KOLUMNA
Recep Tayyip Erdoğan pretrpio je još jedan krvnički udarac: pokolj u Istanbulu, na Atatürkovu aerodromu, koji služi ne samo kao terminal za Tursku, nego i kao hub za Aziju i Afriku
Piše: Inoslav Bešker, thebosniatimes.ba
Recep Tayyip Erdoğan pretrpio je još jedan krvnički udarac: pokolj u Istanbulu, na Atatürkovu aerodromu, koji služi ne samo kao terminal za Tursku, nego i kao hub za Aziju i Afriku.
Udarac je to ne samo ionako posrćućem turskom turizmu, nego sada i tranzitu. Ne vjerujem da je to promptna reakcija na posljednje Erdoğanove vanjskopolitičke zaokrete, takoreći piruete, jer je atentat vjerojatno pripreman dulje. Nema ipak sumnje da je to “kazna” što je Erdoğan okrenuo oružje protiv “Islamske Države” koja pak, simbolički, želi Istanbul kao “Kalifovu” prijestolnicu, a Rim kao simbol poraza “križara” (kako i Erdoğanov doministar ocjenjuje Papu).
Erdoğan se vidnije odmaknuo od vanjskopolitičkoga muslimanskog fundamentalizma. To je koincidiralo s defenestracijom Ahmeta Davutoğlua.Glavna je promjena “primirje” i veća bliskost s Oružanim snagama. Nije razvidno koliko je na to utjecao NATO. Pakt propovijeda civilnu prevlast nad vojskom, ali jamačno ga je nervirala prevrtljiva turska civilna politika na jugoistočnom krilu, na rubu sirijsko-iračkog ratišta. Važna je promjena, s okusom poraza, i tek prije nekoliko dana pristigla Erdoğanova formalna isprika Putinu za rušenje ruskog aviona.
Jučer javljaju o Erdoğanovu “pozitivnom i konstruktivnom telefonskom razgovoru” s Putinom, koji je izrazio sućut za žrtve, osudio atentat – i opozvao privredne sankcije protiv Turske. Okus poraza ima i prekjučerašnja normalizacija odnosa s Izraelom u terminima koje je diktirao Netanyahu.
U samoj Turskoj Erdoğan se ne transformira. Pravedan gnjev nad terorom u Istanbulu i dalje zlorabi da bi opravdao represiju nad Kurdima (pa i zato, vjerojatno, kipti na spomen Armenaca – riječ je takoreći o istom teritoriju jugoistočno od pravedne Wilsonove linije, uglavnom prihvaćene na konferenciji u Sèvresu 1920). Zanemaruje da je korisno ne dati požaru kisika ni terorizmu povoda općom represijom, jer ceh postaje preskup, bio režim u danom trenu diktatorski (poput Francova u Baskiji) ili demokratski (Thatcherove u Sjevernoj Irskoj).
(The Bosnia Times, Jutarnji.hr)