ANALITIKA
Hajmo, začas, u
oktobar 2011. Kad je Tadić bio
još čvrsto u sedlu. Tih
dana se tadašnji naprednjački lider Tomislav
Nikolić
susreo s muftijom Muamerom Zukorlićem u Novom Pazaru
i poentirao. Nikolić je
tada shvatio ono što većina Srbije još
nije – da je Zukorlić
moderan političar
Piše: Zoran Panović, thebosniatimes.ba
U vrijeme dok je još bio muftija sandžački, i nije skinuo
vjersku odoru zbog bavljenja politikom, Muamer Zukorlić nije propustio šansu da na jedan od najvećih pravoslavnih
srpskih vjerskih praznika, Svetog Savu, bude kontroverzan. Odnosno da provocira
Srbe kako se, sad se vidi, olako dalo zaključiti
On je, dakle, na Svetog Savu 2015. prilikom osnivanja prvog bošnjačkog centra u Beču, između ostalog, rekao
da su Srbi kad god im je trebalo pameti, išli kod Bošnjaka, a kao dokaze naveo
primjere Emira Kusturice, Meše Selimovića, ali i Rasima
Ljajića.
“Takva je situacija i sa Emirom Kusturicom, znam da vam se kosa na glavi
podigne kada ga pomenem, ali da su Srbi mogli bez Emira Kusturice, ne bi ga na
ovaj način
prihvatili, forsirali i plasirali. To znači da srpska nacija
i kultura ne mogu bez bošnjačkih mozgova”,
rekao je tada muftija, pa nastavio: “Emir Kusturica je jedan bošnjački
mozak koji gledano sa aspekta kreacijskog kapaciteta prednjači u Srbiji, te ga
Srbi smatraju svojim genijalcem. Emir Kusturica je najveći srpski
prosvjetitelj poslije Svetog Save”, izjavio je Zukorlić, navodeći da to ne govori
zato što je Bošnjak, već zato što su to činjenice.
Kao dodatni primjer naveo je književnog velikana Mešu Selimovića:
“Srpski narod vam ne bi vratio Mešu Selimovića ni za kakve
pare, iako je Meša Mehmed, a Mehmed
je od Muhameda. I sada Srbi zvanično pišu o tome da je Meša
srpski pisac. Zamislite, Mehmed Meša
Selimović je srpski
pisac. Dakle, Meša je nesporno genijalac kojeg Srbi prisvajaju, bez obzira na
to kakvo mi mišljenje imali o njemu. Razlog tome je što srpska kultura ne može
bez Meše Selimovića,
kada njega sklonite, tu ostaje rupa”, zaključio je Zukorlić i šeretski dodao da je Rasim Ljajić “ime broj
jedan u Beogradu u politici”, jer se jedini održao 15 godina na političkoj sceni”.
Danas je, Muamere, to već 17
godina, dodali bismo.
I još se nije bila stišala bura oko ovih “elaboracija”, a
muftija je u martu iste 2015. kontroverzu prenio i na Nikolu Teslu:
“Veliki naučnik
Nikola Tesla, pred kraj života prešao je u islam. Nedavno je izbila teška rasprava oko pokušaja
SPC da prenese Teslinu urnu iz muzeja u Hram Svetog Save. Ukoliko nastave da se
svađaju
oko toga, ja ću morati
da im kažem da je Nikola Tesla musliman, jer je pred smrt primio islam. Prema
tome, ne mogu se kosti jednog muslimana unositi u crkvu”, izjavio je
muftija to onomad u Rožajama, a svjedoci kažu da je bio vidno nervozan zbog
pretresa na crnogorskoj granici i uskraćivanja boravka u
Crnoj Gori njegovim pratiocima.
I sve to 2015. bješe mnogo kontroverzno, ali da li je tako
kontroverzno, pakosno i opasno baš i maja 2016? Naravno, u određenim političkim kontekstima.
Ko je pakostan, ali iz drugog ugla, mogao bi da kaže da je ovakvim izjavama Muamer anticipirao predsjedničku kandidaturu
Rasima Ljajića i
maltene je preventivno racionalizirao i među onima koji
smatraju da je Rasim cool, ali da ne vjeruju da je srpsko društvo toliko sazrelo da ima svog Sadika Kana, da Bošnjak i musliman budu gradonačelnik Beograda ili
predsjednik Srbije.
Bilo je interesantno da je muftija te 2015. u konceptu
“odlaska Srba kod Bošnjaka po pamet” izostavio Vuka Jeremića, koji je po
majci Bošnjak – iz čuvene familije
Pozderaca. Koliko znam Vuka, on to uvijek ističe s ponosom, a slušao sam ga i lično kako se u šali ljutnuo što ga je muftija izostavio u svom spisku.
Po regionu i dalje se pročula vijest da bošnjačka
udruženja žrtava rata traže od
ambasadora Ujedinjenih nacija da ne podrže
kandidaturu Vuka Jeremića za
generalnog sekretara UN. U pismu koje potpisuju Udruženje žrtava i svjedoka
genocida i pokreta “Majke enklava Srebrenice i Žepa”, ističe se da je Jeremić osoba koja
“njeguje ideološke ideje koje su
bile pokretač za
masovna ubistva koja su kulminirala genocidom”. Navodi se i da je Jeremić zloupotrijebio
sjedište Generalne skupštine UN i organizovao proslavu pravoslavne Nove godine
na kojoj je izveden “Marš na Drinu”, što je za ova bošnjačka udruženja “simbol krvavih pohoda u BiH”. Jeremiću se zamjera i što je u UN branio integritet “četničkog vojvode”
Tomislava Nikolića, inače predsjednika
Srbije.
Ako bih ja posvjedočio da Jeremić nije
ništa od toga za šta ga optužuju u ovom slučaju, vjerovatno mi
ne bi povjerovali. Ali imao sam priliku prije par godina da budem gost (i izvještač) sa
jednog skupa ratnih veterana – pripadnika Vojske RS, Armije BiH i HVO. Tačnije, to je bio
program pomirenja i resocijalizacije pod pokroviteljstvom i stručnim praćenjem jedne
ozbiljne njemačke
fondacije ljevičarske
provenijencije. Uslov da se bude u programu je da niko od učesnika nije počinio ili učestvovao u ratnom
zločinu.
Većina
veterana ima neki oblik invaliditeta ili posttraumatskog sindroma.
Nekoliko godina su se družili u BiH, a u Berlin su pošli da se
upoznaju sa njemačkim
iskustvima u suočavanju
s traumatičnim
nasljeđem
nacističke prošlosti. Kvalitet tog programa je što
nema foliranja – ne traži se ni od koga da
bude manji “četnik”,
“ustaša” ili
“mudžahedin”.
Nikome se ne dira u identitet. Naprotiv, bez foliranja ljudi ćaskaju,
razmjenjuju iskustva i druže se.
Obilaze i stratišta. Razvije se i pokoje prijateljstvo po modelu Basarinog
“Društva balijsko-kaurskog prijateljstva”. Među veteranima
Armije BiH sam prvi put čuo i
upoznao čovjeka
koji je “navučen”
na koka-kolu, a ta zavisnost ima ratno poreklo i da nije tako, mogao bi da je
reklamira jer dnevno popije sigurno bar desetak litara. Uvjerio sam se da ti
veterani Armije BiH nekako gotive Vuka Jeremića što je “i od naših
Pozderaca” i imaju neku simpatiju prema njemu uprkos “srbovanju”
ovoga koje očigledno
ne doživljavaju malignim. Tada sam se u Berlinu uvjerio koliko bošnjački ratni veterani
cijene Džemala Bijedića.
Ali da se vratimo na Zukorlića. Ako bi u
pitanju bila stolica prvog čovjeka UN, on bi iz najboljih namjera sad vjerovatno uvrstio i Vuka
na spisak “pametnih”. Ali bez cinizma. Tako nalaže politički oportunitet.
Ili ćemo
bar to nadalje pokušati da dokažemo.
Zukorlić je,
kao nosilac liste Bošnjačke demokratske
zajednice Sandžaka, otvoreno saopštio da su njegova politička organizacija i
Vučićev SNS postigli
dogovor o ponovnom uspostavljanju kancelarije za razvoj nedovoljno razvijenih
područja,
koju bi vodili njegovi ljudi. Po čaršiji se pronijela vest da bi bivši
muftija mogao da bude i dio tima koji će se baviti unapređivanjem saradnje s
Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Tu spekulaciju objavila je na naslovnoj strani
i ugledna Politika. Taj list zaključuje da dogovor
koji su postigli bivši muftija i
premijer Vučić dosta liči na onaj koji su
u periodu 2008-2012. imali Sulejman Ugljanin (SDA) i Boris Tadić.
“Novoformiranu kancelariju za razvoj nedovoljno razvijenih područja vodio je tada
Ugljanin, a imao je i državne sekretare u
ministarstvima poljoprivrede i prosvjete.”
U analizama koje se obično bave sandžačkim
trouglom Zukorlić-Ljajić-Ugljanin, te Vučićevim pokušajima “optimalizacije” Zukorlića, zaboravlja se
jedan možda već i bizaran detalj:
da li će
“bivši muftija”
biti samo “deo tima” koji će se baviti unapređivanjem saradnje s
Ujedinjenim Arapskim Emiratima, da li će biti na njegovom
čelu
ili će biti
na drugoj rangiranoj poziciji u tom “timu”? Ovo je odličan povod da se čovjek zapita – pa
je l’ još Mlađan Dinkić u tom
“timu”, ili je definitivno zadobio povjerenje Rusa kao bankarski
konsultant, tako da se pozdravio do daljnjeg s Emiratima.
Avgusta 2013. javnost je na neki način i šokirala vijest da Mlađan Dinkić na prijedlog
Aleksandra Vučića ostaje da radi u
Vladi Srbije, i to kao zamjenik predsjednika Komiteta Vlade za saradnju sa
Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Kao predsjednik Komiteta, naravno, inaugurisan
je Vučić. Rješenjem o imenovanju predsjednika i zamjenika predsjednika Komiteta
za saradnju sa UAE, navelo se tada, da su Vučić i Dinkić ovlašteni da zastupaju interese Republike Srbije u saradnji sa UAE. Ako
bismo mogli da se zakunemo da je Vučić i dalje
koordinator svih službi sigurnosti, da li biste, dragi čitaoci, smeli u
finalnom pitanju “Milionera” da se zakunete da je Dinkić još potpredsjednik tog komiteta i da li je ovaj “tim” u koji
bi ušao Zukorlić u stvari taj
komitet? Da li će
Zukorlić i
formalno zamijeniti Dinkića?
Kol'ko znam, nigdje nije saopšteno
da Dinkić nije
više to. Niti da je
“zamrznuo” funkciju, da se “pasivizirao”.
Vučić je tog sparnog
avgusta 2013. brzo demantovao spekulacije da će Regioni (URS kao
nastavljač G17
plus) ostati u Vladi, precizirajući da će samo Dinkić biti angažovan kao pojedinac, “jer je i do sada radio na poslovima dovođenja kompanija iz
UAE u Srbiju”.
Sjećam se
kako su moji prijatelji iz SNS-a bili konsternirani tim Vučićevim činom milosrđa, neke vrste
abolicije, i pravljenja što šireg reformskog fronta. Nije mi bilo teško da
ponovo u arhivi nađem tu
naprednjačku rečenicu jaku kao čaša žuči: “Nekada
smo govorili da ćemo mu
odmah po preuzimanju vlasti obući šarenu bluzu (onu
koju je Vučić pokazivao za skupštinskom govornicom), a ovaj naš mu još dao funkciju.”
Mrzitelji Vučića su tada seirili,
pisali komentare o “kolektivnom ludilu”, o još jednom Vučićevom
presaldumljivanju.
Dinkićeva
partija se formalno ugasila. Ja bih prije bio spreman da tvrdim da se kao i JUL
tiho utopila u SNS i njegov “savez reformskih snaga”. Pogledajte ko
je sve od Dinkićevih
kadrova ostao u strukturama: Ivica Kojić je Vučićev šef kabineta, kao što je
bio i Dinkićev.
Potpredsjednica Vlade Zorana Mihajlović imala je istu
savjetnicu kao i Dinkić. A i
njen brat je ostao u Vučićevoj vladi, a vi
pogodite ko su. Ili pogledajte ko pomaže
ministru Sertiću. Ako
pročešljate državne sekretare, naći ćete još ursovaca, i nemojte da se jogunite. Nije lako vladati. To je
zanat, pa i veberijanski – birokratija ima svoju “tajnu”, i nije je
lako obnoviti svojim partijskim ambicioznim a neukim “solunašima ” i
“prvoborcima”. Pa sjetimo se koliko je opoziciji iz devedesetih bilo
potrebno da nauči da
vlada i da parira socijalističkim menadžerima iz SPS-a.
Konvertiti u priličnoj mjeri stabilizuju novu političku sredinu – još ako su deideologizirani i tretiraju se kao “sistemski
ljudi”, utoliko bolje. JUL i URS su rasadnici kadrova tehnomenadžerskog i birokratskog tipa s jakim lukrativnim instinktom. Te
strukture su suštinski bitne, a od Vučića zavisi hoće li ih
iskoristiti u pravcu da njegovu vlast zovu “režim” ili “administracija”. Bez ikakve zlobe primjetiti
ćemo da
kolokvijalno “Vučićeva
administracija” danas lošije
stoji od “Vučićevog režima”?
U optiranju “bivšeg muftije” u vlast ne treba zaboraviti
pionirske pokušaje njegove “normalizacije” koje je napravio Čedomir Jovanović. Sredinom maja
2014. godine LDP je predao izbornu listu na kojoj su bili SDU Žarka Koraća i
Zukorlićev
BDZS. Podsjećamo da
je listu predao, kao potpredsjednik LDP-a – Bojan Đurić. On je danas
partijski neangažovan, ali
naprednjački
izvori mi kažu da njegovo
analitičko
bavljenje predsjedničkim
izborima 2017. “nije slučajno” i da se “Bojan dobro kotira tamo gdje treba”. Šteta da Zukorlić i njegovi uđu u
vlast, a da van nje ostane LDP. Pa tu je i SPO – deo nekadašnjeg “Preokreta”. Šteta
bi bila. Zaista. Posebno ako kao ja vjerujete u SNS kao veliki LDP. U smislu
jedinog ispravnog puta ove partije nakon napuštanja, kad dođe
vrijeme, politike “narodnog fronta”.
Nije mi bilo najjasnije zašto su naprednjaci svoju stranku nazvali
Srpska napredna stranka, umjesto samo Napredna stranka. Jer, i bez toga S
sigurno da ne bi bila manje srpska, ali bi zato, s druge strane, partija imala
veći
manevarski prostor jer je u jednom S često velika
razlika – na primjer, između DS-a i SDS-a. Doduše,
između ove
dvije “državotvorne”
stranke nije uvijek bilo baš
tolikih razlika. Nije sad da cjepidlačim, ali zbog sve
neskrivenijeg razumijevanja naprednjaka sa predstavnicima manjinskih naroda u
Srbiji više bi pristajalo da se zovu samo Napredna stranka. Sad bi i Zukorliću i Pastoru bilo
još komotnije. Možda u nekoj još boljoj situaciji
ne bi ni bilo potrebe za manjinskim partijama jer bi Napredna stranka sve to,
kao Es-Ka nekada, podrazumijevajuće i nesebično pružala.
Hajmo, za čas, u
oktobar 2011. Kad je Tadić bio
još čvrsto u sedlu. Tih
dana se tadašnji naprednjački lider Tomislav
Nikolić
susreo s muftijom Muamerom Zukorlićem u Novom Pazaru
i poentirao. To što su ga njegovi
bivši radikalski
drugovi optužili da sa muftijom
“pravi savez da ruši Srbiju”, to što je tada jak DS proturio tezu o
“udruživanju ekstremista”, mala je politička cijena tog
susreta. Danas Vučić ubira plodove tih
također
pionirskih kontakata za jednog “četničkog vojvodu”
koji pragmatično može da zatvori oči ponekad na spomen-ploču Aćif-efendiji.
Nikolić je
tada shvatio ono što većina Srbije još nije – da je Zukorlić moderan političar. Uprkos svemu.
Da ne nabrajamo sve – od zatamnjenih džipova
do prijetnji koje su aktivistkinji civilnog društva Aidi Ćorović stigle preko
reagovanja u dnevnom listu Danas od krugova koji su bili bliski muftiji.
Ali kako je moderan? Evo ‘vako: Dino Merlin i Hari Varešanović snimili su 2008.
spot za njihov duet “Dabogda”. Spot koji je režirao Pjer Žalica snimljen je
na Baščaršiji, sve sa navijačima Želje i Sarajeva,
sa svatovima, plesačima,
muzičarima…
U tom spotu jedan imam pleše
limbo dok mu dva hrišćanska
sveštenika (pop i
fratar) drže konopac. Ne za
vješanje, već konopac ispod
kojeg se u šubi-dubi baščaršijskom plesu provlači imam, naravno pokušavajući da ne dotakne uže. Dino i Hari su primili dosta kritika kako urušavaju autoritet imama i da je sve to mahalsko glupiranje.
Dakle, Zukorlić nije moderan u smislu tog imama da se pojavi u takvom spotu, ali
je bio sasvim cool kad se pojavio u beogradskoj Beton hali, gdje su
“Frida” i ostali fensi klubovi, na nekoj žurezi LDP-a. Lako bi se sa
Zukorlićem da
je anahron, ali pošto zna sve fore i
fazone, a zna i sa kim ima posla, onda ne ide lako. Pa bilo je karikatura na
njegov račun
(znam nekoliko Koraksovih), i to nezgodnijih od one foto-montaže zbog koje se digla velika frka (foto-montaže u dnevnom listu Blic od 19. 6. 2010. sa likom muftije Zukorlića u pravoslavnoj
svešteničkoj uniformi sa
krstom na glavi), pa se muftija nije poslije oglašavao. Kad ima drugih
“dragulja Medine”.
Ako bi se sutra, kad bi se ikad ostvario naum njegovog prijatelja i
ambasadora u Kini, bivšeg ministra Bačevića – išlo iz Srbije u Solun i brodom, onda je lider Nikolić onomad metaforički u Pazar otišao malim čamcem,
a moderni muftija ga tamo nije podsjetio na njegovu radikalsku prošlost i sve što ona nosi, kao što bi uradili “konzervativci” iz građanske Srbije
“koji ne praštaju”, već je govorio, ni
manje ni više, nego o “državničkom
kapacitetu”, kao što su obojica
govorila o “otvorenoj novoj stranici”.
Da li je onda u Pazaru kod Nikolića proradio
radikalski atavizam, pa da insistira na nazivu Raška? I da li će se
lukavi Vučić drugačije danas ponašati? Kao moderan nacionalni lider, muftija odlično zna da Srbiji, čak i da novi
predsjednik izabran dogodine hipotetički stisne ruku Tačiju i prizna
Kosovo, Zapad, a možda i neko na
Istoku, i dalje ne garantuje teritorijalni integritet, kao što odlično zna
metodologiju po kojoj Srbija na kraju ispadne gubitnik. To možda jeste
perfidno, ali je moderno. Šta ako i Sandžak umije da radi na taster?
Detaljno sam pratio tu situaciju pred naprednjački uspon ka
vlasti. I pogledajte koalicionu “artiljerijsku pripremu” po kojoj se
i danas neke stvari mogu razumjeti bolje. Evo nekih tada ipak
“svingerskih” političkih činjenica:
naprednjaci sa proljajićevskom
Sandžačkom demokratskom
partijom počeli su
bili da sarađuju u
Prijepolju. U Priboju je SDA podržavala
vlast SNS-a. U Novom Pazaru ljajićevci su bili na
vlasti sa srpskom listom na kojoj je bilo i radikala. Esad Džudžević i Sulejman
Ugljanin jeseni 2011. počeli su
govoriti da ne isključuju
SNS kao partnera. Vučić se pojavio na
skupštini novoosnovanih
Ljajićevih
socijaldemokrata i pokazao dobre namjere. Gledajte sad rezultate! Na nivou
bošnjačkih i
srpskih partija stvari odavno nisu toliko nerelaksirane. Plus što vrh naprednjaka danas ima apsolutnu svest o potrebi ekonomske
saradnje Srbije i Turske. Sjećam se tačno kad
je turska ambasada počela da
ih zove na prijeme. Što nekad nije bio
slučaj.
Danas su i te kakav VIP.
Dug je bio put normalizacije. Pa sjećate se kad je
onako krakat Vučić otišao u “Plesom do snova” da mijenja radikalski imidž? Evo ih, snovi su tu. Nadohvat ruke.
(The Bosnia Times, Nedeljnik)
