nanovo rođen novinar.
Odrastao, kako kaže, u britanskom establišmentu, u prosperitetnom dijelu matičnih okruga, otac mu je bio vojni oficir, a djed ratni heroj. Privatno obrazovan u jednoj od naših boljih javnih škola i na Christ's College Cambridgeu, njegova rana spisateljska karijera pratila je predvidljiv put kao politički dopisnik za takve bastione torijevog establišmenta kao što su Daily Mail, Telegraph i Spectator.
Oborne je postajao sve nelagodniji zbog demonizacije muslimana nakon terorističkih napada 2001.
Negdje na liniji, međutim, počeo je primjećivati da svijet nije baš onakav kakav je bio odgojen da vjeruje i, stoga, da odluta od poruke.
Saosećam.
Iako nisam baš iz iste ladice kao Oborne, i ja sam rođen u porodici srednje klase, Home Counties i školovao sam se privatno. Moj put do Damaska (vjerovatno odgovarajući termin s obzirom na temu o kojoj ćemo razgovarati) dseio se ranije od njegovog.
Čak iu izolaciji svog katoličkog internata, sa samo The Timesom i Daily Telegraphom na koje sam se mogao osloniti za informacije o vanjskom svijetu, uspio sam shvatiti da nešto nije u redu sa zvaničnom verzijom rata u Vijetnamu i mojim pogledima promjenio od tog trenutka.
Oborneov “put za Damask” došao je kasnije. Duboko moralan čovjek, s dubokim osjećajem za dobro i pogrešno i upitnom inteligencijom, postajao je sve nelagodniji zbog demonizacije muslimana koja je uslijedila nakon terorističkog napada na njujorške tornjeve blizance 2001. godine.
Godine 2015. dao je ostavku na svoju udobnu poziciju glavnog političkog komentatora Daily Telegrapha i od tada je zaorao vlastitu brazdu.
Rezultat je ovo veličanstveno djelo koje dokumentira odnose između islama i Zapada.
Veličanstveno djelo
Prva poglavlja govore o historiji odnosa između muslimana i tri velike imperijalne sile: SAD, Francuske i Britanije. Do sredine 20. stoljeća kontakt između SAD-a i islamskog svijeta bio je ograničen na borbu protiv pirata iz Barbaryja i potiskivanje plemena Moro na Filipinima.
Prvi muslimani su došli u SAD prije 400 godina kao robovi, a do napada 11. septembra njihov uticaj na američku politiku i kulturu bio je marginalan.
Amerika se prvi put počela baviti arapskim svijetom 1930-ih kada je, nakon otkrića ogromnih rezervi nafte, podržala arapske tiranije i šaha u Iranu. Uloga CIA-e u rušenju prve izabrane vlade Irana i decenijama bezuvjetne podrške Izraelu doveli su je neopozivo u sukob s velikim dijelom arapskog svijeta.
Angažman Britanaca i Francuske s muslimanskim svijetom seže mnogo dalje do dana njihovih imperija. U Britaniji je postkolonijalna era rezultirala relativno velikom migracijom muslimana u Ujedinjeno Kraljevstvo, gdje su – uglavnom – živjeli u relativnom skladu sa autohtonim stanovništvom.
Francuzi su, međutim, morali biti cijenjeni u svom carstvu.
Opaki građanski rat u Alžiru rezultirao je masovnom migracijom bivših kolonijalista u domovinu čiji su ekstremno desničarski stavovi od tada trovali bunar francuske politike.
Alžirci starosjedioci koji su služili kolonijalnom režimu također su pobjegli u Francusku u velikom broju, što je rezultiralo rastom velike, osiromašene, ogorčene i ogorčene muslimanske podklase. Teroristički napadi 11. septembra bili su iskra koja je zapalila vatru u preriji.
Novi neprijatelj Zapada
Uicajni američki politikolog, Samuel Huntington, dugo je predviđao da će vakuum koji je uslijedio nakon raspada SSSR-a biti popunjen sukobom civilizacija, posebno između islama i Zapada.
Kršćanska desnica, neokonzervativni trustovi mozgova i nametljivi ratnici hladnog rata brzo su preuzeli kontrolu nad narativom o islamu, često s tragičnim posljedicama
Činilo se da je uspon Al Kaide i napad na New York i Pentagon ispunjenje tog proročanstva.
Oborne tvrdi da to nije bilo ništa slično. “Nijedna od pedesetak zemalja svijeta s muslimanskom većinom nije objavila rat SAD-u. Niti smo vidjeli formiranje islamske koalicije.”
On ide dalje: „Mnogi kredibilni analitičari u arapskom svijetu smatraju da su SAD odgovorne za uvjete koji su omogućili procvat terorističkih grupa poput Al Kaide – i postojanje Islamske države na prvom mjestu – kada su izvršile invaziju i okupirale Irak i uništile državne institucije. Huntington je bio veoma bitan. Njegova teza da se civilizirani svijet bori protiv “radikalnog islama” dala je zapadnom vojno-industrijskom kompleksu ideju o globalnom, sistematskom, multinacionalnom neprijatelju. To je pomoglo u stvaranju ratova i izazvalo mržnju u Sjedinjenim Državama i među njeni saveznici širom sveta.”
Jedno od najzanimljivijih poglavlja dokumentira kako su, nakon napada 11. septembra u SAD-u i Velikoj Britaniji, uobičajeni osumnjičeni – kršćanska desnica, neokonzervativni trustovi mozgova i suvišni ratnici hladnog rata – brzo preuzeli kontrolu nad narativ o islamu i ekstremizmu, često sa tragičnim posljedicamedan. Jedan primjer: Tahir Alam, visoko motivirani britanski državljanin pakistanskog porijekla, koji je, kao predsjedavajući guvernera, odigrao vodeću ulogu u preokretu propale srednje škole u Birminghamu.
On je osuđen i osramoćen na osnovu netačnih i anonimnih navoda o “Operaciji Trojanski konj”, nepostojećoj zavjeri muslimanskih ekstremista da “islamiziraju” lokalne škole. Posebno je deprimirajuća bila lahkoća s kojom su se vladine agencije, političari i mediji nasjeli na to.
Zapad, kaže Oborne, treba preispitati svoje odnose sa islamom. Nedavna zapadna analiza opterećena je intelektualnim i moralnim greškama. “Intelektualna greška je bila razmišljanje o islamu u terminima Hladnog rata…”
“Moralna greška je bila pretpostavka da je Zapad upleten u egzistencijalni sukob sa islamom (ili islamizmom), kao što je bio protiv Sovjetskog Saveza.”
On nastavlja: „Strategija je sama po sebi bila pogrešna. Takođe je dala legitimitet pokretima kao što su Al Kaida i Islamska država. Ove terorističke grupe su uvek tvrdile da je podrška Zapada demokratiji lažna. Zapadna politika od 11. septembra je potvrdila tu analizu al-Kaide. Obje strane imaju zajednički prezir prema demokratiji, ljudskim pravima, vladavini prava i zakonitom postupku. Obe na različite načine prihvataju marksističku doktrinu da cilj opravdava sredstva, sve do i uključujući varvarske metode poput mučenja i civilne žrtve.”
Kada je u pitanju demokratija, zapadne vlade govore dvoznačnim jezikom. Iako njihovi lideri redovno iskazuju ljubav prema slobodnim izborima i ljudskim pravima, oni su se prečesto – kao tokom hladnog rata – udruživali sa tiranima.
Egipat je samo najnoviji primjer.
Tek što je Muslimansko bratstvo 2012. godine osvojilo vlast u stvari najbližoj slobodnim izborima koje je Egipat ikada poznavao, počela su zvoniti zvona za uzbunu. Kada je, neizbježno, egipatska vojska zbacila izabranu vladu, zatvorila predsjednika i počela hapsiti, mučiti i ubijati svoje pristalice, Zapad je šutio.
Naprotiv, vojni diktator, general Abdel Fatah el-Sisi, primljen je s počastima u zapadnim prijestonicama. Dotok oružja i pomoći se nastavio. Kako bismo pretpostavili da ovo izgleda prosječnom Egipćaninu koji sluša zapadne lidere kako brbljaju o demokratiji i slobodi?
Odlična usluga
Ovo je impresivno djelo, savjesno dokumentovano i napisano sa prekrasnom jasnoćom.
Ne postoji, tvrdi Oborne, nikakav inherentan razlog da tri velike svjetske religije – judaizam, kršćanstvo i islam – budu u međusobnom ratu. Svi oni obožavaju istog Boga kao starozavjetni prorok Abraham.
Sve tri religije potiču sa Bliskog istoka i štuju mnoga ista istorijska sveta mjesta. Negdje moramo početi, naravno, ali s obzirom na nedavnu historiju, neće biti lahko vratiti duha u bocu.
Ako se ne slažem sa autorovom analizom, to je to što on nagovještava da se krivica za sadašnje tužno stanje stvari gotovo u potpunosti može svaliti na vrata Zapada. Da budemo jasni, mnogo toga može, ali kako se može objasniti svirepi ciklus sektaškog nasilja ili klanje od grla u sjevernoj Nigeriji? Sve velike religije sadrže virus ekstremizma.
Ne prihvatam ni sugestiju da je krivica uglavnom ili u potpunosti na Zapadu. Da budemo sigurni, većina toga jeste, ali postoje aspekti muslimanske kulture koje treba osporiti. Tretman žena i djevojčica, na primjer.
I kako se dogodilo da su oni koji su postavljali bombe u londonskom metrou ili koji su ubili poslanika Davida Amesa bili britanski državljani, rođeni i odrasli u ovoj zemlji sa pristupom svim prednostima koje život u prosperitetnoj liberalnoj demokratiji može pružiti?
Jednom sam sreo poznatog novinara koji je izvještavao sa gotovo svih ratova i bojišta poslijeratnog doba. “Svakog dana,” rekao je, “ustajem i zahvaljujem Bogu što me nikada nije učinio stručnjakom za Bliski istok.”
Uopćeno govoreći, to je bio i moj osjećaj. Oborne je učinio veliku uslugu time što je otišao tamo gdje se drugi mejnstrim novinari i komentatori boje – ili im možda ne smeta – da kroče.
(TBT, MEE)