KOLUMNA
Užasno je komentarisati išta u vezi sa političkim
prepucavanjem i pred ovogodišnju komemoraciju u Srebrenici iz poštovanja prema
žrtvama
Piše: Nataša B. Odalović, thebosniatimes.ba
O tragedijama, bombaškim napadima u Turskoj i jednoj opasnoj
militarizaciji koja se nadvija nad svijetom nema svrhe ni da počinjem u ovom
kratkom tekstu. A nama glavna tema to što će Čeda Jovanović ići na komemoraciju
u Potočare, jer, biva, njega zvali, a mandatara čiji poziv u Vladu i Čeda
Jovanović čeka – nisu. Zbogom pameti.
Užasno je komentarisati išta u vezi sa političkim
prepucavanjem i pred ovogodišnju komemoraciju u Srebrenici iz poštovanja prema
žrtvama. A nije da nema mjesta kompariranju s prošlogodišnjom. Čitam kako je
jedan zvaničnik iz Vlade BiH (ministarstvo vanjskih) rekao da Sarajevo ništa o
tome ne treba pitati, nisu oni ništa tu petljali, nego… Samo što nije rekao
onaj mali Ćamil, za sve je on kriv. I tako svake godine i kad je Vučić dočekan
od majki Srebrenice, i oni koji su aplaudirali Vučićevom činu dolaska u
Potočare, i oni koji su bili na strani fantoma iz Srebrenice koji su kamenovali
premijera Srbije 2015, ravno u vugla, sve je išlo na dušu Ćamilu. A Ćamil čami,
ćuti i čeka šta će mu dalje reći, ko mu već suflira. Ej, Ćamile, brate
nesretni! Ni za šta kriv, sete te se pred jul svakog ljeta..
Tako izgleda školski primjer hipokrizije koja već kao
crvotočina razjeda ovaj nehumani ostatak svijeta. Zato što su uvijek krivi neki
Ćamili, srpski ili bošnjački, svejedno, zato je moguća ta velika šibicarska
igra nikad krivih, u bogatstvu i rasipništvu ogrezlih veliki igrača političkih.
Zato šta god rekao Ćamil Duraković, apelujem, ili ne zamjeriti, ili tumačiti
kao zvanični, a ne Ćamilov stav, a zvaničnici, vidjeli smo i kroz reći Bakira
Izetbegovića, uopšte ne misle kao Ćamil. Nego Ćamil sve sam napravio belaj.
Nevjerovatno. Dakle, ko god ode u Srebrenicu, otišao je, i treba da se ode. Pa
bio to i Jovanović. Pa, kad moram jednom i ja da citiram stav Boška Obradovića
iz Dveri: “Jovanovića doživljavam kao najbližeg Vučićevog koalicionog
partnera koji umjesto Vučića ove godine ide u Potočare”. Eto, to je moralna
obaveza, i neka vrsta izaslanstva i šta tu ima da se raspravlja. Ako u
posljednjem času neko odluči da ipak ide Vučić a ne Čeda, neka ide. Ne znam da
li imamo dovoljno razuma da se ne pecamo na političke igre u kojima se o svakom
pitanju svake godine mijenja mišljenje. Moje je isto od kad je zločin u
Srebrenici počinjen.
Ako Jovanović ode u Srebrenicu, pretpostavljam da će
iznijeti stav svojih poslanika koji prije ulaska u Vladu zahtijevaju da se
zločin u Srebrenici nazove genocidom. Možda je to uslov za ulazak Jovanovića u
Vladu? Ako Vučić neće da prihvati da je zločin u Srebrenici genocid nego
strašan zločin, Čeda neće u Vladu. Mislim da bi takav Čedin principijelni stav
mnogo pomogao Ćamilu da se osjeti sigurnije ove godine, kada djeluje tako
izopšten od Sarajeva u svom stavu da Vučić nije dobrodošao tamo gdje je prošlog
ljeta bio, a za uzvrat, poslije šetao zvanične predstavnike BIH po Knez
Mihajlovoj, da oni pokažu da se ne ljute na premijera Srbije što su ga
(premijera) kamenovali u glavu. Neko mora biti na strani Ćamila Durakovića.
Zvanično Sarajevo nije. Zvanični Beograd nije. Ne znam kako se opredjeljuju
Beograd na Vodi i Ne davimo Beograd po ovom pitanju.
Ovo ludilo može se mjeriti samo sa pitanjem koje su novinari
postavili američkom ambasadoru Kajlu Skotu, o tome šta on misli što su
ulovljena dva službenika ambasade SAD, kako šetaju sa patkarima, tj. “Ne
davimo Beograd” šetačima. Čovjek se s pravom zaprepastio i rekao da je
pitanje totalno apsurdno, netačno i neodgovorno. Oni su posmatrali, pravdao se
ambasador, nisu učestvovali. Mi imamo dobru saradnju sa Vladom i želimo da uspijete
u svemu…itd., itd. Ali, badava. Balkanski špijuni sanjaju balkansko proljeće.
I tu, izgleda, nema spasa. Ni Ćamilu, ni nama.
(The Bosnia Times, Danas)
