INTERVJU
Akademik Dušan
Bilandžić u intervjuu Nacionalu prvi put otvoreno govori o ulozi prvog
hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana u pokušaju podjele Bosne i Hercegovine.
Osobno je sudjelovao u tim pregovorima koje su vodila dva ekspertna tima,
srpski i hrvatski, a koje su osnovali predsjednici Srbije i Hrvatske Slobodan
Milošević i Franjo Tuđman. Ti su timovi djelovali […]
FOTO: Bilandžić
(Nacional)
Dušan Bilandžić u
intervjuu Nacionalu prvi put otvoreno govori o ulozi prvog hrvatskog
predsjednika Franje Tuđmana u pokušaju podjele Bosne i Hercegovine. Osobno je
sudjelovao u tim pregovorima koje su vodila dva ekspertna tima, srpski i
hrvatski, a koje su osnovali predsjednici Srbije i Hrvatske Slobodan Milošević
i Franjo Tuđman. Ti su timovi djelovali pod egidom timova “za normalizaciju
srpsko-hrvatskih odnosa”. Bilandžić se osvrnuo i na svoju suradnju s prvim
predsjednikom Franjom Tuđmanom, ali i na neke događaje vezane za raspad bivše
jugoslavenske države. Bilandžić je od 1942. bio partizan i sudionik NOB-a. U
poslijeratnoj Jugoslaviji kao pukovnik radio je i u Generalštabu JNA, u
njegovoj Prvoj upravi. Bio je u sobi do sobe prvog hrvatskog predsjednika
Franje Tuđmana, ali i generala Veljka Kadijevića, koji je bio zadnji jugoslavenski
ministar obrane u vrijeme početka rata na prostoru bivše Jugoslavije.
Dvije su knjige
obilježile Bilandžićevo znanstveno djelovanje: “Historija SFRJ” iz 1978. i
“Hrvatska moderna povijest” iz 1999. U 70-im i 80-im godinama prošlog stoljeća
bio je profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu.
Premda je
predsjednik Tuđman u izjavi pred TV kamerama Bilandžića u jednom trenutku
nazvao “čudovištem” iziritiran nekim njegovim feljtonističkim napisama, kasnije
je, ipak, nastavio surađivati s njim. Kako je bilo surađivati s prvim
predsjednikom Franjom Tuđmanom?
– Naša je
suradnja počela neposredno nakon prvih višestranačkih izbora 1990. Bio sam
potpredsjednik u tadašnjem republičkom predsjedništvu. Kad je Franjo Tuđman
izabran za predsjednika Predsjedništva, sastavio je drugačije taj kolektivni
državni organ, koji je bio na čelu nekadašnjih, još uvijek socijalističkih
republika u bivšoj Jugoslaviji. Postao sam član Predsjedništva kao predstavnik
SKH-SDP-a, dakle, stranke koja je izgubila na izborima. Tuđman je, inače, mrzio
kolektivna rukovodstva. Kad nas je okupio, rekao je: “Ovo nije nikakvo
predsjedništvo. Ja sam predsjednik, a vi ste potpredsjednici republike”. U
Predsjedništvu sam ostao 7 mjeseci.
Je li vas on
izabrao za potpredsjednika?
– Njegova je
odluka bila presudna. Ali formalno je tražio da SKH-SDP, nakon izgubljenih
izbora, postavi svog predstavnika među šest potpredsjednika u republičkom
predsjedništvu. Kod njega me je, zapravo, delegirao Ivica Račan.
Već ste
izjavljivali da ste čuli da je, navodno, pokojni predsjednik Franjo Tuđman bio
opsjednut idejom podjele BiH između Srbije i Hrvatske. Je li vam on to i osobno
govorio?
– Nakon sastanka
sa Slobodanom Miloševićem u Karađorđevu 25. ožujka 1991., predsjednik Tuđman
pozvao me je u ured i rekao da ću biti u timu koji će pregovarati sa Srbima.
Srpski pregovarački tim vodio je akademik Kosta Mihajlović. U našem timu
Tuđmanove teze najvjernije i tvrdo prenosio je profesor s Fakulteta političkih
znanosti Zvonko Lerotić. Glavni cilj tih pregovora, koji su se, eufemistički,
zvali “pregovori o normalizaciji srpsko-hrvatskih odnosa”, bila je, zapravo,
podjela Bosne i Hercegovine.
Što vam
predsjednik Tuđman konkretno rekao?
– Rekao nam je da
se on dogovorio s Miloševićem da ta dva tima rade na normalizaciji odnosa
Srbije i Hrvatske. No trebalo je skriti pravi smisao tih pregovora. U tim
pregovorima uopće nije bilo riječi o normalizaciji odnosa između Zagreba i
Beograda. Na njima se isključivo razgovaralo o podjeli BiH između Hrvatske i Srbije.
Rekao nam je tada da su se on i Milošević oko toga načelno dogovorili, a da mi
vidimo kako povući konkretnu crtu razgraničenja.
Je li vam dao i
neke konkretne upute?
– Dao nam je
direktive, a vodili smo tri runde pregovora. Poslije svake runde referirali smo
mu što se događalo na tim sastancima. U jednom sam mu trenutku rekao: “Franjo,
molim te, nema ništa od tih razgovora.” Pitao me je: “Zašto?” Odgovorio sam mu:
prvo, zato što se ne možemo dogovoriti. Rekao sam mu da su Srbi maksimalisti.
Tražili su Baranju i kninsku krajinu. Pa kako ćemo se onda s njima dogovoriti?
Odgovorio mi je da ne kompliciram, jer su se Sloba i on dogovorili. Inzistirao
je da nastavimo razgovore. Pokušao sam ga upozoriti i na sljedeći problem. Ako
bi nam i uspjelo podijeliti BiH, onda ćemo imati i druge prepreke. Prva je bila
međunarodna zajednica, koja je jasno deklarirala da nema promjena granica među
republikama bivše Jugoslavije. Odgovorio mi je: pusti ti međunarodnu zajednicu,
što Sloba i ja dogovorimo, oni će to prihvatiti, prije ili kasnije. Jer
međunarodna zajednica neće imati drugo rješenje.
A što bi, u tom
slučaju, bilo s Bošnjacima?
– To je bila
druga prepreka na koju sam upozoravao. Rekao sam da će se Muslimani pobuniti,
čak i kad bi se Hrvatska i Srbija uspjele dogovoriti. Tada me je počeo
ismijavati. Bilo mu je nezamislivo da Muslimani mogu spriječiti eventualni
dogovor Srbije i Hrvatske o podjeli BiH. Bio je uvjeren da oni protiv toga ne
mogu ništa napraviti. Kasnije se pokazalo da sam ipak bio u pravu. Muslimani su
stvorili vojsku od 200.000 ljudi i jednostavno se nisu dali. U to sam se
vrijeme u jednom trenutku sreo i s Alijom Izetbegovićem i pitao ga zna li za
planove o podjeli BiH. “Kako ne bih znao. Mi smo dobili informacije iz
Karađorđeva”, odgovorio mi je. Mislio sam da mu otkrivam Ameriku, a on je već
sve znao.
Nije, dakle, bilo
jednostavno predsjednika Tuđmana uvjeriti u svoje stavove?
– Svaki put kad
sam ga pokušao odvratiti tvrdnjama da međunarodna zajednica to neće dopustiti,
tvrdoglavo mi je uzvraćao: “Hoće, hoće.” U jednom je trenutku rekao: “Mi ćemo
pomoći Srbiji da se proširi, a ona će pomoći nama da se proširimo.” A to je
proširenje trebalo biti na račun BiH. Nakon toga će, bio je uvjeren, odnosi
između Srbije i Hrvatske biti kao odnosi između Francuske i Njemačke, koje su u
70 godina vodile tri rata. Bit ćemo najbolji saveznici, ali kad podijelimo BiH.
Ponovo sam ga nastojao razuvjeriti da međunarodna zajednica neće na to
pristati. Nije to želio prihvatiti tvrdeći da nema opstanka Hrvatskoj bez podjele
BiH.
Je li, međutim,
računao na to da to može dovesti do rata?
– Moram priznati
da s ratom uopće nije računao. Nikada ga nije uzimao u obzir u prethodnim
razmatranjima. Smatrao je da će Hrvatska i Srbija, kad podijele BiH, biti dobri
saveznici. S druge strane, smatrao je da međunarodna zajednica ne može i neće
intervenirati. Pitao me je kako će to međunarodna zajednica intervenirati,
čime. Govorio je da je to nemoguće.
Jeste li mu
proturječili?
– Podsjećao sam
ga da je i njega, ali i Miloševića u Beogradu posjetio američki veleposlanik
Warren Zimmermann i da im je rekao da nema ništa od promjena republičkih
granica. U istom su tonu bile i sve poruke tadašnjeg američkog državnog tajnika
Jamesa Bakera. Govorio mi je da je to što govorim bez veze. Odmahivao je rukom
i tumačio mi kako ništa ne razumijem. Franjo Tuđman je vodio svoju politiku bez
ikakvih ambicija da objasni i protumači zašto nešto radi. Bosnu treba
podijeliti i gotova stvar. O tome se nema što pričati.
Što ste vi
konkretno radili u tim pregovorima?
– Pokušavali smo
srpsku delegaciju vrtjeti oko malog prsta.
Niste ni
prihvatili tezu da je BiH stvorio turski imperij?
– Ne. To smo
morali i Tuđmanu objašnjavati, iako njemu nije bilo moguće bilo što objasniti.
No s
predsjednikom Tuđmanom poznavali ste od prije.
– Znali smo se
još iz Generalštaba JNA iz Beograda. Bili smo soba do sobe, tri pukovnika:
Franjo Tuđman, ja i Veljko Kadijević, koji je u vrijeme početka rata u bivšoj
Jugoslaviji bio ministar obrane. Od 1958. do 1962. nas trojica radili smo
zajedno u Prvoj upravi Generalštaba. To je bila elitna organizacijska jedinica
bivše jugoslavenske vojske zadužena za izradu ratnog plana.
Kako je počela
vaša suradnja nakon ulaska u Predsjedništvo Hrvatske?
– Na prvoj se
sjednici odlučivalo o mandataru za predsjednika vlade. On je predložio da to
bude Stipe Mesić. Budući da se Tuđmanu nitko nije mogao suprotstaviti, Mesić je
postao prvi predsjednik hrvatske vlade. Druga točka dnevnog reda koju je
postavio bila je pitanje određivanja naših plaća. Pitao je ima li netko kakvu
ideju, a kako se nitko nije javio, sam je izašao sa svojim prijedlogom. Nije
dopuštao da se spominje dinar, koji je još bio konvertibilna nacionalna valuta,
pa je rekao ovako: “Vama, potpredsjednicima 4000 maraka, a meni 7000 maraka.”
Kad je pitao protivi li se tko tom prijedlogu, samo sam se ja javio. Bio sam
protiv jer sam smatrao da mi sami ne možemo sebi određivati plaće. S druge
strane, bivši članovi tog predsjedništva imali su 1800 njemačkih maraka, pa sam
zaključio da će se plaće udvostručiti u cijeloj državnoj upravi, da će nam
puknuti proračun, da to nećemo moći financirati.
Kako je on na to
reagirao?
– Rekao mi je da
ne kompliciram, jer mi moramo dobro nagraditi naše ljude da ne bi bili skloni
korupciji i mitu. Kad sam ga pitao kako je odredio taj kriterij, on mi je
odgovorio da je čuo da je toliku plaću imao Milan Kučan u Sloveniji. U to sam
vrijeme pravio neke analize, pa sam znao da je Slovenija imala oko 50 posto
bolje ekonomske pokazatelje nego Hrvatska, pa si je to mogla dopustiti. Pokušao
sam mu objasniti da se ne možemo tako uspoređivati, a on je tada kao
protuargument upotrijebio drugi podatak. Rekao je da Hrvatska ima dvostruko
više stanovnika od Slovenije.
Kolike su tada
bile uobičajene plaće za tu vrstu posla?
– Naši su
prethodnici imali 1800 maraka, pa sam smatrao da su tako visoke plaće
neodržive, da će razoriti fondove za mirovine, zdravstvo, školstvo. Njegov je
prijedlog bio krajnje voluntaristički. To je bio naš prvi sastanak, a poslije
su se i sve druge stvari događale na sličan način.
Može li se kazati
da ste bili Tuđmanov prijatelj?
– Bili smo veoma
dobri poznanici. Dok još nisam živio u Zagrebu, a dolazio sam ovamo s obitelji,
odsjedao sam kod njega, a ne u hotelu. Čitao sam njegove radove, ali se o onome
što je napisao s njim nije moglo razgovarati. Nije prihvaćao kritike.
Je li predviđao
da će doći do rata na prostoru bivše Jugoslavije?
– Ne, nikada mi
nije spomenuo ratnu opciju prije nego što je rat stvarno počeo.
Gdje je, po vama,
predsjednik Franjo Tuđman pogriješio?
– Htio bih
upozoriti na strategijsku grešku svih lidera na bivšem jugoslavenskom prostoru
nakon Titove smrti. Kad se raspao Sovjetski Savez, stvoreno je 17 novih država.
U tom su se kontekstu počele osamostaljivati i republike u Jugoslaviji. Kao
novi lideri počinju djelovati Franjo Tuđman, Milan Kučan, Slobodan Milošević,
Kiro Gligorov, Alija Izetbegović, Veselin Đuranović. Oni žele u tom slomu
Jugoslavije proširiti svoje teritorije. Crnogorci tako sanjaju o Dubrovniku i
Palama. Milošević je smatrao da je trenutak povoljan za Srbiju da ostvari
višestoljetnu viziju o stvaranju velike Srbije na tlu raspadnute Jugoslavije.
Ali Slovenci su
izašli iz Jugoslavije bez većih problema.
– Pitao sam
jednom Stipu Mesića dok je još bio na čelu Predsjedništva bivše Jugoslavije je
li osjetio da Srbi guraju Slovence izvan Jugoslavije. On mi je na to rekao da
ne samo da je osjetio nego da zna da im je rečeno: “Idite, bre, što pre.” Kad
je završen 14. Kongres SKJ, održan je sastanak političkog vrha Srbije.
Zaključili su: kao što se raspala partija, tako će se raspasti i Jugoslavija, a
oni trebaju pripremiti načine kako pripojiti BiH, ali i dijelove Hrvatske. Bili
su spremni dati samo zapadnu Hercegovinu. Po takvim je uputama kasnije i
djelovao njihov spomenuti ekspertni tim za normalizaciju odnosa između Srbije i
Hrvatske.
Nakon tri runde
razgovora što ste rekli predsjedniku Tuđmanu?
– Rekao sam mu:
“Franjo, sa Srbima se ne može.”
Zašto se nije
moglo?
– Objašnjavao sam
mu da otvoreno traže Baranju i Kninsku krajinu. Pitao sam ga gdje se može
povući ta crta razgraničenja u BiH, a on mi je rekao da se držimo linije
Banovine Hrvatske. To je značilo od Banje Luke prema Mostaru, zapadno od
Neretve je hrvatsko, a istočno od Neretve srpsko.
A Bošnjaci ne
postoje?
– O njima nije
trebalo voditi računa. Srpska delegacija nas je čak uvjeravala da NATO
priželjkuje da Srbija i Hrvatska istjeraju Muslimane u Tursku. Tada sam rekao
Kosti Mihajloviću neka nam pokaže taj dokument NATO-a. Imao sam na umu da je
upravo Turska glavni saveznik NATO-a na južnom boku. On mi je na to odgovorio
da je njihov predsjednik našem predsjedniku podastro taj stav NATO-a o
poželjnom iseljavanju Muslimana iz Bosne. Bilo je to nacionalističko ludilo.
Milošević je, očito, imao namjeru realizirati ideju Velike Srbije.
A kakve su bile
pozicije u razgovorima o bosanskoj Posavini? Tamo je živio veliki broj Hrvata.
– Srpskoj sam
strani govorio da je u Posavini većinsko hrvatsko i muslimansko stanovništvo. U
tom području centar srpstva samo je banjolučka regija, a to može imati
eventualno tek status Nagorno Karabaha u Azerbajdžanu. Pitao sam ih kako misle
uspostaviti vezu između Srbije i Banje Luke bez Posavine. Tada su mi Kosta
Mihajlović i Smilja Avramov rekli: “Naši predsjednici su dogovorili da cijela
Posavina pripadne Srbiji.” Još nije bilo ni Radovana Karadžića, ni Ratka
Mladića. Potom je 6. svibnja 1992. izašao i onaj Sporazum Karadžić-Boban sa
sastanka u Grazu, a Večernji list je tim povodom objavio da više nema nikakvih
sporova između Hrvatske i Srbije, da je pitanje Posavine riješeno. Sporno je
ostalo samo malo područje istočno od Dubrovnika.
Ali u bosanskoj
Posavini Hrvati i Srbi su ratovali.
– To je bio
najveći apsurd. Milošević i Tuđman su organizirali te oružane borbe za bosansku
Posavinu. Tada sam razmišljao: zašto dopuštaš da u Posavini ginu vojnici kad je
ona već bila predana Srbiji. Tuđman mi je tada nešto spetljao u smislu da treba
glumiti da je to dobiveno borbom. Jednom prilikom je čak i rekao da se ne smije
steći dojam da je to predano bez borbe.
Smatrate li onda
predsjednika Tuđmana i krivcem za rat na prostoru bivše Jugoslavije?
– To ne. Osvajač
je bio Slobodan Milošević. Jedino je on, objektivno, i mogao biti pokretač
ratnog stroja. U Miloševićevim rukama su bili ključevi rata i mira. On je,
zapravo, imao revolver. Imao je oružje u rukama zahvaljujući presudnom utjecaju
na vojsku – tadašnju JNA. S druge strane, svi lideri novih država: Hrvatske,
BiH i Slovenije trčali su k Miloševiću u Beograd. Slovenski predsjednik Milan
Kučan išao je k njemu kako bi Srbija prihvatila odlazak Slovenije iz
Jugoslavije. To je i dobio. Rat u Sloveniji je bio, zapravo, fingiran sukob
premda su i u njemu ginuli ljudi.
Tko je, zapravo,
pokrenuo rat?
– Četverogodišnji
rat na prostoru bivše Jugolsavije protiv tada već samostalnih država, bivših
jugoslavenskih republika, pokrenuo je Slobodan Milošević. No nakon tog
četverogodišnjeg rata Srbija se našla u istoj poziciji na kojoj bila i prije
rata. Na kraju je morala prihvatiti avnojevske granice bivših federalnih
jedinica, koje je nastojala srušiti. S druge strane, godine izolacije od
međunarodne zajednice, ali i samoizolacije Srbije od suradnje s međunarodnom
zajednicom, ostavile su teške posljedice na gospodarstvo i standard građana u
Srbiji. Stvoreno je teško naslijeđe, koje ju nastavlja osiromašivati.
A je li Alija
Izetbegović, bosanski lider, išao k Miloševiću?
– I Alija
Izetbegović je išao k Miloševiću u Beograd. S Hrvatskom nije imao nikakvih
problema, pa u Zagreb nije morao dolaziti. Znao je da mu opasnost prijeti iz
Beograda. Kad je riječ o BiH, postojala je tradicija još iz NOB-a, a ona je
nastavljena posebno 60-ih godina. Tito, Kardelj i Bakarić forsirali su da tzv.
jugoslavenska periferija, dakle, područje izvan trokuta SHS – Srbije, Hrvatske
i Slovenije, postane politički faktor. Ta “periferija” bili su BiH, Makedonija,
Crna Gora, Kosovo i Vojvodina. Tito je govorio Branku Mikuliću i Hamdiji Pozdercu
da se ponašaju kao država, a ne obična republika. Titov je kurs bio stvoriti
ravnotežu ostalih republika prema Srbiji.
Postoji teza da
Slovenija nije ušla u projekt izgradnje vlastite države zbog potrage za
državnošću, već zbog otpora Miloševića jednoj od glavnih slovenskih političkih
parola “Europa zdaj”, odnosno “Europa sada”.
– U slovenskom su
vodstvu odavno bili svjesni neodrživosti Jugoslavije kao povijesnog projekta.
Još 28. studenoga 1965. Edvard Kardelj je podnio jedan referat partijskom vrhu
u kojem je dao procjenu što će se dogoditi kada ode Tito i ostali lideri
revolucije. U tom je referatu iznio svoju temeljnu misao: “Jugoslavija je
povijesno neodrživa”. Njegova je teza bila da je “jugoslavensko pitanje
svjetsko pitanje” – da se moramo pripremati za tzv. razdruživanje. Tvrdio je da
Srbija priprema udar na avnojevsku Jugoslaviju. Izrijekom je tada rekao da kao
lideri revolucije moraju spriječiti taj hegemonistički plan.
Kako su srpski
predstavnici reagirali na to Kardeljevo izlaganje?
– Na tom je
sastanku bio i poznati srpski rukovodilac Aleksandar Ranković, čuveni šef
tajnih službi, koji još nije bio smijenjen. On nije rekao ni riječi.
Nedavno sam čuo
tezu da je Kardelj govorio i da će Jugoslavija postati jedna od sovjetskih
republika pod patronatom Moskve.
– To je bila samo
Kardeljeva igra. Još uoči VII. Kongresa SKJ, na pripremnom sastanku u Ljubljani
Kardelj je nedvosmisleno lansirao tezu da je Jugoslavija privremena “tranzitna
tvorevina”. Na sastanku je kao član CK SKJ bio i Dobrica Ćosić. Javio se za
riječ i rekao: “Druže Kardelj, molim vas ponovite, nije mi jasno. To znači da
je Jugoslavija privremena.” Kardelj mu je tada odgovorio: “Tako, tako”, a
Dobrica Ćosić je ostao šokiran. Za Ćosića je Jugoslavija bila vječna tvorevina
kao manje-više srpska država. Kardelj nikada nije vjerovao u opstojnost
jugoslavenske države, a Tito je bio lukav i oko toga se nije izjašnjavao. On
je, ipak, bio šef te države i nije mogao tako nešto reći, jer je bio svjestan
da bez te države nema ni njega. Kardelj je tada objašnjavao da će u novim
okolnostima Srbija moći uspostaviti bliže odnose sa svojim susjedima Bugarskom
i Rumunjskom, a Slovenija s Austrijom i Italijom.
Kada ste počeli
blisko surađivati s Kardeljom?
– Između nas
dvojice postojao je specifičan odnos. Na prijedlog Vladimira Bakarića bio sam
postavljen za direktora partijskog Centra za društvena istraživanja u Beogradu,
a Kardelj je bio predsjednik njegova Savjeta. Taj je centar djelovao kao neka
vrsta instituta, a služio je i za probijanje naših ideja. Dok je Kardelj tvrdio
da je Jugoslavija neodrživa, Vladimir Bakarić je govorio sljedeće: “Da je
hrvatski narod pitan, ni prva, ni druga Jugoslavija ne bi bile stvorene.” Tko
je tada pitao Srbe i Hrvate hoćete li ili nećete Jugoslaviju. Nakon Drugog
svjetskog rata velike sile nedvosmisleno su zaključile da sve države koje je
Hitler razorio treba obnoviti. To je bio slučaj i s Čehoslovačkom i s
Jugoslavijom.
Niste podupirali
maspok 1971., zašto?
– To je bila
besmislena akcija u kojoj su oni deklarirali bitku za devize, a znali su da je
Tito već pripremao projekt za razdruživanje Jugoslavije. Zbog maspoka je novi
ustav, koji je stvorio pretpostavke za razdruživanje nekadašnjih jugoslavenskih
republika, donijet dvije godine kasnije. Planirano je bilo da se donese 1972.,
a onda je odluka odgođena za 1974. A Tito je 1971. u jednom trenutku rekao
srpskom partijskom rukovodiocu Petru Nikeziću: “Kad biste znali što ja mislim,
vi biste se smrznuli.” Smisao njegove poruke bio je da nema namjeru očuvati
Jugoslaviju po svaku cijenu.
(The Bosnia Times,
Nacional)