“Uvijek se kolebam da dam savjet jer zvuči kao da sam sve u životu uradio kako treba. Ali, uvjeravam vas, nisam.” Bila je to rečenica kojom se prvi čovek JP Morgana Jamie Damon obratio diplomcima Ohajo univerziteta na Zoom-u, dajući im savjet vrijedniji od Federalnih rezervi: “Kod postizanja uspjeha je možda najvažnije to kako se nositi s neuspjehom.”
Jednostavnu mudrost Damon je sakupljao decenijama, i danas je siguran da ga je ona spasla te 1998. godine, kada je dobio otkaz u Citigroupu, i to lično od svog mentora, inače CEO kompanije, a posle 15-godišnje saradnje. Damon je tada već bio u zrelim godinama, formiran kao čovjek, na visokim pozicijama i sa razumnim očekivanjem da će još napredovati. I sam je priznao da je to bio potpuni šok, iako je naknadno mogao da prepozna signale koji su ukazivali na to šta će se dogoditi. “Ali, ja sam bio dobro. To je utjecalo na moju neto vrijednost, a ne na ukupnu vrijednost (ličnosti).”
Ta, takoreći prosta formula – gledaj na neuspjeh kao na put ka uspjehu – zapravo se u situacijama pada, debakla ili podbacivanja, kako god to nazvali, za neke pretvara u nemoguće rješenje. Ista situacija za različite osobe može da dovede do potpuno različitog rezultata: za neke će neuspjeh predstavljati prekretnicu, a za druge će značiti da se zaglavljuju u obrazac ponašanja, bez naznaka da će prevazići neuspjeh. Internet pretraživači prepuni su savjeta kako se suočiti s neuspjehom, kao i crticama o poznatima koji su se izdigli iz neuspjeha, pa tako ima pet ili 50 osoba koje su se izdigle iz neuspjeha (čak i više puta). Kako onda nekima to polazi za rukom, a drugima ne?
Baš kao i sve ostale emocije, strah od neuspjeha, i sreća koja nas obuzima kod uspjeha pokreću reakcije u određenim dijelovima mozga, i tako se usađuju u naš um, oblikujući načine na koje reagujemo, učimo i rastemo (ili se zaglavljujemo).
Istraživački tim koji je objavio studiju u JACR magazinu (Journal of the American College of Radiology), došao je do zaključka da je prvi korak u napretku redefinisanje neuspjeha, tj. neuspjehe posmatrati kao korake koji vode na putu do cilja, ili kao preduslove uspjeha. Prihvatati ih tako kao da ti neuspjesi mogu da budu predznak budućeg uspjeha. Oni tu navode onu čuvenu priču o Thomasu Edisonu koji je na pitanje kako se osjeća zbog tolikih neuspjeha iza sebe zaključio da on nema neuspjehe, već da je pronašao “10.000 načina koji ne daju rezultat”. “Uspio sam u tome da dokažem da tih 10.000 načina ne dovode do cilja. Kada eliminišem načine koji ne daju rezultat, naći ću put koji daje.”
U zaključku, istraživači navode ono što je Damon naučio: budući uspjeh određen je načinom na koji reagujemo na neuspjehe. Posebno je važno, ističu, da se ti prilagodljivi odgovori na neuspjeh mogu učiti i naučiti.
Nekada je, ipak, jako teško ubijediti sebe da se gleda izvan okvira i krene dalje. To je posebno teško ako je neuspjeh bio kolosalan, ili ga bar tako lično percipiramo.
Prvi čovjek JP Morgana kaže da ga je način na koji je razmišljao fokusirao na to da izvuče pouku i da razmisli o tome kakav lider želi da postane. Boksom se oslobađao stresa, a čitanjem biografija poznatih lidera učio je o uspjehu i neuspjehu, i suočavanju sa njima. Tako je jedna od biografija koje su uticale na njega životna priča nekadašnjeg američkog predsjednika Jimmya Cartera, koji je nakon što je izgubio od Ronalda Regana, osetio emocionalnu iscrpljenost, blago rečeno. “Spavao sam skoro 24 sata, a onda se probudio u potpuno novi, neželjeni i potencijalno prazan život.” Ali, umesto ogorčeni život bola, Carter je odlučio da prevaziđe frustraciju i samosažaljenje, i spozna šta je njegova svrha. Godine 2002, nagrađen je Nobelovom nagradom za mir.
Dr Carol Dvek, profesor psihologije na Stenordu, sprovela je opsežno istraživanje o neuspjehu i o njegovom djelovanju na naš um. Nju je zanimalo kako neuspjeh utiče na mozak i dovodi do različitih ishoda u zavisnosti od načina na koji neko razmišlja.
U svom istraživanju otkrila je vezu između onih koji su se hrabro suočili s neuspjehom i ostalih, koji nisu mogli da ga prevaziđu.
Prva grupa ispitanika, svrstana u grupu “napredno razmišljanje”, pokazala je ogroman napredak kada bi se suočila s neuspjehom ako bi se odmah fokusirala na napredak, što ih je primoralo da uče i usavršavaju se. Drugi ispitanici, koji su svrstani u grupu s “ustaljenim načinom razmišljanja”, pokazali su malo ili nimalo poboljšanja poslije neuspješno obavljenog zadatka.
Slične rezultate postigla je i studija objavljena u Harvard Business Review, koja je pokazala da uspjeh ima ogroman uticaj na neuroplastičnost mozga (što je, laički rečeno, sposobnost mozga da se menja, oporavi, uči i ponovo izgradi kroz nova iskustva) i pomaže nam da naučimo da li neuspjeh ima utican na način na koji učimo.
Studija koju je vodio Erl Miler, posmatrala je grupu majmuna dok uče da obavljaju jednostavne zadatke. Trebalo je da gledaju u određenom pravcu kada bi im bile prikazane jedna ili druga fotografija. Oni koji bi uspješno obavili zadatak bili su nagrađeni s malo soka svaki put, a oni koji nisu, nisu dobijali ništa.
Kod životinja koje su postigle uspjeh, moždana aktivnost je rasla, kako su skladištili nove informacije i učili iz sopstvenog uspeha. Oni drugi imali su malo ili nimalo rasta u moždanoj aktivnosti nakon što bi neuspješno završili zadatak.
Ove dve studije daju najvažniju lekciju, a to je da uspjeh i neuspjeh i te kako utiču na naš um, ali i obrnuto: da način na koji neko razmišlja, doživljava ga i postupa u skladu s tim, može da dovede do preokreta. Prepuštanje neuspjehu, kako se vidi, ne donosi apsolutno nikakve pozitivne rezultate, dok uspjeh rađa nove uspjehhe (o strahu od uspjeha, koji je veliki saboter, neki drugi put).
Dvije godine od neočekivanog otkaza, Damon je preuzeo rukovođenje Bank One sa sjedištem u Čikagu (nakon što je izvagao i šansu da se zaposli u Amazonu), a koju je kasnije kupio JP Morgan Chase. On kaže da je samo izabrao posao u kojem je već bio jako dobar: finansijama. S Damonom na čelu, JP je iz velike recesije izašao kao najveća nacionalna banka, pa je i njegov bivši mentor morao simbolično da mu se pokloni.
Damon, koji je ovih dana u fokusu iz različitih razloga, kaže da oko 50 posto svoga vremena, iako jednom nogom u penziji, posvećuje učenju i čitanju.
Studentima je u Zoom izlaganju dao još nekolio dobrih savjeta: neprestano učite, budite radoznali, čitajte, čitajte, čitajte, učite od drugih, posmatrajte kako oni rade i učite kako nešto treba ili ne treba da se radi, i ne stidite se da pitate one koji znaju bolje. Kako on kaže, bolje je da potrošite 15 minuta svog vremena na slušanje, nego cijeli život na učenje onoga što drugi već zna i postiže uspjeh.
(TBT, Nedeljnik)
