Firma „JD Saddlery“ iz Orašja još od 2007. godine proizvodi sedla za konje, lagano osvaja svjetska tržišta i proširuje proizvodnju.
Neobično je to što se u našim krajevima, u njemačkoj firmi, proizvode western sedla, namijenjena prije svega za tržište Amerike. Mi smo navikli da uvozimo iz bogatih zemalja, a ne da u njih izvozimo i da firma na tome ostvaruje milionski profit, kao što to čini ova. Ipak, dobro je što ima izuzetaka, a firma iz Orašja je očiti dokaz uspješnosti.
Proizvodnja kožnih sedala je specifična. Gotovo sve se mora raditi ručno, strpljivo, s puno znaja i ljubavi za ovaj posao. Ali kad se posao završi, zadovoljstvo je veliko. To je kreativan posao i u sebi sadrži i neke elementa umjetnosti. Zato ovdje rade oni koji imaju preciznu ruku i osjećaj za lijepo, a i volju da se bave kreativnim radom. Da, tu su i zbog lijepe iznadprosječne zarade koja uvijek redovno stiže na račun. Uz to je radno vrijeme prilagođeno njihovim potrebama – pet dana tjedno, 34 sata efektivnog rada. Imaju kolektivne odmore od dva i dva i pol tjedna kada je to većini najpoželjnije. Radnici su mještani Orašja i okolnih mjesta.
Trinaest zaposlenih (kad sam prošli put bio tamo bilo ih je jedanaest) proizvodi 60-70 sedala mjesečno za tržišta od Amerike do Australije, a od nedavno, stidljivo, i za zemllje bivše Jugoslavije. Zanimljivo je da naši susjedi traže uglavnom najskuplja sedla. A koliko je ovo zanimljiv i atraktivan posao, pokazuje i činjenica da je u Orašju nedavno otvorena još jedna firma koja se bavi istom djelatnošću. I oni izvoze sve na strana tržišta, ali nisu konkurencija jedni drugima, jer svako ima svoje klijente.
Direktor firme „JD Saddlery“ od njenog osnivanja je Ivo Mijić, diplomirani ekonomist. Priprema se za obilježavanje petnaeste godišnjice uspješnog rada. Vlasnik iz Njemačke je u početku češće posjećivao ovu firmu, a sad ga već godinama nema. Kada mu je Ivo rekao da bi bilo dobro da ih ponovo posjeti, da neko ne bi pomislio da su zaboravljeni i ostavljeni, on je odgovorio da je to što ne dolazi dobar znak, znak da sve ide kako treba i da njegovo prisustvo nije potrebno. A ako su zadovoljni gazda, direktor i radnici, a zadovoljna i zajednica u kojoj djeluju i ostvaruju joj lijep prihod, zar je potrebno nešto više reći o toj firmi?
Ipak još nešto ću reći o direktoru. Dok su mladi uglavnom gledali kako da se ubace u državne firme, na sigurne „jasle“, da rade sa što manje rizika i odgovornosti, Ivo je izabrao teži put – počeo je posao pun rizika i neizvijesnosti. Trebalo je krenuti od nule. Ali uz puno truda, taktičnosti u odnosu s ljudima, neophodnog znanja i pomalo sreće, plodovi njegovog rada i rizika sve su vidljiviji.
Pitam se: zašto kod nas ne bi mogle i neke druge firme biti ovako uspješne?
(TBT, Mediji)
