Nakon višemjesečnog pregovaranja, čini se da se američki predsjednik Joe Biden konačno odlučio da u julu ode u Saudijsku Arabiju kako bi se sastao sa prestolonasljednikom Mohamedom bin Salmanom.
Njegovo prvo predsjedničko putovanje na Bliski istok dolazi u vrijeme pojačanih tenzija, dok antiiranski jastrebovi u Zaljevu i Izraelu lobiraju u Washingtonu da odustane od pregovora o nuklearnom sporazumu i direktno se suoči s Iranom. Realnost je, međutim, da ne postoji vojno rješenje za pitanje Irana.
Vojska Bliskog istoka je mješavina različitih platformi i tehnologija koje nije lahko integrirati
Zahtjevi izraelskih zvaničnika za regionalnim jačanjem vojske protiv Irana vraćaju uspomene na viziju bivšeg predsjednika Donalda Trumpa o “arapskom NATO-u” – napola pripremljen koncept koji nikada nije bio ostvariv i teško da bi odvratio Iran da se uključi u svoje pod-prag aktivnosti u cijeloj regiji, a kamoli uvjeriti Iran da odustane od svojih nuklearnih ambicija.
Pozivi za povećanje američkog vojnog prisustva na Bliskom istoku također nisu u skladu sa realnošću u Washingtonu. Uzastopni američki predsjednici od Baracka Obame pokušavali su smanjiti svoje obveze u regiji, a umjesto toga osnažiti lokalne aktere da snose teret sigurnosti. Biden prati taj trend. Za ovu administraciju, Bliski istok ne smije postati smetnja koja povezuje vitalne resurse potrebne u središtu američke geostrateške pažnje na azijsko-pacifički region.
Iranski nuklearni sporazum bio bi prvi korak u stvaranju okvira pozitivne regionalne integracije izgrađene ne oko zajedničkih neprijatelja, već oko zajedničkih briga i interesa. U idealnom slučaju, Washington bi želio vidjeti razvoj regionalnog sigurnosnog okvira koji uključuje Iran, a gdje se sukob arapskog zaljeva s islamskom republikom zamjenjuje direktnim angažmanom.
VOJNI BUDŽET
U tom kontekstu, malo je vjerovatno da će SAD proširiti svoj trenutno ovjno prosustvo od oko 50.000 vojnika u području američke Centralne komande (Centcom). Ipak, neproporcionalni udjeli američkog vojnog budžeta idu na Bliski istok, uprkos tome što su operacije u Iraku i Afganistanu uveliko okončane: skoro 6 milijardi dolara godišnje, isključujući 2,7 milijardi dolara posvećenih Afganistanu. Izrael je na vrhu liste korisnika, koji je primio više od 146 milijardi dolara američke vojne pomoći od 1946. godine.
Stoga, uprkos tome što SAD pokušavaju da smanje svoje teškoće u regionu, one i dalje plaćaju račune za regionalnu sigurnost. Desetine milijardi dolara vrijedna američka vojna tehnologija dodjeljuje se regionalnim partnerima svake godine. U toku su velike misije Sjedinjenih Država za izgradnju kapaciteta i sposobnosti.
Ipak, unatoč svim tim naporima, SAD nisu uspjele stvoriti samoodrživu sigurnosnu infrastrukturu u regiji koja bi barem u vojnoj domeni mogla povući vlastitu težinu bez američkog vodstva – a za mnogo toga mogu se okriviti američki lokalni partneri sebe.
Strateški gledano, ne postoji zajednički temelj ili povjerenje za bliskoistočni sigurnosni pakt. Za Irak, Katar, Kuvajt i Oman, Iran je sastavni dio regionalne sigurnosne infrastrukture koja treba biti angažirana. U širem smislu, percepcije prijetnji i sigurnosne definicije uvelike se razlikuju između različitih arapskih država i Izraela.
Čak i ako bi se mala grupa država – uključujući Saudijsku Arabiju, Ujedinjene Arapske Emirate, Bahrein i Izrael – složila da je Iran najveća prijetnja regionalnoj sigurnosti i stabilnosti, načini i sredstva na koje su spremne da se pozabave ovim pitanjem uvelike se razlikuju . Nijedna od zaljevskih država ne bi htjela riskirati vojnu eskalaciju s Iranom, jer bi bile na prvoj liniji fronta, snosivši teret bilo kakve iranske odmazde. Napadi koje sponzorira Iran na infrastrukturu plina u Zaljevu 2019. pokazali su ranjivost ovih država.
Čak je i Izrael, koji se barem retorički čini da je najradikalniji antiiranski lobista u regionu, izuzetno ranjiv na iransku odmazdu. Unatoč nedavnim vježbama izraelske vojske i nadogradnji njenih zračnih snaga, ovo držanje odvraćanja ne može povjerovati činjenici da bi bilo kakav napad na iranski nuklearni program ne samo da bi imao ograničene vojne efekte, već bi imao i izuzetno visoku cijenu.
Stoga nije iznenađujuće da je Izrael pokušao zadržati tekuću konfrontaciju s Iranom u sivoj zoni između rata i mira, koristeći sajber sredstva i zamjenske operacije za postizanje svojih ciljeva.
NEDOSTATAK POVJERENJA
Na operativnom nivou, nedostatak duboko ukorijenjenog povjerenja između različitih bliskoistočnih država – uključujući i one iz Vijeća za saradnju u Zaljevu (GCC) – znači da je smislena integracija snaga i razmjena informacija praktično nemoguća. Iako je proces al-Ula mogao dovesti do kraja zaljevske krize, povjerenje između konkurenata još uvijek nije obnovljeno.
Već 40 godina, članovi GCC-a su se borili da integrišu svoje vojne snage i komande. Dok jedinstvena komandna infrastruktura postoji na papiru, a Snage Peninsula Shield imaju dodijeljene trupe, razdor oko suprotstavljenih sigurnosnih vizija među državama GCC-a nakon arapskog proljeća znači da uvježbane vježbe po strani, GCC vojske vrlo malo rade zajedno. Osjetljive informacije i obavještajni podaci se ne dijele, uprkos tome što postoji sistem razmjene informacija.
Teško je zamisliti da bi mnoge arapske države, osim UAE ili Bahreina, investirale u razmjenu obavještajnih podataka i informacija s Izraelom.
Vojska Bliskog istoka je mješavina različitih platformi i tehnologija koje nije lako integrirati. Samo preko šest zračnih snaga GCC-a, trenutno je u funkciji sedam različitih platformi borbenih aviona.
Dakle, odgovor na pitanje koliko bi bilo kakav sigurnosni pakt na Bliskom istoku mogao biti efikasan je „ne baš mnogo“. Svaki takav pakt zahtijeva šire razumijevanje sigurnosti izvan vojnog domena, uključujući sposobnosti sive zone kako bi se efikasno odvratile iranske surogat operacije. Takođe bi zahtijevalo vodstvo SAD-a da spoji različite zemlje i njihove preambiciozne lidere – lidersku ulogu koju SAD možda ne žele igrati na duge staze, jer se geostrateški prioriteti okreću dalje od regije.
Bez povjerenja i zajedničke vizije sigurnosti, bilo koji “savez” u regiji bit će samo još jedan papirnati tigar, beznadežno izvan dubine da se bavi iranskim surogat operacijama usmjerenim na mrežu širom regije.
(TBT, MEE)