ISLAMISTIKA
U čovjeku, dakle, prebiva neiscrpni rezervoar ili zdenac humanizma ili, općenito govoreći, dobra kao takvoga čije je ispoljavanje
omogućeno svakom ljudskom biću
Piše Almir Fatić, thebosniatimes.ba
Mnogo je načina na koje čovjek može realizirati svoju čovječnost,
humanost i altruizam. Ove osobine, budući da su utisnute u ljudsku dušu u
potencijalnom smislu (in potentia), u
stvarnosti se realiziraju shodno ljudskoj spoznaji, znanju, volji i želji da ih
učini aktualnim (in actus). U
čovjeku, dakle, prebiva neiscrpni rezervoar ili zdenac humanizma ili,
općenito govoreći, dobra kao takvoga čije je ispoljavanje omogućeno svakom
ljudskom biću bez obzira na prostorne i vremenske granice u kojima ono
obitavalo. U osnovi svakog dobra jeste ljubav, briga i pažnja prema drugome,
posebno kada je taj drugi u nevolji ili teškoj situaciji, tj. potreban naše
pomoći. Dakako, Božija je volja što postoje imućni i imućniji, bogati i
siromašni, ljudi u bonluku i ljudi u nevolji, a u čemu se kriju mnoga znamenja
i mudrosti, pouke i poruke kojima bolje shvatamo i razumijevamo život i svijet
u kome živimo. U jedan od nesumnjivo vrhunskih oblika ljudskoga humanizma,
zapravo, altruizma najvišega reda (tj. pomaganja drugoga ne očekujući nikakvu
vrstu nagrade od njega) spada i udjeljivanje
drugome iz svoga posjeda, imetka ili kapitala. U izvorima islama ovaj oblik
altruizma i pomoći posebno je naglašen, preporučen, odn. naređen.
Osobina Bogobojaznih
Na početku sure El-Bekare (4) nalazimo da
je udjeljivanje jedna od podrazumijevajućih osobina Bogobojaznih ljudi: …i od onoga čime smo ih Mi opskrbili udjeljuju. Zajedno sa
vjerovanjem u gajb (nevidljivo) i klanjanjem namaza spominje se, na trećem
mjestu, udjeljivanje kao neizostavna osobina Bogobojaznih ljudi, što će reći da
pojam udjeljivanja ulazi u, rekli bismo, samu definiciju muttekija. Inače, o ovim riječima u komentarima Kur’ana
postoje tri stava: a) misli se na zekjat jer je spomenut zajedno za namazom; b)
misli se na dobrovoljno udjeljivanje i c) općenito se misli na sve vidove
udjeljivanja – što je i najpretežnije mišljenje (erdžah), jer nema
dokaza za specifikaciju (Ibn Džuzejj, Teshil,
1/36). Prema tome, bogobojazni ljudi su svjesni da svoju Bogobojaznost ne mogu
upotpuniti bez udjeljivanja drugome iz onoga čime su opskrbljeni.
Obavezno udjeljivanje
Udjeljivanje drugome ne samo da je u islamu preporučeno ili
poželjno, već je obavezujuće, tj. prvorazredna vjerska dužnost (farz ili
vadžib). U dva slučaja govorimo o obaveznom udjeljivanju: a) zekjatu i b)
sadekatu l-fitru (na bosanskom u skraćenom obliku: vitrama).
Zekjat
Prvo obavezno udjeljivanje, zekjat, jedan
je od stubova islama, tj. četvrti islamski šart. U fikhskim djelima razrađeni
su detalji ovog šarta u smislu: kada se postaje obaveznikom davanja zekjata,
koliko se daje i na koju vrstu imovine, kada se i kome daje zekjat, itd. (v.
šire u: Tuhmaz, Hanefijski fikh,
1/437-465). Ovdje nije mjesto da o tome šire govorimo, osim da spomenemo nekoliko
važnih činjenica. Naime, zekjat je zajedno sa namazom u Kur'anu spomenut u
osamdeset i dva ajeta. Ova činjenica ukazuje na njegovu ogromnu važnost, jer se
dovodi u istu ravan sa namazom sa kojim se zajedno spominje toliki broj puta.
Također je važno istaći da se u brojnim kur'anskim ajetima i hadisima podstiče
na davanje zekjata (V. npr.: el-Bekare, 276; Et-Tevbe, 71, 103; Ez-Zarijat,
15-19; El-Hadždž, 41), kao što se i žestoko ukoravaju oni koji odbijaju davati
zekjat (v. npr.: Et-Tevbe, 34; Ali ‘Imran, 180). Iz ovih ajeta generalno možemo
zaključiti da se muttekije i muhsini (dobročinitelji) redovno opisuju, između
ostalog, kao oni koji daju zekjat, tj. koji udjeljuju, i stoga zaslužuju
Allahovu, dž. š., milost.
Između brojnih hadisa koji se navode o
zekjatu, njegovim davaocima i njihovim nagradama, izdvojit ćemo samo dva koja
kažu mnogo toga. U hadisu koga prenosi imam-i Tirmizi (2443) od Ebu Kebša
el-Enmarija stoji da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: ”Zaklet ću vam se na
tri stvari, a ispričat ću vam i hadis pa ga upamtite: čovjekov imetak neće
umanjiti sadaka (zekjat), čovjeku
kome je učinjena nepravda pa se on na njoj strpi, Uzvišeni Allah će zbog toga
uvećati njegov ugled, i ko god otvori vrata prosjačenja, Allah će mu otvoriti
vrata siromaštva”. U drugom hadisu navodi se da je Allahov Poslanik, s.a.v.s.,
bio upitan o čovjeku koji iz svoga imetka udjeljuje zekjat, pa je odgovorio
slijedeće: ”Ko daje zekjat iz svoga imetka, odagnao je od sebe zlo”
(Taberani, Evsat, 2/161).
Sadekatu l-fitr (vitre)
Drugi vid obaveznog davanja u islamu jeste zekatu l-fitr ili sadekatu l-fitr (vitre) koje se, kao što je poznato, vezuje za mjesec ramazan, odn. ramazanski
post. Svrhu ovoga vida davanja najbolje uviđamo u predaji od Abdullaha b.
‘Abbasa koji je pojasnio: ”Allahov Poslanik, s.a.v.s., naredio je postaču
sadekatu l-fitr kao mehanizam za čišćenje bespotrebnog i bestidnog govora i kao
hranu siromašnima” (Ebu Davud: 1609). Sadekatu l-fitr se danas, podsjećamo,
daje u novcu, dok se u vrijeme Allahovoga Poslanika, s.a.v.s., davao u
namirnicama (pšenici, ječmu, hurmama, suhom grožđu). Ovakav postupak posebno
učenjaci hanefijske pravne škole, s pravom, opravdavaju i argumentiraju na više
načina, a i među muslimanima prvih generacija spominju se veliki učenjaci,
poput Hasan Basrija, Ebu Ishaka i ‘Ata'a, koji su, također, odobravali takav
postupak, a neki od njih i sami tako izvršavali obavezu sadekatu l-fitra (više
o sadekatu l-fitru v. u: Tuhmaz, Hanefijski
fikh, 1/465-470). Ovu kratku napomenu o sadekatu l-fitru završavamo
riječima istaknutog islamskog učenjaka Veki'a b. el-Džerraha koji je o svrsi
tog davanja rekao: ”Sadekatu l-fitr za ramazan isto je što i sehv-i sedžda za
namaz. Ona nadomješta nedostatke u postu, kao što sehv-i sedžda nadomješta
propuste u namazu” (Karadavi, Fikhu
z-zekjat, 2/922).
Neobavezno udjeljivanje
Sadaka
U neobavezno, tj. dobrovoljno udjeljivanje
spada ono što zovemo sadakom, koja se daje svakodnevno siromasima i
nevoljnicima ili se, pak, daje u vidu dobrovoljnih ili humanitrarnih priloga u
svrhu, npr., liječenja bolesnih i drugih kategorija ljudi kojima je potrebna
pomoć. Ova sadaka je veoma preporučena i ima veliku vrijednost, makar ona bila
i u neznatnim količinama (u vidu npr. jedne marke i tsl.). Također, u sadaku se
ubraja i lijepa riječ. U hadisima Allahovoga Poslanika, s.a.v.s., nalazimo na
mnoge podsticaje na davanje sadake te objašnjenja njezinih koristi i hajra
kojeg donosi. Tako se u jednom hadisu kaže: ”Niko neće dati sadaku na
najljepši način, a da mu Allah neće podariti hajirli nasljednika” (Ibnu
l-Mubarek, Musned, 195). Bilježi se
da je Lukman rekao svome sinu: ”Kada učiniš kakav prijestup, podaj sadaku!”
Ibn Ebu l-Dža'd je rekao: ”Sadaka odbija sedamdeset vrata zla” (više o sadaci
i njezinoj vrijednosti v. u: Gazali, Ihja’,
2/59-75). Svjesni ovih nesumnjivih koristi sadake, vjernici će nastojati
uvježbavati svoje srce da svakodnevno, ili heftično (npr. petkom), udjeljuju
onoliko koliko mogu iz svoga imetka.
Udijeli ono što najviše
voliš
Nećete
postići dobro sve dok ne udijelite od onoga što vam je drago! A što god da
dijelite, zaista, Allah to dobro zna (Ali ‘Imran, 92). Kada je objavljen ovaj ajet, Ebu
Talha je rekao: ”Meni najdraži imetak je bunar Ha, ja to dajem za sadaku!”
Ibn Omer bi udjeljivao šećer govoreći da mu je to najdraže: ‘’Čuo sam za ovaj
ajet, a Allah zna kako ja volim šećer’’ (Ibn Džuzejj, Teshil, 1/113; Gazali, Ihja’,
2/64). Ovi primjeri su dovoljni da sami sebe zapitamo da li smo ijedanput u
životu udijelili ono što nam je najdraže i ono što najviše volimo! Ashabi su u
Kur’anu opisani kao oni koji su dijelili
hranu, mada su je i sami željeli, siromahu i siročetu i sužnju (El-Insan,
8). Čujemo li mi danas i odazivamo li se na poziv: Ko je taj ko će dati Allahu
iskren zajam, pa da mu ga Allah višestruko uveća? (El-Bekare, 245).
Adabi udjeljivanja
Svaki ibadet i djelo u islamu imaju svoje propise i adabe koji se
traže da bi oni bili primljeni kod Allaha, dž.š. To važi i za udjeljivanje na
Allahovome Putu. Navest ćemo neke od najvažnijih adaba udjeljivanja koje
trebamo imati na umu:
1) iskrenost
(ihlas) – Uvjet svih uvjeta
i svakog djela, pa i udjeljivanja, jeste da se ono čini iskreno u ime Allaha,
dž.š., Koji prima samo ono djelo koje je urađeno sa iskrenim nijjetom i zarad
Njegovog zadovoljstva: A naređeno im je
da samo robuju Allahu, iskreno Mu ispovjedajući vjeru, kao pravovjerni, i da
obavljaju namaz, i da udjeljuju zekjat (El-Bejjine, 5);
2) halal
imetak – Udjeljuje se samo
iz onoga što je čisto i halal: ”Namaz neće biti primljen bez (propisane)
čistoće, niti će biti primljena milostinja/sadaka (koja se podijeli) iz
nepošteno stečene imovine” (Tirmizi: 1);
3) bez
prigovaranja i uvrjeda: – O, vjernici, ne uništavajte vaše sadake
prigovaranjem i uvrjedama, kao što to čini onaj koji troši svoj imetak da bi se
ljudima pokazao, a ne vjeruje u Allaha ni u Onaj svijet (El-Bekare, 264).
Koristi udjeljivanja
Djelo udjeljivanja koje ispunjava navedne uvjete, tj. u kome je
namjera čista, a cilj ispravan, sadrži mnogo dobra, bereketa i koristi. Kur'an
i hadis izvještavaju nas o njima, a mi ćemo spomenuti slijedeće velike koristi
od udjeljivanja na Božijem Putu:
a) brisanje grijeha: ”…a iskušenje otklanja redovno
obavljanje namaza, posta, dijeljenja sadake…” (Buhari:
525);
b) uvećanje dobrih djela: Primjer
onih koji troše svoje imetke na Allahovome Putu je kao zrno iz koga nikne sedam
klasova, a u svakom klasu po stotinu zrna. A Allah umnogostručuje kome hoće (El-Bekare, 261);
c) nadoknada u imovini: ”Nema ni jednog dana u kome ljudi
osvanu, a da im ne siđu dva meleka; jedan od njih uzvikuje: ‘Allahu moj! Ko god
je podijelio siromašnom, podaj mu naknadu!; drugi, opet, govori: ‘Allahu moj!
Ko god čuva imovinu toliko da mu je žao podijeliti, podaj mu propast!”’
(Buhari: 1442);
d) ulazak
u Džennet: Neki je čovjek
rekao Vjerovjesniku, s.a.v.s., da ga obavijesti o djelu koje će ga uvesti u
Džennet, pa mu je on rekao: ”Da obožavaš samo Allaha, da klanjaš namaz, da
dijeliš zekjat i da obilaziš svoju rodbinu” (Buhari: 1396).
Čudo udjeljivanja
Naširoko bi se moglo govoriti o svim očiglednim i korisnim
dimenzijama koje proističu iz ovih spomenutih oblika davanja u islamu, kao npr.
onim društvene, socijalne, ekonomske pa i političke naravi, ali umjesto toga,
kao zaključak, reći ćemo samo to da se davanjem zekjata, vitara i sadake,
zaista, ostvaruje jedan čudesan utjecaj na ljudsko srce, dušu i tijelo: srce se
čisti od škrtosti, duša uspinje do blizine svoga Gospodara, a tijelo štiti od
bolesti!
(The Bosnia Times)
