Roberto Mancini nije razmišljao o mogućnosti da se Italija ne plasira na Mundijal. To je rekao pred utakmicu baraža protiv Sjeverne Makedonije, naglasivši da mu takav scenario nije ni padao na um. O onome što mu je padalo na um, nije želio da govori. O petoj titulu šampiona svijeta.
Osvajanje titule evropskog prvaka prošle godine, bio je najbolji (i valjda jedini) način da se Azuri iskupe što 2018. godine nisu uspjeli da se plasiraju na Mundijal u Rusiji, poslije 60 godina.
Kada je Trajkovski u 92. minutu pogodio mrežu domaćina na stadionu Enco Barbera u Palermu i zvanično izbacio Italiju iz trke za plasman na Mundijal u Kataru, sve o čemu se potajno maštalo zauvijek je uništeno, a najgori scenariji, koji Manciniju nisu ni padali na pamet, sada su realnost.
Italijanska svakodnevica.
“Dobro, možda i možemo bez toga”.
Tu rečenicu, naravno, niko nije izgovorio poslije poraza u Palermu, koji je određen kao grad domaćin zbog tako mnogo akumulirane, nepotrošene energije navijača željnih fudbala.
Tu rečenicu, naravno, niko i ne bi smio da izgovori, jer ako neko ne može bez te mundijalske tenzije, bez tog osjećaja nadmoći koji se lako pretvori u borbu za goli život i tih smrtonosnih ujeda iz pozicije autsajdera, ako neko ne može bez te groznice, ne mogu Italijani i ne može njihov tim. Ako Mundijal bez nekoga ne može, bez načina na koji pjevaju himnu, bez uvijek najljepših dresova na svijetu i bez te tanke linije između ljubavi i mržnje prema njima, da, Mundijal ne može iz Italijana.
Tu rečenicu, da možda bez toga i mogu, izgovorili su Italijani nakon četvrtfinala Evropskog prvenstva protiv Belgije. Prošli su dalje, ali je ostao gorak ukus u ustima jer se Spinacola, vjerovatno najveći dark horse turnira i jedan od najboljih igrača Italije tokom Evropskog prvenstva, teško povrijedio.
Ispostaviće se da od tog trenutka bez Spinacole nisu mogli, pa italijanski pritisak i fluidnost nisu kakvi su bili i ispostavit će se da će Azuri mnogo teže nego prije uspjevati da dođu do pobjede za 90 minuta.
Do kraja Evropskog prvenstva nisu uspjeli.
U kvalifikacijama su u Firenci remizirali sa Bugarskom (1:1), i kod kuće i na strani sa Švajcarskom, u Belfastu sa Irskom (1:1).
Ipak, bilo bi pomalo smiješno razlog za sve to pronaći u Spinacolinoj povredi. Ona je možda bila simbol trenutka kada je igra pošla nizbrdo.
Italiju je, međutim, koštala jedna druga boljka.
Realizacija.
Mnogo je šansi potrebno Imobileu i drugovima, koliko god rasni igrači bili, da loptu smjeste u mrežu iza protivničkog golmana. Zato je potrebno da budu mnogo bolji rival od svih. Da budu konstantno tu. Da kreiraju šanse. Da pritiskaju. I da cijede suhu drenovinu.
To im već neko vrijeme ne uspijeva, pa nije ni protiv Sjeverne Makedonije.
Koja nije imala šansu ni šut iz šesnaesterca, a šut Trajkovskog bio je tek drugi na utakmici. Protiv Sjeverne Makedonije čiji najbolji igrač nije mogao da igra. Koja je 67. na rang listi.
Ništa od toga nije bilo važno.
Italijani su poslije poraza prvo pažljivo pretresli sve detalje koji su mogli da promijene stvar: ta Spinacolina povreda, povreda Kijeze, povreda Imobilea tokom kvalifikacija, dva promašena Žoržinjova penala protiv Švicarske…
Onda su otresli prašinu sa realnih problema italijanskog fudbala: finansijska policija češlja klubove, sve je manje pravih napadača, talentovanih klinaca koji bi mogli da ponesu azurnu devetku, nema italijanskih klubova u četvrtfinalu Lige šampiona.
I sada kreću unutrašnje borbe. Sa drugima i sa sobom.
Ko kaže da mu Italija na Mundijalu neće nedostajati baš i ne voli fudbal. Ko baš i ne voli fudbal, svakako ne može da razumije zašto će ovo proljeće biti bezveze u zemlji u kojoj svaki trenutak ima miris i ukus.
Mancini gleda u pod jer je svaki trenutak sada gorak i pita se: da li je ovo nesretni slučaj ili sam na Vembliju, opet, samo imao mnogo sreće?
(TBT)
