Prije svega ugrubo i laički “Duboka država” bio bi sistem isprepletenosti po političkim interesnim i ličnim ključevima vladajuće političke snage u nekoj državi na svim razinama, od političke, do sudske i represivne, pa i vojne.
Duboku državu čini vlast unutar vlasti prema latinskom izvorniku kratos en kratoi, a označava organizaciju koja umjesto da bude podređena društvu, djeluje samostalno.
Pogledajmo sada isječak iz kolumne D. Grubeše iz 2018-te godine:
DEEP STATE, CENTAR NEFORMALNE POLITIČKE MOĆI
“Duboka država, (u engleskom: deep state) pojam je koji se razvio iz latinskog imperium in imperio – vlast u vlasti, što je opet preuzeto iz grčkog kratos en kratoi i označava takvo političko stanje u kojem neka organizacija koja bi nominalno trebala biti podređena državnoj vlasti ili državnom vrhu ustvari djeluje potpuno samostalno i bez ikakve kontrole.
Ili, u drugom slučaju, djeluje u dosluhu s vlašću, uvjetujući je i stvarajući novi amalgam društvene moći – mreže neformalne političke moći u koje su upleteni svi oni kojima te mreže dopuštaju da obnašaju neku javnu funkciju.
Naravno, te mreže koje čine duboka država i legitimna vlast neprobojne su jer su solidarne i brane jedna drugu od javnosti i od demokratije, što će reći od građana koji su naivno uvjereni da žive u demokratskom društvu, a te nove političke kaste vedre i oblače.
Ali to traje samo dok traje i omertà, zavjera šutnje među tim akterima amalgama duboka država – legitimna vlast. Čim jedna karika popusti, poput kule od karata ruši se međusobni dogovor i pakt o međusobnoj odbrani… piše kolumnist Damir Grubeša na portalu autograf.hr još prije tri godine.
Međutim postoji još definicija duboke države, navest ćemo neke od njih:
Duboka država je naziv za sveukupnost stalnog profesionalnog osoblja u državnim subjektima, ključnim poduzećima, medijima i sl., koja zbilja drži državnu vlast. U ovakvoj državi stranka koja je legitimno dobila vlast na izborima i službeno i formalno preuzela vlast, u zbilji je nije preuzela, jer cijelim državnim sistemom zbog stalnog osoblja, “do u dubinu” u zbilji upravlja taj dio državnog sistema. Tu se radi zato što politička garnitura nasljeđuje profesionalno osoblje koje je postavio neko drugi po načelu stranačke podobnosti i ortačkog poslovanja.
Pod ortačkim danas se misli na, uglavnom, ortački kapitalizam, ali ista se pojava događala i u nekapitalističkim sistemima gdje su prijašnje frakcije ostavljale svoje ljude. I onda i dalje vladaju oni koji su te ljude postavili, odnosno ideološka matrica onih koji su postavili, dok formalno vladajući donose zakone koji se ne provode.
Duboka država je jedan usporedni sistem, koji svoje partikularne interese i interese svojih gospodara i istomišljenika nameću kao opće, pa su interesi duboke države u pojedinim trenucima jači od interesa same države za koju nominalno rade. Prvorazredna politička zadaća je dekonstruirati te strukture. Duboka država može biti mreža vladinih službenika koja utiče ili nastoji koliko je god moguće uticati na državnu politiku, bez obzira na stavove demokratski izabranog čelništva. U pojedinim državama, poput SAD-a, neke od tih struktura, koje po nekim klasifikacijama spadaju u “duboku državu”, su regularne i zakonite ustanove, i dio su sistema vlasti, poput raznih lobista, policijskih i obavještajnih agencija koje djeluju “ispod radara”. U Washingtonu, naravno i agencije poput FBI-ja, CIA-e i dr., koje doduše svojim spinovima djeluju “ispod radara”.
Duboka država može biti i moćno poduzeće i korporativni lobiji koja je produžena ruka dnevne politike, a zbog sigurnih prihoda i monopolnog položaja mjestom su uhljebljivanja i bogaćenja podobnih i poslušničkih osoba.
Duboka država predstavlja način djelovanja upravitelja i nadziratelja nekog sistema, kao i samoodržavajući segment koji ne dopušta preveliko odstupanje od uvriježenih paradigmi i stanja stvari kakve jesu. Osim toga duboka država obuhvata sve “sive eminencije“, strukture iz bivših režima ili obavještajnog sektora i “vječne” političare i mozgove iz “think-tank” organizacija, lobiste i generacijske “gremije”, čiji političko-društveni planovi iz sjene utiču na sam sistem te je vrlo teško išta promijeniti.
Pojam se koristi kao dokaz da demokratski sistemi u zbilji ne promiču volju svojih birača, nego tek u krajnje maloj mjeri utiču na dogovorene političke pravce.
Uspostava duboke države nije uvijek dio uskih partikularnih interesa. Prvih godina Hladnog rata Turska je prešla na višestranačje i postala članicom NATO-a. Bila je izložena kao izravni susjed Sovjetskog saveza i strateški važna jer je kontrolirala brodski promet na Bosforu i Dardanelima između Crnoga mora i Sredozemlja i kao takva tampon–zona u odbrani “slobodnog svijeta” od komunističke opasnosti. Radi pojačavanja odbrambene sposobnosti, NATO je u Turskoj i u desetak država u Evropi uspostavio tzv., “mrežu stay behind”. Turci tu mrežu znaju kao kontragerilu, čija je zadaća pružiti oružani otpor u slučaju invazije SSSR-a i okupacije zemlje.
Međutim, kontragerila (službeni naziv Taktičko mobilizacijsko vijeće) nije dokono čekala sovjetsku invaziju, nego je u septembru 1955. godine izvela svoju prvu operaciju pod lažnom zastavom.
Bomba podmetnuta pod rodnom kućom utemeljitelja turske republike Mustafe Kemala Atatürka u grčkom Solunu izazvala je pomno planirani protugrčki pogrom u Istanbulu, nakon čega je više desetaka hiljada Grka trajno napustilo Tursku, čime je dovršeno etničko čišćenje te zajednice iz Male Azije.
Turske oružane snage u maju 1960. godine izvode prvi u nizu vojnih udara, nakon što je premijer Adnan Menderes najavio traženje ekonomske pomoći od SSSR-a. Među pokretačima prevrata je pukovnik Alparslan Türkeş koji krajem 1960-ih godina osniva Stranku nacionalističkog pokreta (MHP) i njezino para-vojno krilo, ozloglašene Sive vukove. Upravo je nasilje između Sivih vukova i ljevičara na ulicama turskih gradova poslužilo kao uvod u drugi vojni udar koji je uslijedio 1971. godine. No, umjesto da smiri političku situaciju u zemlji, puč iz 1971. tek je pokrenuo najgori val nasilja. Uslijedili su pokolji u Kizildereu (1972.), na trgu Taksim u Istanbulu (1977.), na sveučilištu u istom gradu (1978.), u Ankari (1978.) i Kahranmaraşu (1978.).
Žrtve su redom bili ljevičarski aktivisti i studenti, a počinitelji pripadnici kontragerile (sada pod nazivom Odjel za specijalno ratovanje), Sivi vukovi ili nepoznati napadači.
Treći vojni udar izbio je u septembru 1980. godine pod vodstvom generala Kenana Evrena. Taj je udar posebno zanimljiv s obzirom na to da je Evren 25 godina kasnije u intervjuu za dnevni list Sabah priznao da je iza njega stajala duboka država.
Tokom 1980-ih godina legalne institucije ponovno stiču monopol nad primjenom sile, a ideološko nasilje gubi na intenzitetu. To je djelimično postignuto kooptiranjem desničarskih ekstremista u sigurnosne strukture. Najpoznatiji je primjer član Sivih vukova i osuđivani krijumčar heroina Abdullah Çatlı koji od turske tajne službe dobiva zadatak da eliminira vođe armenske terorističke organizacije ASALA u Evropi.
No, 1984. godine počinje novo razdoblje za duboku državu koja će idućih 15 godina voditi prljavi rat protiv kurdskih separatista. Vojno-redarstvene operacije prepuštene su regularnim jedinicama, a kontra-gerila je zadužena za teroriziranje kurdskog stanovništva i izvođenje atentata na poduzetnike osumnjičene za finansiranje PKK-a.
Krajem decenije, kao treći faktor u borbi protiv organizacije Abdullaha Öcalana, pojavljuju se još i kurdske seoske straže koje se regrutiraju iz plemena odanih vlastima u Ankari.
Susurluk skandal – početak raskrinkavanja duboke države
Upravo je građanski rat između Turske i PKK-a omogućio kontragerili da preživi završetak hladnog rata, dok su slične paravojne mreže u drugim evropskim zemljama ugašene (npr. Gladio u Italiji). Međutim, jedan će događaj sredinom 1990-ih godina razotkriti duboku državu, čime ujedno počinje proces njezine degradacije. Trećeg novembra 1996. godine kod gradića Susurluk u sjeverozapadnoj Anadoliji dogodila se saobraćajna nesreća u kojoj se kamion zabio u blindirani mercedes ankarskih registracijskih oznaka. Troje od četvero putnika u mercedesu je poginulo: visoki policijski dužnosnik Hüseyin Kocadağ, ranije spomenuti ekstremist i kriminalac Çatlı i njegova djevojka, bivša misica Gonca Us. Jedini preživjeli bio je poglavar moćnog kurdskog plemena iz područja Sivereka i zastupnik u turskom parlamentu Sedat Bucak.
Policija je u smrskanom automobilu pronašla sedam komada različitog vatrenog oružja i dva prigušivača, a kod Çatlıja i ličnu kartu, dozvolu za nošenje oružja te diplomatski pasoš pod lažnim imenom. Javna tajna o sprezi politike, organa reda i kriminalnog miljea sada je postala dokazana činjenica o kojoj su bez zadrške počeli izvještavati mediji svih svjetonazorskih predznaka. Ipak, prije nego što se mogla provesti temeljita istraga, u Turskoj se u februaru 1997. godine dogodio četvrti i, za sada, posljednji puč u kojem je svrgnut prvi otvoreno naklonjen vjerskoj struji, turski premijer i Erdoğanov mentor Necmettin Erbakan.
Pet godina kasnije AKP osvaja dvije trećine mandata na parlamentarnim izborima i s takvom plebiscitarnom podrškom kreće u dubinsku reformu turskog političkog sistema i društva u cjelini. Stranka u početku njeguje imidž umjereno konzervativne stranke desnog centra koja nastoji ojačati demokratiju (uključujući zaštitu manjina) i vladavinu prava te približiti Tursku članstvu u Evropskoj uniji. EU to honorira otvaranjem pregovora o članstvu u oktobru 2005. godine. AKP će još jednom uvjerljivo pobijediti na parlamentarnim izborima i progurati paket ustavnih reformi na referendumu prije nego se 2008. godine posveti onome što je većina promatrača očekivala od samoga početka Erdoğanove vladavine – obračunu s dubokom državom.
Sudski proces nazvan Ergenekon protiv urotnika koji su, kako se tvrdi u optužnici, 2003. i 2004. godine planirali puč protiv AKP-a, inicijalno je uživao podršku širokih slojeva društva.
Turski građani su proces doživjeli kao prekretnicu i priliku da se rasvijetle ubistva, otmice i nestanci hiljade ljudi; Kurdi su bili posebno zainteresirani da otkriju cijelu istinu o prljavom ratu koji je protiv njih vodila duboka država. No, uslijedilo je razočarenje. Proces nije zahvatio nasilno razdoblje 70-ih godina prošloga stoljeća niti je posvetio dovoljno pažnje sistemskom kršenju ljudskih prava Kurda 1980-ih i 1990-ih godina. Osim toga, podizale su se optužnice protiv brojnih novinara kao navodnih saradnika duboke države, iako su mnogi među njima godinama aktivno radili na njezinu raskrinkavanju. Sve je to uticalo na stvaranje dojma da AKP zapravo nema namjeru iskorijeniti paralelne strukture, nego ih očistiti od elemenata koje vidi kao potencijalnu prijetnju, prije svega u vojsci, i na kraju upregnuti duboku državu u ostvarenje vlastitih interesa.
Riječima istraživačkog novinara Ahmeta Şika, koji je i sam proveo jednu godinu u zatvoru u sklopu istrage u procesu Ergenekon:
“Mi zapravo svjedočimo zamjeni vlasništva i aktera Gladija, a ne njegovoj likvidaciji; zato jer AKP vrlo dobro zna da ‘biti u vladi nije isto što i biti na vlasti’. Pravi uspjeh nije doći na vlast, nego znati kako je zadržati. Vlast mora biti sačuvana pod svaku cijenu, legalno ili ilegalno, demokratski ili ne”.
(TBT, PISjournal)