KOLUMNA
Eli Wiesel preminuo je prošle nedjelje u 87.
godini. Dobitnik je Nobelove nagrade za mir 1986. godine. Preživio je holokaust
i bio jedan od vodećih glasova da se skrene pažnja na zločine na prostorima
bivše Jugoslavije. Ovaj članak objavljen je 2008. godine, neposredno nakon
hapšenja Radovana Karadžića
Piše: Eli Wiesel, thebosniatimes.ba
To je nezamislivo. Trinaest dugih godina,
mislili smo da se krije u planinama, okružen telohraniteljima. Tražili smo ga u
podzemnim bunkerima, snimali najzabačenije tačke regiona. Sve je bilo uzalud –
Radovan Karadžić, najozloglašeniji bjegunac bivše Jugoslavije, bio je javna
ličnost. Ljudi su ga sretali na ulici, u restoranima ili bioskopu; neki su ga
gledali na televiziji kako priča o alternativnoj medicini, i niko nije otkrio
njegov pravi identitet.
Pa ni ja ne bih mogao da mu skinem masku,
posmatrajući njegove nove fotografije, pod naočarima i bijelom bradom.
A poznavao sam ga. Da sam ga sreo na ulici,
mislim da bih mu se sjetio lica.
Bilo je to krajem 1992. Došao sam da
istražujem situaciju u Bosni i Srbiji. Uznemirujući izvještaji stizali su do
nas. Novine, radio-stanice i televizijski kanali prenosili su užasne slike:
bombardovani gradovi, tijela u masovnim grobnicama, masakrirana djeca,
obogaljeni muškarci, silovane žene.
Stizale su vijesti o strašnim nedjelima:
Tuzla i Srebrenica ušle su u anale zločina protiv čovječnosti. Riječi “Auschwitz
u Bosni” bile su svečano izgovarane.
Suočen sa indiferentnosti različitih vlada,
odgovorio sam na poziv jugoslovenskog predsjednika Dobrice Ćosića i, sa
članovima ekipe emisije “Nightline” Teda Kopela, zaputio sam se u
Beograd, Sarajevo i Banja Luku. Sreli smo se sa svim liderima regiona
izuzimajući lidera Hrvata. Predsjednik Franjo Tuđman negirao je holokaust, i
odbio sam da mu pružim ruku.
Ali jesam razgovarao sa Slobodanom
Miloševićem. I sa Karadžićem, u čijem se dvorcu – prava tvrđava – odigrao
susret. Njegov pogled bio je leden, progonjen, natprirodan. Bio je svemoćni
gospodar. Zašto toliko egzekucija, zašto toliko ubistava? Da li zbog nekog
nasilnog misticizma, zbog kulta smrti? Ne. Za njega, bilo je to nešto drugo:
fascinacija da ima apsolutnu moć, kako nad svojim neprijateljima, tako i nad
saveznicima.
Pitao sam ga zašto je naredio da se spali
čuvena Narodna biblioteka u Sarajevu. Pošto je želio da ga znaju kao psihijatra
i pjesnika, da li je bio uplašen od knjiga, i ljudske i humanističke istine
koju nude?
Crven u licu od bijesa, udarajući o sto,
tvrdio je da su muslimani sami zapalili zgradu, iznutra.
Usprotivio sam se. Video sam biblioteku u
ruševinama: uništene zidove, ožiljke od artiljerijske vatre. Zgrada je
napadnuta spolja.
Nije bilo smisla da se raspravljamo –
tvrdoglavi Karadžić je sve poricao.
Ideja da se osnuje međunarodni tribunal
bila je moja. Jednog dana, kada sam bio kod državnog sekretara Iglbergera,
razgovarali smo o tragičnoj situaciji u Bosni. Koje su bile opcije? Političke,
humanitarne, vojne?
Tada sam predložio da se napravi
međunarodni tribunal. Moj argument je bio da će samo dizanje optužnica protiv
osumnjičenih za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti moglo da ih uplaši.
Morali bi da budu izručeni. Iglberger je shvatio da je to dobra ideja i
predložio to svojim saveznicima u Evropi.
I da, i dalje mislim da zločinci moraju da
budu izvedeni pred međunarodne sudove kako bi to uticalo, i historijski i
pedagoški, na buduće generacije.
Neko može da pita: Kako adekvatno kazniti
čovjeka koji je kriv što je naredio ubistvo 8.000 ljudskih duša? Dobro pitanje.
Čini se da je zločin veći od kazne. Ali ova suđenja pomažu našoj kolektivnoj
memoriji. Samo iz tog razloga su opravdani.
Ostala je šokantna činjenica: Karadžić je
bio slobodan čovjek. Trinaest dugih godina. Živio je bez tjelohranitelja, u
bosanskim gradovima i selima, dok su lokalna i međunarodna policija i NATO
agenti pokušavali da ga pronađu.
Čija je to greška? Ko je odgovoran? Ko su
bili saučesnici?
Je li bio toliko dobro, toliko uspješno
prerušen? Možda se, neka nam je Bog u pomoći, ispod maske ubice krio propali
glumac?
(The Bosnia Times)
