Kampanja međunarodnih sankcija koju su zemlje i kompanije pokrenule protiv Rusije nakon njene invazije na Ukrajinu izvanredan je uspjeh multinacionalne diplomatije i korporativne odgovornosti. Velik dio svijeta dobrovoljno je prekinuo poslovanje s Rusijom, prekinuvši trgovinske veze i financijske odnose s tom zemljom i šokirajući Kremlj zamrzavanjem mnogih njegovih inostranih sredstava. Brzina, opseg i razmjer ovih kaznenih ekonomskih mjera i priroda njihovog cilja su bez presedana.
No, napori da se Moskva ekonomski stisne tek počinju i bit će ih sve teže održati kako vrijeme odmiče, pogotovo ako protivnici Kremlja ciljaju na sektore koji su bitni čimbenici globalne ekonomije. Poremećaji u energetici, hrani, poljoprivrednoj robi i trgovačkim putevima mogli bi uzrokovati neslaganje unutar koalicije za sankcije – koja trenutačno među svoje članice ubraja Australiju, Kanadu, Japan, Južnu Koreju, Sjedinjene Države i Evropsku uniju – posebno ako se čini da je raspored ‘tereta’ nepravedan i neuravnotežen. Rusija će nastojati pojačati neslaganje mjerama odmazde, kao što je to učinila prošli tjedan kada je, navodno zbog lošeg vremena, zatvorila veliki naftovod koji vodi od Kazahstana do Crnog mora. Koalicija sankcija vjerojatno će se pokazati trajnijom nego što bi Rusija željela, ali ove točke napetosti otežat će redovito provođenje velikih mjera i stvoriti pritisak za strogu provedbu.
Budući da zastoj između ruske vojske i ukrajinskog otpora počinje izgledati vjerovatnije, oni koji se nadaju da će spriječiti ambicije Moskve trebaju imati na umu da Rusija može lako iskoristiti takav scenarij pojačavanjem napetosti unutar koalicije kako bi je rastrgala. Sveukupno, ovi čimbenici predstavljaju izazovniju budućnost za kampanju sankcija nego što bi njeni rani uspjesi mogli sugerisati. SAD i njihovi saveznici, ako nastoje održati učinkovit režim sankcija protiv Rusije, moraju planirati na duge staze – zajedno raditi na identificiranju optimalnog sljedećeg niza mjera sankcija, izraditi kolektivni odgovor na izbjegavanje sankcija i rusku odmazdu, te predstaviti jedinstveni front u suočavanju s potencijalnim ruskim zastojem u Ukrajini.
Oni koji se suprotstavljaju ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu suočavaju se s delikatnim balansiranjem, odnosno moraju izvršiti dovoljan pritisak da ga (Putina) uvjere da promijeni smjer djelovanja, ali ne toliko da izvrši odmazdu. Iako Sjedinjene Države i njihovi partneri nisu odgovorni za ruske postupke – Putin je izabrao ovu krizu i snosi odgovornost za nju – svaka nova odluka o sankcijama mora se pažljivo odvagnuti, uzimajući u obzir vjerojatni odgovor Rusije i sve moguće vanjske posljedice. Na primjer, sankcioniranje cjelokupnog ruskog izvoza nafte i prirodnog plina zadalo bi ozbiljan udarac ruskom gospodarstvu – ali bi to također pogoršalo nadolazeću energetsku krizu, s obzirom na europsko i globalno oslanjanje na ruske energetske tokove.
Ta je napetost dio razloga zašto su sankcije do sada davale prioritet ili diskretnim ciljevima, kao što su određene banke ili oligarsi, ili dugoročnim ruskim gospodarskim interesima, kao što su ulaganja u njezinu naftnu i plinsku industriju. Ovaj pristup ima smisla i trebao bi, uz strogu provedbu postojećih mjera, biti prioritet. Umjesto brzih i naizgled jednostavnih kazni, koalicija za sankcije trebala bi se usredotočiti na razvoj mjera koje Rusiji otežavaju međunarodno poslovanje – ciljajući na uslužne sektore koji pospješuju sigurnost i trgovinu – i koje podižu troškove Rusiji te tako kompliciraju sposobnost Rusije da uzvrati.
Prije rata u Ukrajini, Rusija je bila relativno normalan trgovinski partner s većinom svijeta, zbog čega je naglo odvajanje od Moskve mnogim zemljama bilo veoma ‘bolno’. Koalicija za sankcije, navodi FA, stoga bi trebala pomoći onim zemljama koje su posebno osjetljive na rusku odmazdu ili na učinke samih sankcija. Sjedinjene Američke Države već su poduzele neke korake kako bi ublažile otežanu situaciju drugih članica koalicije – na primjer, tražeći alternativne opskrbe energijom za Europu i potencijalno nudeći energetsku potporu kao dio planiranih novih sankcija.
Ipak, postoje ograničenja kolika se kompenzacija može pružiti onim gospodarstvima koja su teško povrijeđena kampanjom sankcija, a raznolikost ruskih trgovinskih partnera i poslovnih interesa znači da će biti trenutaka kada će se jedan partner koji je sankcionirao osjećati neopravdano opterećen. Iz tog razloga, osjećaj zajedničke žrtve i podjele tereta je bitan, posebno unutar regionalnih grupa kao što je EU, gdje će se odluke o sankcijama donositi konsenzusom.
Ova dinamika također objašnjava zašto se ‘zatrpavanje’ Kine, Indije i drugih zemalja tretira kao pogubna prijetnja kampanji sankcija. Zatrpavanje (backfilling) – praksa je ulaska na tržišta koja su drugi napustili kao odgovor na sankcije ili druge instrumente politike, a može biti štetna za kampanju sankcija jer može omogućiti meti da zadovolji svoje potrebe unatoč žrtvama zemalja koje su sankcionirale.
Neizvjesnost oko kampanje sankcija ne umanjuje njezina dosadašnja postignuća, ali SAD i njihovi partneri ne bi trebali zaboraviti da se svijet nalazi na neistraženom teritoriju. Države Zapada nameću ozbiljne troškove zemlji koja još uvijek posjeduje značajne vlastite ekonomski potencijal, a da ne spominjemo golem nuklearni arsenal. Putin je već jasno dao do znanja da kampanju sankcija smatra oblikom ekonomskog rata, a veći sukob borbom za opstanak Rusije. Za razliku od Irana, Sjeverne Koreje ili drugih zemalja pod međunarodnim sankcijama, Rusija može izazvati fizički i ekonomski kaos na međunarodnoj razini.
(TBT, Foreign Affairs)
