INTERVJU
“Nikad nemoj da dozvoliš da te neko maltretira. Uvijek živi onako kako ti želiš.” I živjela sam kako želim.
FOTO: (I.P.)
Oja Bajdar se
nekako probila kroz proljetni ali surov pljusak, i zakoračila u toplu knjižaru.
Tada sam konačno upoznala ženu o kojoj sam toliko čitala.
Višestruko
nagrađivano pero turske književnosti, u rodnoj zemlji odavno ima epitet
literarne zvijezde, mada interesovanje za njenu prozu seže dalje od granica
Turske. Ništa manje nije ni interesovanje za njenu životnu priču. U Beograd je
došla radi promocije svog romana Izgubljena riječ, u izdanju kuće Dereta.
Blijedog lica, u
striktnom kostimu, na prvi pogled djelovala je pomalo strogo – poput nezgodne
profesorke pred penzijom. Ništa u njenoj pojavi nije nekom neupućenom
posmatraču moglo da nagovijesti mučne godine koje je provela u turskom zatvoru.
Kao borac za ravnopravnost Radničke partije, Oja Bajdar je u više navrata
proglašavana narodnim izdajnikom. Nakon prvog vojnog udara u Turskoj, ova
gospođa istaknutih manira istrpijela je i pravu fizičku torturu, ali je ipak u
jednom trenutku bila primorana da pobjegne i otpočne život političkog azilanta.
“Ništa
strašno”, rekla je uz osmjeh pokazavši na svoju, kišom pomalo osujećenu,
frizuru. Pokisla je, ali je izbjegla pljusak koji je tek hvatao zalet. Jednoj
takvoj ženi nikada ne bi palo na pamet da se zamara gunđanjem o vremenskoj
prognozi. Imala je mnogo značajnijih tema za razgovor.
Već u srednjoj školi počeli ste da se
bunite protiv nekih stvari koje su vam u društvu smetale. Šta vam je smetalo u
trenutku kada ste gotovo kao djevojčica seli i napisali knjigu Alah je
zaboravio svoju djecu?
Tu knjigu sam
napisala u srednjoj školi. Izlazila je u nastavcima u dnevnim novinama Hurijet
(“Sloboda”). Moja pobuna u to vrijeme se dosta razlikovala od kasnije
pobune, ili pobune u današnje vreme.
Kao mlada sam se
protivila nasilju koje se sprovodi u porodicama, nad djecom, ženama… Zanimale
su me stvari koje su mi tada bile bliske, koje sam mogla da vidim u neposrednoj
okolini. Moja kasnija pobuna bila je usmjerena ka društvu i svemu što nije
valjalo u tom društvu.
Kao nešto zrelija
osoba, ustala sam protiv nasilja, protiv svega lošeg što se radilo mom narodu,
i tom društvu čiji sam dio bila.
Djevojčica
ste bili četrdesetih godina prošlog vijeka. To je period poslije smrti
Ataturka. Kakav je bio položaj žena u vašem najbližem okruženju?
Kada govorimo o
višim slojevima društva, imućnijim porodicama, intelektualnim krugovima, žene
su bile vrlo zaštićene, nikako maltretirane. Ja potičem iz takve porodice. I u
mom okruženju žene su uvijek bile zaštićene, čak i cijenjenije od muškaraca.
Moj otac je uvijek
govorio: “Nikad nemoj da dozvoliš da te neko maltretira. Uvijek živi onako
kako ti želiš.” I živjela sam kako želim. Takve porodice bile su u
manjini. I to mi je smetalo, željela sam da se borim protiv toga.
Kada bih današnje
vrijeme uporedila s tim vremenom… Stopa nasilja raste. Sada, svakog dana
strada makar jedna žena u Turskoj.
Koji je trenutak bio preloman u vašem
životu i odveo vas putem političkog aktivizma?
U mom životu
postoje dva prelomna trenutka. Prvi se dogodio kad sam imala 20 godina. Bio je
to nastanak radničkog, tačnije socijalističkog pokreta u Turskoj. Sa osnivanjem
tog pokreta, formirana je i Radnička partija. Mladi ljudi, prevashodno
studenti, željeli su da se priključe toj partiji, da budu deo te nove priče. I
ja sam bila među njima. Nikako nisam bila jedina.
U to vrijeme
nisam pisala romane. Počela sam da radim na fakultetu kao asistent i
priključila sam se Radničkoj partiji.
Onda je došlo vrijeme za doktorat?
Bila je 1964.
kada sam diplomirala sociologiju na Istanbulskom univerzitetu. Došlo je vrijeme
i za doktorat. Odabrala sam temu. Glasila je: “Rađanje radničke klase u
Turskoj”. Onako za sebe, krenula sam da pripremam disertaciju na tu temu.
Međutim, Vijeće profesora je odbilo moju doktorsku tezu. Onda ju je odbilo još
jednom. Ja sam bila član te radničke partije… Nakon što je moja teza dva puta
odbijena na fakultetu, studenti su se pobunili protiv te blokade. Svi su se
digli na noge. Vrlo brzo, sve je eskaliralo u okupaciju fakulteta.
Kraj šezdesetih godina je na mnogim
tačkama planete bio karakterističan po pobunama među mladima. Amerika, Pariz,
Prag, Beograd… Kako je izgledao život studentkinje tokom studentskih pobuna u
Turskoj?
Zbog svega toga
bila sam primorana da odem sa fakulteta. Sve što se dešavalo u drugim zemljama,
dešavalo se i u Turskoj. Studenti su imali iste porive, ali okolnosti su,
mislim, bile malo opasnije u Turskoj. S jedne strane, taj bunt je u sebi nosio
sjajnu pokretačku energiju. Bili smo mladi, bilo je zabavno – kao i svuda. Sa
druge strane, bilo je mnogo ružnih događaja koji su učinili da se rijetko ko
tog perioda sjeća sa nostalgijom. Bilo je tu i dosta smrti
Šta je najgore što pamtite iz tog perioda?
Vojni puč se u Turskoj desio vrlo brzo nakon toga, 1971. godine.
Svi koji smo
protestovali, uključujući i mene, bili smo mučeni kad se dogodio vojni puč
1971. godine. Sama ta činjenica, jasno vam je kakve uspomene ostavlja. Jedan
moj vrlo blizak prijatelj je, između ostalih, na Vojnom sudu tada bio osuđen na
smrt. Ubili su ga vješanjem. To mi je najbolnija uspomena iz tog vremena.
Kako su vas mučili?
Sve je to radila
vojska. Dva puta sam bila u zatvoru. Ukupno – tri godine. Mučili su me
električnom strujom. Zato se i danas mnogo plašim struje. Iz nekog razloga, o
takvim stvarima i dalje ne mogu detaljno da pričam. Iako su neki drugi ljudi
radili sve te užasne stvari, osjećam se kao da me je sramota zbog toga što su
oni radili.
Da li ste pri stupanju u Radničku partiju
bili svjesni opasnosti u koju se upuštate?
Svjesna sam bila
rizika. Ali imala sam određen cilj. Kad imate nešto za šta se borite,
jednostavno nema mjesta za strah. Mučenje, smrt…
Kako su vaši roditelji, koji su vas toliko
čuvali od svake neprijatnosti, gledali na sve to?
Moj otac tada već
nije bio živ. Moja majka nije gledala na sve to baš dobronamjerno. Ona je
smatrala da me je to što sam ljevičar činilo izdajnikom države.
Kako ste živjeli po izlasku iz zatvora?
Pošto sam izašla
iz zatvora, počela sam da se bavim novinarstvom. Tih godina, kada sam otišla sa
fakulteta, nisam se bavila književnošću. Pisala sam kolumne za razne novine.
Tako su se osipale sedamdesete u Turskoj. Uslijedio je i taj drugi vojni udar.
Onaj najgori, iz 1980?
Da. Bio je
svakako mnogo gori od prethodnog. Bilo je više žrtava. Sve je bilo još
surovije. Ali ja ga nisam iskusila. Pobjegla sam na vrijeme.
Kako ste pobjegli?
Saznala sam da će
ponovo doći do vojnog udara u Turskoj. Dan prije nego što je izbio puč, sela
sam na avion i sasvim sam normalno izašla iz zemlje. Djete, sina koji je tada
bio bukvalno beba, morala sam da ostavim majci na čuvanje. Da sam ostala,
sigurno bih bila osuđena na mnogo godina robije, i pitanje je šta bi se sa mnom
dogodilo.
Muž je već bio u
Njemačkoj, i ja sam mu se samo priključila. Živjeli smo tamo kao politički
azilanti.
Ko vam je dojavio da treba da bježite?
U samoj vojsci je
postojala jedna druga, tajna grupacija. To su bili ubačeni elementi. Svi smo
imali dobru komunikaciju. Ali, moram da kažem, i nakon što se vojni udar
dogodio, dosta njih je uspjelo da pobjegne. Bilo je lako pobjeći iz Turske
tada.
Kada ste ponovo vidjeli sina?
Kada sam pobjegla
iz Turske, moj sin je imao 9 mjeseci. Majka mi ga je naknadno donijela u Njemačku.
Vrlo kratko smo bili zajedno. Tek što je došao, ja sam morala da odem u Moskvu
i ponovo ga nisam vidjela dvije godine. Teško je, naravno. Najteže je odvojiti
se od djeteta.
Gdje ste bili 1989?
U Berlinu. Bila
sam na licu mjesta, mogla sam bukvalno da gledam pad Berlinskog zida. Dogodilo
se i to. Urušio se i socijalizam sa njim. To je druga prelomna tačka u mom
životu.
Cio sistem za
koji sam se borila je otišao, prisustvovala sam tome i osjetila sam taj raspad.
Bolno je to bilo za mene. Bila sam jedan od boraca tog pokreta, neko ko je tu
bio od početka. Iskreno sam vjerovala u svaku ideju. Vrlo snažno su mi se
motala ta pitanja: Zašto? Zašto je socijalizam propao?
Mnogo me je to
pogodilo. Sigurno, bilo je grešaka zbog kojih je bilo neizbježno da se taj pad
dogodi. Nakon pada Berlinskog zida riješila sam da okrenem list u svom životu.
Vratila sam se književnosti. Prvo što sam objavila bila je zbirka priča koja se
zvala Zbogom, Aljoša.
Kad ste se prvi put vratili u rodnu zemlju
nakon svega, kako vam je izgledala Turska?
U knjizi koja se
zove Povratak u ništavilo opisala sam svoj povratak u Tursku. Bilo je lijepo.
Nije mi teško pao povratak. Opet sam se našla sa ljudima iz svog okruženja,
ponovo sam bila u zemlji iz koje sam. Sjećam se tog povratka po jednoj
srdačnoj, toploj energiji. Naravno, mnogi više nisu bili među živima i
nedostajali su.
U romanu Izgubljena riječ u središte teme smješten
je okršaj između Kurda i Turaka. Kako ste željeli da mu pristupite?
U romanu jeste u
prvi plan stavljen okršaj između Kurda i Turaka koji već dugo traje. Svi romani
žrtve su istorije, ali i svojih unutrašnjih konflikata. To nije politički
roman, već slojevita priča koja objedinjuje unutrašnja stanja junaka, ispituje
odnos Istoka i Zapada, kao i aktuelne društvene probleme.
Ipak, to je roman
o nasilju. Glavna tema je nasilje. Svi vidovi nasilja. Na primjer, kada
secirate oglednog miša u laboratoriji, to je jedan oblik nasilja, zar ne?
Takođe, tu je nasilje u porodici, nasilje nad djecom, nad ženama… Najzad,
najintenzivniji oblik nasilja je rat, kao organizovano teško nasilje koje se
sprovodi nad nekim narodom.
Nedavno je u svjetskoj javnosti pokrenuta
debata o stereotipima prema ženskim piscima koji i dalje vladaju, čak se mogu
osjećati njihovi tragovi i u književnim kritikama najuglednijih svjetskih
listova. To je ona stara teza da žene pišu o lepršavim temama i emocijama, dok
muškarci pišu o ratu, politici i “značajnim stvarima”. Kako vi, sa
svojim književnim i životnim opusom, gledate na slične diskriminacije?
Naravno, ne
slažem se sa tom opaskom. Mogla bih da kažem da su muški autori više skloni
pisanju koje podrazumijeva nizanje događaja, čistu naraciju, dok ženski imaju
veću sklonost ka prozi koja je protkana opažanjima. Smatram da je vrlo lijepo
pisati jezikom duše i pisati o ličnom proživljavanju nekih stvari. Tu nema
ničeg trivijalnog.
Takođe, moram da primijetim
da sve više ima spisateljica koje svoju pažnju posvećuju upravo ovakvim,
takozvanim “teškim temama”. Prije dolaska u Beograd bila sam u Novom
Sadu. Tamo sam upoznala autorku iz Makedonije koja je napisala roman o raspadu
Jugoslavije.
Žene će s vremenom
sve više pisati o nasilju, ratu i sličnim temama, jer su to neke stvari o
kojima ne možete da ćutite. One vas duboko dirnu. A kad se jednom rodi ta
potreba da se o jednom tako bolnom problemu izrazite, da makar probate da nešto
promijenite… Kako da je zaustavite?
(The Bosnia Times, Nedeljnik)