TEMPO
Messi je promašio
penal. Messi je napustio reprezentaciju. Kako to da Messi koji je osvoji svijet,
nikada nije uspio da osvoji svoju zemlju
FOTO: Messi
(Profimedia)
U mašti svakog
autora svakog vodiča – koji vidi mjesta onakva kakva bi trebalo da budu, a
rijetko onakva kakva zaista jesu – postoji strasna ljubavna veza između grada
Rozarija i njegovog najpoznatijeg sina, Lionela Andresa Messija. To, uostalom,
piše i na 179. strani turističke Biblije, “Lonley planeta”, izdanja
za Argentinu.
Pa ipak, ništa u
Rozariju ni izdaleka ne podsjeća na najboljeg fudbalera na svijetu (i, možda,
svih vremena, mada će obožavaoci Maradone i Pelea i dalje braniti svoje idole).
U prozorima kuća su posteri, ali nekih drugih heroja: Muhamed Alija, Marije
Šarapove, Rafaela Nadala… Nigdje Messija.
To ide u
krajnosti: pored malenog terena na kojem je Leo napravio prve fudbalske korake,
nacrtan je ogroman mural. A na njemu – Rolingstonsi.
Priču potvrđuje
jedan prijatelj porodice Messi, David Treves, trener mlađih kategorija.
“Stvarno se
ne osjeća da je ovo Messijev grad”, kaže on. “Ako si najbolji igrač
na planeti, a u vlastitom gradu i tvojoj državi ti ne pružaju nimalo ljubavi,
pretpostavljam da bi većina rekla ‘pustite me, ostat ću u Barsi i nastaviti da
punim svoj novčanik’. Srećom pa on nije takav”.
U lokalnoj
turističkoj kancelariji, na pitanje da li u gradu postoji išta što može da se
posjeti, a da makar podsjeća na Messija, odgovaraju sa osmjehom i jednim
odsječnim “ne”.
Messijeva
porodica vlasnik je kafane po imenu “VIP”. Ni tu nema ništa o
Lionelu. Čak i kada Barcelona igra utakmicu koju gleda čitav svijet, ona se ne
gleda u kafani. Nikada. Zašto?
“On nikada
nije uradio ništa za Argentinu”, kaže jedan gost.
U Rozariju
jednostavno ne razumiju Messija. Ne razumiju kako igra, kako se ponaša, bilo na
terenu ili van njega. Diega Maradonu, recimo, razumiju. Odrastao je u strašnoj
bijedi, u straćari u Vili Fiorito. Čitav njegov život bio je borba protiv onog
što mu je sudbina podarila, pa čak i kad ne uspije – njegovi zemljaci vole što
pokušava. Oni shvataju i njegov talenat i njegove demone. Sve što je Maradona
ikad uradio može da se objasni tim strašnim ulicama Fiorita.
Messi nikada neće
biti Maradona. Iako je tri puta za redom proglašen za najboljeg igrača na svijetu
i osvojio tri Lige šampiona; iako je “El Pibe” bio Bog
“samo” u Napoliu, a mali Messi je postao Bog u Barceloni – što je u
fudbalskoj mitologiji, ipak sazviježđe više. Ne pomaže mu čak ni to što je za
razliku od Maradone fudbaler i na terenu i van njega, i to vjerovatno za
nijansu kompletniji od starijeg zemljaka. Ne vrijedi mu ni što je najobožavanija
faca na bilo kom kutku planete gdje se pojavi. Ništa mu to ne vrijedi kada nije
postao Bog u svojoj zemlji.
Zabludjeli sin
Argentine, Lionel Messi, je najveći fenomen svjetskog fudbala, ne samo zato što
je u dvije noge skupio sve kvalitete najvećih zvezda iz historije, već i zato
što je najomiljeniji fudbaler današnjice u svojoj zemlji – najomraženiji.
A imao je sve
predispozicije da postane heroj nacije. Ponikao je u siromašnoj porodici. Otac
mu je bio radnik u čeličani, a majka povremeno radila kao čistačica u gradu
Rosariju, gdje je Lionel rođen. Od malena je bio delimično hendikepiran zbog
nedostatka hormona rasta, zbog čega je morao da ode u inostranstvo i tamo
postao fudbalski kralj.
U Buenos Airesu,
primjetili su neki inostrani novinari, nema nijednog fan-kluba posvećenog Messiju.
Nekoliko dana
nakon što je dobio treću uzastopno priznanje najboljeg igrača svijeta u izboru
FIFA, Cristian Grosso, kolumnista argentinskog lista “La nacion”,
napisao je da “mu cio svijet kliče, a da ovdje (u Argentini) jedva ima
podršku”. A i sam naslov te kolumne mnogo govori: “Vreme je da za
poštovanje prema Kataloncu”.
Messi je,
zapravo, cijelu svoju profesionalnu karijeru proveo van zemlje i nije dao
priliku navijačima da se vežu za njega. Iliti da ostvare neku vrstu
“emotivne veze”.
Messi je kao
prosperitetni fudbaler Argentinu napustio sa 13 godina. U tom periodu bio je za
trećinu niži nego što su bili njegovi vršnjaci. Klub u kojem je igrao i
roditelji nisu više mogli da plaćaju hormonske tretmane, koji su koštali oko
hiljadu dolara sedmično. “Uletjela” je Barcelona koja je na sebe
preuzela obavezu da “liječi” mladog Lionela i cijela porodica Messi
se preselila u glavni grad Katalonije. U međuvremenu je Messi izrastao i kao
čovjek i kao fudbaler. Kao čovjek do 169 centimetara, kao fudbaler do vrha svijeta.
Ali, kao Argentinac, u očima navijača, ostao je onaj nedorasli dečkić.
Oko deset
utakmica godišnje u prosjeku, odigranih za reprezentaciju (i to najčešće van
Argentine) prosto nisu bile dovoljne za fanatične Argentince da ga prihvate.
Debitovao je 2005. sa 18 godina, ali nije donio kući nijedan značajniji trofej.
Osim što je učestvovao u osvajanju zlatne medalje na Olimpijadi u Pekingu 2008.
Ali, da se ne lažemo, Olimpijada je najveći sportski događaj godine, jer se te
godine ne održava Svjetsko prvenstvo u fudbalu.
Nisu ga previše
voljeli ni suigrači iz nacionalnog tima: jednom prilikom je, recimo, otišao na
roštilj koji je upriličio nacionalni savez, i nije rekao ni jednu jedinu riječ.
Čak ni da zatraži meso. Argentinci su bili povrijeđeni što nikada ne pjeva
himnu. S druge strane, stanovnici Barcelone su mu zamjerali što ne govori
katalonski, već samo španski. Što kupuje meso od argentinskog mesara i jede
isključivo u argentinskim restoranima.
Na mnogo načina,
on je čovjek bez zemlje. Argentinci ne mogu da se prepoznaju u tom malom,
stidljivom, introvertnom, tihom momku, rođenom u Argentini ali odraslom u
Španiji. On nikada nije volio robote ili autiće – samo “bubamaru”.
Mijenjao je svoje djetinjstvo za igru koju danas igra sa dječačkom radošću.
Možda ga odrastanje u Rozariju nije oblikovalo, ali napuštanje rodnog grada
sigurno jeste.
Ni novinarima
nije lako. S. L. Prajs, najbolji intervjuista “Sports ilustrateda”,
doputovao je iz Amerike da intervjuiše Messija, i dobio je 15 minuta mlakih,
bezveznih odgovora. Italijanski novinar Luka Kajoli napisao je čitavu knjigu o
Medsiju, i to je prilično dosadno štivo. Sem nekoliko puta podcrtane činjenice
da ni ljudi najbliži fudbaleru ne znaju ko je, zapravo, on.
Messijeva majka
živi u najskupocjenijoj i najboljoj zgradi u Rozariju, gdje ima čitav 26.
sprat, sa četiri stana. Kada nije u Barceloni, naravno. Ali, porodica nikada
nije prodala staru kuću, u ulici Estado de Izrael, broj 525.
I ovdje je, opet,
lako napraviti poređenje sa Maradonom. I vidjeti razlike.
Diego je odrastao
u bijedi, i čitav život je bježao od te udžerice od plavih cigli – nikada se
nije osvrtao, ali nikada nije mogao ni da pobjegne. Messi je uradio suprotno.
On i njegova porodica drže se svoje prošlosti kao da je ona bila mnogo bolja od
svega što imaju sada.
Ostaje, naravno,
i pitanje zašto je Messi toliko dosadan kada nije na terenu. Da li on ima
toliko dobre menadžere ili možda i nije previše inteligentan? Možda je samo
prazan? Postoji li išta što ga inspiriše, a da to nema veze sa fudbalom?
“Prisvajanje”
malenog nasljednika bio je posljednji čin izglađivanja odnosa između Mesija i
njegovog starog kluba. Leo je dao novac da se sagradi nova sala za vježbanje,
ali i cio hotel u kojem će živjeti mladi igrači dovedeni sa strane, kako budući
talenti ne bi morali da sreću traže preko okeana. Prije par godina, po prvi
put, jedna navijačka grupa Njuelsa napravila je zastavu sa Mesijevim likom.
Nešto u tom bolu
zbog gubitka djetinjstva učinilo je da ga on stalno ponovo traži, bilo da ima
loptu u nogama pred punim stadionom, ili da posjećuje grad u kojem je i izgubio
djetinjstvo. Da li on dolazi u Rozario toliko često jer je normalno da vam
nedostaje porodica, ili podsvjesno pokušava da promeni nešto u svojoj
prošlosti… Ili je, jednostavno, i dalje samo trinaestogodišnjak?
Čega se Leo
plaši? Da ostavi fudbal, kažu oni koji ga znaju. Reprezentaciju je ostavio. Šta
mu ostaje?
(The Bosnia
Times)