Piše: Yasin Aktay, thebosniatimes.ba
Predsjednik Republike Turske Recep Tayyip Erdogan nedavno je začudio svijet svojim iznenađujućim i impresivnim iskoracima u ekonomiji, dodajući dolar na listu neprijatelja s kojima se do sada suočio i pobijedio ih.
Erdogan je pokazao svoju lidersku sposobnost na polju ekonomije i politike svojom neobičnom i neočekivanom odlukom koju je donio prošle sedmice s ciljem da zaštiti tursku liru, koja je jedno vrijeme gubila vrijednost u odnosu na dolar. Može se reći da je ovaj korak, koji je donio rezultate odmah, budući da je lira u jednom danu povratila 30 posto vrijednosti, a za nekoliko dana 45 posto, vratila Erdoganov utjecaj i njegovu poziciju na vrhu piramide moći.
Zapravo, Turska pod Erdoganovim vodstvom preduzima efikasne korake u mnogim oblastima. Prije dvije sedmice Istanbul je bio domaćin Samita tursko-afričkog partnerstva, tokom kojeg je Turska ostvarila jedan od važnih koraka u svojoj višedimenzionalnoj vanjskoj politici. Pisali smo o dimenzijama ovog samita, bilo sa stanovišta Erdoganove politike u Africi, bilo sa stanovišta turskog zahtjeva za uspostavljanjem novog svjetskog poretka. Mjesec dana prije tog samita, u Turskoj je održan još jedan samit, Samit šefova turkijskih država, kada su se u Istanbulu sastali šefovi šest zemalja turkijskog govornog područja.
”Organizaciju turkijskih država ne treba posmatrati kao alternativu islamskom jedinstvu, već kao pozitivan korak na tom putu koji može pomoći da se ubrza postizanje tog cilja. Turska smatra da se nijedan korak na putu zbližavanja islamskih zemalja ne suprotstavlja bilo kojim drugim koracima u tom pravcu.”
Ove zemlje se smatraju važnom strateškom dubinom za Tursku u centralnoj Aziji. Regija, koja obuhvata oko 300 miliona ljudi koji govore turkijskim jezicima, počela je dobijati sve veći politički značaj za Ankaru, koja pod Erdoganovim vodstvom teži tome da je bolje iskoristi.
Ovi narodi su bili odvojeni jedni od drugih u sovjetsko doba, a Turska od njih nije imala nikakve koristi. Raspadom Sovjetskog Saveza i nakon što su ove zemlje stekle nezavisnost, veze između naroda u regiji postepeno su se razvijale te počinju uspostavljati odnose utemeljene na zajedničkim interesima.
Jačanje odnosa
Zapravo, postoje obećavajuće mogućnosti za razvoj odnosa između ovih zemalja, koje su još uvijek u velikoj mjeri pod ruskim utjecajem, i to kroz zajednički turski jezik i kulturu te islamsku religiju. Jačanje ovih odnosa otvorit će put za uspostavljanje snažnog i profitabilnog zajedničkog tržišta za sve zemlje. Međutim, za uspjeh ovog partnerstva potrebna je jača volja, bolja atmosfera i više inicijativa.
Prošlogodišnje oslobađanje regije Nagorno-Karabah u Azerbejdžanu – koja je bila pod okupacijom Armenije 30 godina – uz podršku Turske, stvorilo je povoljnu atmosferu za oživljavanje partnerstva između zemalja turkijskog govornog područja. Samit je održan u Turskoj u atmosferi ponosa, pobjede i uspjeha, što je predstavljalo važan podsticaj za izgradnju novih odnosa. Niko u ovoj regiji ne uzima za metu teritoriju druge države. Štaviše, dvije turkijske zemlje sarađivale su na oslobađanju teritorije okupirane prije 30 godina. Nema sumnje da je ovo iskustvo pružilo potreban moral i motive za uspostavljanje takvog jedinstva.
Od pada Sovjetskog Saveza, turkijske republike predstavljale su područje od vitalnog značaja za tursku vanjsku politiku i izvor oživljavanja duha nacionalnog identiteta. Ali nade u jedinstvo i solidarnost u ovoj međusobno povezanoj regiji u kulturnom smislu nisu se ostvarile na terenu, jer su vlade ovih zemalja tokom 70 godina pod sovjetskom vlašću radile na tome da razdvoje narode u regiji jedne od drugih, baš kao što su arapski narodi bili razdvojeni kako bi se iskoristilo bogatstvo tog područja.
Međutim, neko bi se mogao zapitati: Zar ti narodi i države nisu imali priliku da se ujedine? Zapravo, historija je svjedočila mnogim ratovima i sukobima među bliskim narodima. Plemenski sukobi su oslabili jedinstvo arapskih naroda, dok su turkijski narodi zauzvrat vodili nekoliko međusobnih ratova.
Turkijski vođa Timurlenk bio je razlog za dugotrajno zaustavljanje osmanskog napredovanja prema Evropi. Turkijska Safavidska država predstavljala je najveću prijetnju Osmanskom carstvu, a sukob između njih je bio odraz neslaganja ukorijenjenih u historiji. Postoji i mnogo drugih primjera.
Zbližavanje islamskih zemalja
Naravno, danas živimo u potpuno drugačijoj realnosti, a svaki korak ka suživotu i jedinstvu među islamskim zemljama doprinio bi formiranju novog svjetskog poretka, drugačijeg od onog koji smo poznavali u prošlom stoljeću.
Vodeći se tom logikom, Organizaciju turkijskih država ne treba posmatrati kao alternativu islamskom jedinstvu, već kao pozitivan korak na tom putu koji može pomoći da se ubrza postizanje tog cilja. Turska smatra da se nijedan korak na putu zbližavanja islamskih zemalja ne suprotstavlja bilo kojim drugim koracima u tom pravcu.
Turska podržava jedinstvo arapskih zemalja i vidi ga kao važan korak na putu postizanja jedinstva islamskog svijeta. Turska je geografski veoma blizu arapskog svijeta, jer graniči s dvije arapske države. Također ima i veliku arapsku zajednicu, uključujući Arape iz osnivačke populacije Turske, te oko pet miliona onih koji su potražili utočište u zemlji posljednjih godina kao rezultat ratova i sukoba, što Tursku čini dijelom arapskog svijeta. Možda ovi historijski podaci utiru put ponovnom ujedinjenju islamskog svijeta kroz međusobnu povezanost zemalja turkijskog govornog područja i arapskog svijeta.
Ovakva grupiranja među islamskim zemljama na osnovu geografskih ili jezičkih veza, kad god je to moguće, mnogo su bolja od toga da se nastavi stanje raspršenosti. Za uspjeh ovih blokova važno je da se svaka država razvija zasebno, s tim da je neophodna solidarnosti kako bi svi postali jači.
Međutim, ne smijemo zamišljati da su zamrle snage koje su se u prošlosti suprotstavljale ovom zbližavanju, niti računati da će se njihovi napori zaustaviti. Taj otpor postoji unutar svake zemlje, a dolazi i od vanjskih sila, jer islamsko jedinstvo ugrožava koheziju svjetskog poretka koji je formiran u fazi nakon Prvog svjetskog rata. Novi i pravedniji svjetski poredak ne može se uspostaviti bez podrivanja starog poretka.
(TBT, AL JAZEERA)
