Došao je trenutak da Karim Benzema okaje svoje grijehe i mantru – koju je ponavljao kada je kao dječak ulazio u lokalnu bandu – pretvori u stvarnost. Danas je svetac u kraljevski bijelom…
Kultna rečenica iz filma “La Haine” Matjea Kasovica bila je (i ostala) način života širom Francuske, a u Bronu, najozloglašenijem naselju u okolini Liona, to je bila zakletva.
“Nije važno kako padaš, nego kako se dočekaš”, novi su članovi bande ponavljali preplašeno i ponosno jer su ušli u svijet odraslih.
Svijet siromašnih doseljenika, ljudi kojima Francuska nije dozvolila da se asimilraju, već ih je hermetiirala i natjerala da svakog dana odgovaraju na pitanje – sve ili ništa? Pare ili život?
Red je došao na debeljucu koga su svi zvali Coco. Imao je strašnu tremu, ali je uspio procjediti iz kao barut, na koji su mirisale ulice banlijua, suhi usta: “Važno je kako se dočekaš”.
Kasnije tog dana je sebi to ponavljao poslije svakog očevog udarca.
Pravo ime dječaka koga su svi znali po nadimku bilo je Karim Mohamed, prezime Benzema. Korjeni alžirski, porodica velika, sa devetoro djece, patrijarhalnog vaspitanja. Otac je bio strog i kroz tešku disciplinu pokušavao je sačuvati svoje šesto dijete uticaja ulice. Mali debeljuškasti Karim je počeo propadati u provaliju između dvije litice – ulice i surove discipline. Ali znao je mantru.
Otac ga je upisao u katoličku školu, pogrešno pokušavajući da pomogne sinu da postane dio francuskog društva. Otežao mu je život, a Karim je zbog svog imena, svog porijekla i svog sala na stomaku bio predmet sprdnje, psihičkog iživljavanja školskih “drugova”. Padajući, upao je u bunar introvertnosti.
Nije umio repovati, bio je previše stidljiv. Krv bi mu se u žilama sledila kada bi trebalo pucati iz pištolja. Ostala mu je jedino lopta.
Uspon
Iz nogometnog kluba Lion prepoznali su ga kao i većina velikih klubova klince iz malih sredina – tako što ih je nalupao u međusobnom susretu. Postigao je dva gola i rukovodioci kluba su dobili mejl o “malom debelom Alžircu” koji zna lopte. Pa su poželjeli porazgovarati sa Karimovim roditeljima.
Na njegovu sreću Hafid je prepoznao sopstvenu grešku u vezi sa upisivanjem sina u katoličku školu, pa je u ponudi Liona vidio jedan novi prozor u svijet za svog sina.
Vahida Jebara je stajala po strani i hitro brisala suze, znajući da će prije ili kasnije Karim zauvijek otići. To je i bio Hafidov cilj.
U dresu U-16 tima Liona Benzema je postigao 32 gola u sezoni, čimeje odveo Lion do titule, pažljivo kopirajući sve ono što je vidio pod velikim reflektorima, gdje je od desete godine i dolaska onih čika sa kravatama u njegovu kuću, redovno skupljao lopte.
A onda je došao red da u tu svlačionicu uđe kao buduća zvijezda, nada u svjetlu budućnost kluba. I naravno, prvi susret sa prvim timom, bio je šokantan za introvertnog (bivšeg) debeljucu.
Nijednu šalu na svoj račun nije prihvatio kako treba, samo je crvenio pogleda oborenog u jeftine kopačke, a onda suznih očiju digao glavu i razdrao se: “Ne smijte mi se. Zapamtite, ja sam vam nekada skupljao lopte, a sada sam došao da uzmem dres sa brojem deset i da budem najbolji, da zauzmem vaše mjesto”.
Malouda, Viltor i Kerju su se došaptavali: “Ovaj mali je lud”.
I zaista, ludost je bila sve što je uradio od tog trenutka, dok nije stavio paraf na ugovor sa Real Madridom. Uspio je da zaduži broj 10, uspio je da zaljubi u svoju igru i one koji su rečenice počinjali sa “ne smeta meni što je on Alžirac, ali…”, uspio je postići 66 golova na 148 utakmica.
I da pobjedi svoju introvertnost. Tako je izgubio ravnotežu.
Pad
Još 2010. godine Karim Benzema je napravio prvi veliki prekršaj.
Nekada introvertni, debeljuškasti mladić, postao je zvijezda i pomislio da može da se jede sve što leti. Zajedno sa Frankom Ruberrijem optužen je da je platio seksualne usluge maloljetnoj djevojci sa kojom se i prije toga viđao. Javnost je bila ogorčena, a prst je naravno uperen u pravcu ulice i mentaliteta kraja u kom je rastao.
“Takvi su oni”.
Benzema u tom periodu karijere nije bio fokusiran na ono u čemu je bio najbolji, već se petljao sa onim što je još kao klinac bio prinuđen da odbaci. I to ga je stiglo. Optužen je da je u saradnji sa kriminalnom organizacijom ucjenjivao svog dotadašnjeg prijatelja i saigrača iz reprezentacije Valbuenu, zbog eksplicitnog video snimka na kom je Valbuenin lik.
Prvo je stigla optužnica, koju je pratila osuda, pa je stigao dekret o izbacivanju iz reprezentacije, pa je na svu muku Lekip objavio transkript razgovora između Benzeme i njegovog prijatelja i imenjaka Zenatija.
Benzema: On nas ne shvata ozbiljno.
Zenati: Zaista?
Benzema: Da, on je prvo mislio da je posredi šala. Tek je poslije shvatio da sam ozbiljan. Rekao sam mu da mora da se vidi sa tobom. Rekao sam mu da mogu posredovati i da taj tip, moj prijatelj može sve srediti. Pitao me je da li se na snimku vide njegove tetovaže. Rekao sam mu da se vide. Ali da to nije važno. Da bi to moglo da uništi njegovu karijeru i njegovu porodicu čak i ako je u pitanju samo nagađanje.
Zenati: Odlično si postupio.
Benzema: Vidio sam ga kako guta knedle. Makar vi ljudi znate kako izgleda kad je čovjek u panici?
(smijeh sa obje strane veze)
Benzema: Uvjerio sam ga da ne postoje dva primjerka i da ako želi da bude uništen ovaj jedini primjerak ode u Lion da se vidi sa mojim prijateljima. Bez agenata, prijatelja, policije… Objasnio sam mu da mu to ne treba.
Zenati: Bravo…
Svaka nova rečenica iz transkripta povećavala je prezir prema Benzemi. Čak su se i neki njegovi prijatelji iz djetinjstva okrenuli od njega. Niko nije želio u svojoj blizini čovjeka koji je spreman ucenjivati prijatelje, koji je u stanju izdati najbliže.
Van terena se spetljao i napravio životnu grešku.
Na terenu više ništa nije bilo njegovo. Još u ranoj mladosti raspravljalo se ko je veći igrač Hatem Ben Arfa, Samir Nasri ili on. Više nije bilo nikakvih rasprava. Govorilo se da je Hatem lud, ali “makar nije izdajica”. Da je Samir bivši nogometaš “ali makar nije kriminalac”.
Real je osvajao titule, triling Kraljeva – Ronaldo, Bale, Benzema – bio je ispred trilinga džokera – Modrić, Kazemiro, Kros – i nije bilo jače ruke od Realove.
Tri titule šampiona Evrope.
Ali to je bio samo “Ronaldov Real”.
Benzema je u sebi ponavljao mantru.
Prizemljenje
Novo nogometno normalno postavilo je jasnu strukturu moći – Premijer liga je ubjedljivo najvažnija liga na svijetu, kao u NBA kreiraju se određeni supertimovi finansirani samo sa ciljem da osvoje Ligu šampiona, a neki drugi, klubovi bogatije tradicije suočavaju se sa brojnim udarcima (najčešće zbog sopstvenih grešaka).
Real Madrid nije doživio sudbinu Barcelone ili Manchester Uniteda koji izgledaju kao velikani u magnovenju*, ali je u sezonu ušao bez velikih ambicija.
Prošlu sezonu je završio bez ičega, a Carlo Ancelotti je bio prinuđen da klub prvo stabilizira, pa da počne graditi odnose velikih dinastija.
Don Carlo će lijepo reći i da je u pitanju značajna razlika u historiji*
La Liga je verovatno najgora u posljednjih 10 godina, Barcelona je pod Kumanom doživjela debakl, Atletico Madrid je odigrao sramnu sezonu za nekoga ko brani titulu, a Sevilja je između dvije sezone imala pauzu na nivou školskog malog odmora i za kontinuitet u šampionskoj trci nije imala energije.
Real nije bio najbolji Real, ni blizu, ali je imao čoveka-kontinuitet.
Karim Benzema je odigrao magičnu sezonu u Španiji i u svakoj utakmici bio fokalna tačka tima, njegovo sidro i duša.
Liga šampiona nije izgledala kako treba. Poraz od moldasvkog Šerifa. Mučenje u grupnoj fazi. I onda najteži mogući žrijeb, kada je Benzema već odvukao tim u nokaut fazu. Jedan od onih supertimova koji bi dušu prodali (i jesu) za pehar Lige šampiona.
U Parizu je Real izgledao poražavajuće, nije bio u stanju preći polovinu terena i jedino je Mesijev penal održao tim u životu (jedan gol zaostatka). Da stvar bude gora, PSG je poveo u Madridu. A onda se ukazao Karim. Čovek u čije su 34 godine stali životi po jednog reprezentativnog Francuza iz svih socijalnih grupa – od ulice do dvora – izgledao je kao da za svaki problem ima rešenje. Kao oni stari tipovi u banlijuima koji sjedi uvaljen, puši iz čibuka, vrti brojanicu i veze mudrosti.
Karim je vezao na terenu. Jedan gol za izjednačenje. Drugi gol za egal u čitavom dvomeču. Treći kao egzekucija.
Real je u četvrtfinalu.
Možda i najbolju utakmicu Kraljevski klub je odigrao u četvrtfinalu, na gostovanju Chelsae u Londonu. Pobedili su 3:1, mogli su da daju i 6, a igrač utakmice bio je, pogađajte, Karim Benzema. Sidro i duša. Učinio je da Vinicijus ne bude brži od sopstvene pameti. Onaj stari triling džokera njegovim je pozicioniranjem dobio dah nove nogometne mladosti. Uspio je povezati sve na terenu bolje nego što je i Carlo Ancelotti mogao zamisliti.
U revanšu je Real opet počeo padati. I pada. I pada. Da VAR nije poništio gol Marcosa Alonsa, možda bi prednost Chelsaea bila i nedostižna, ali Karim Benzema je samo ponavljao mantru.
Opet su preživjeli
U polufinalu ih je sačekala druga vrsta supertima, sa istim mehanizmima i kompleksima – tim finansiran petrodolarima, zašto ne reći krvavim, tim koji boluje od toga da osvoji Ligu šampiona i tim koji trenira i sklapa nogometni genije.
Utoliko je bilo teže.
U Manchesteru je City pobjedio 4:3 i sve vrijeme je izgledalo da se Real drži zubima za zrak. Kada god bi izgledali izgubljeno i rizikovali da izgube 4 razlike, sjetili bi se da imaju dušu i sidro. I oko toga su gradili akcije koje su krunisane golovima.
Iz penala, za minimalan poraz, Benzemina panenka. Šmekerski.
Revanš u Madridu nije počeo dobro. Real je i dalje padao. Prvo poluvrijeme je proteklo u tome da je Gvardiola ludio pored aut linije nezadovoljan igrom svog tima, a Real je bio lošiji. City je bolje otvorio drugo poluvrijeme, poveo golčinom Mareza i potpuno preuzeo dizgine. Benzema je, znate već, iznova i iznova ponavljao mantru.
Isticao je 90. minut kada je poslije mnogo nasumičnih ubacivanja Benzema uspoio ukrotiti dugu loptu u prostor i preusmeriti je na nogu Rodrigu – 1:1. Sudija je odredio šest minuta produžetka. Benzema je uputio centaršut sa roglja šesnaesterca, Asensio zakačio loptu glavom, Rodrigo je glavom ubacio u mrežu. Produžeci.
Sve je već bilo jasno i onima koji nisu gledali “La Haine”.
Tek je tri minuta produžetka prošlo kada je lopta došla do Benzeme, on je u sekundi skloni od Diasha i pao čim je osjetio da je Portugalac pao na foru. Coco je uspio.
Postavio je loptu na bijelu tačku i iako je toliko penala promašio ove sezone, ovo je bio penal karijere. A Hafidov sin, introvertni debeljuca, iz katoličke škole, iz sudnice, iz prezrivih komentara, poslije tako dugog pada, samo je čekao prizemljenje.
Karim Benzema nije dozvolio da sat otkuca 06:01 kao na kraju Kasovicevog remek-djela i nije završio kao Vincent. Tako je sačuvao i Real Madrid ove sezone. Još uvijek nije bilo posljednjeg pucnja, a ostalo je samo finale. U Parizu.
Jer nije bitno kako padaš. Nego kako se dočekaš.
“Za sada je sve dobro”.
(TBT, Nedeljnik)