GLOBAL
Srdžba zbog
sporazuma Sykes-Picot kojim su Britanija i Francuska podijelile interesne zone
na razvalinama Osmanskog Carstva i dalje je, stoljeće poslije, važan faktor u
vanjskoj politici turskog predsjednika R. T. Erdogana
FOTO:
(Screenshot)
Srdžba zbog
sporazuma Sykes-Picot kojim su Britanija i Francuska podijelile interesne zone
na razvalinama Osmanskog Carstva i dalje je, stoljeće poslije, važan faktor u
vanjskoj politici turskog predsjednika R. T. Erdogana.
Sporazum koji su
u tajnosti 16. maja 1916. u jeku Prvog svjetskog rata potpisali britanski i
francuski diplomati Mark Sykes i Francois Picot razgraničio je interesne zone
na Bliskom istoku, tada još pod vlašću Osmanskog Carstva, i u velikoj mjeri
pomogao oblikovanju današnjih granica modernih bliskoistočnih država Sirije,
Libana, Iraka i Izraela.
Nakon što je
Mustafa Kemal Ataturk osnovao modernu tursku republiku 1923., država je
odustala od osmanskog imperijalizma i posvetila se gradnji snažne zemlje u
vlastitim granicama.
Ali otkako je
Erdoganova Stranka pravde i razvoja došla na vlast 2002. vanjska politika
postala je ambicioznija i nastoji povećati turski utjecaj u bivšim područjima
pod osmanskom vlašću, od Bosne do Saudijske Arabije.
Tursko vodstvo
koje kritičari optužuju za ‘neoosmanizam’ nikada nije skrivalo prijezir prema
sporazumu kojim su, tvrde, stvorene umjetne barijere među muslimanskim
zemljama, a Turska uskraćena za prirodnu zonu utjecaja u regiji.
“Uvijek smo
se protivili Sykes-Picotu jer je taj dogovor podijelio našu regiju i otuđio
naše gradove”, rekao je u ožujku ove godine premijer Ahmet Davutoglu.
Crtajući granice
koje nisu imale veze sa stvarnošću podijelili su gradove, rijeke, doline i
nadasve ljude, dodao je.
Kazao je kako su
ustanci Arapskog proljeća onemogućili turske planove da stvarajući zonu
slobodne trgovine sa Sirijom, Libanonom i Jordanom ponište neke negativne
učinke sporazuma
A sada turski
neprijatelji rade na stvaranju “novog Sykes-Picota” dijeleći Irak i
Siriju, kaže Davutoglu, posebno misleći na Kurde.
Britanija i
Francuska su tokom 1915. i početkom 1916., predviđajući neizbježan raspad
Osmanskog Carstva, u tajnosti ispregovarale podjelu njegova teritorija na
Bliskom istoku po kojem je London dobio mandat u današnjem Palestini, Jordanu i
Iraku, a Francuska u Siriji i Libanu.
Iako je do 1922.
mnogo puta prekrajan, sporazum koji nosi naziv po potpisnicima, diplomatima
Sykesu i Picotu, smatra se uzročnikom podjela u arapskom svijetu, iako će dio
povjesničara reći da je ta ocjena ipak pretjerana.
I turski
predsjednik Erdogan često je govorio protiv Sykes-Picota i smatra ga uzrokom
svih nemira na Bliskom istoku.
“Svaki sukob u regiji skiciran je prije sto godina”, rekao je.
Posebno se okomio
na Thomasa Edwarda Lawrencea, britanskog časnika poznatog kao Lawrence od
Arabije koji je vodio arapski ustanak protiv osmanskih vlastodržaca tokom Prvog
svjetskog rata, i naziva ga “engleskim špijunom preušenom u
Arapina”.
“Sykes-Picot
je u retorici postojećeg turskog vodstva dobar argument za podgrijavanje
odbojnosti prema ‘zapadnjačkim nepravdama i vraćanju ukradene pobjede'”,
kaže politolog Sezin Oney sa sveučilišta u Ankari.
“Vlast te
granice smatra umjetnima. Misli da one ograničavaju ili joj čak kradu tursko
povijesno nasljeđe”, dodaje Oney.
Turska je dio
svojih postimperijalnih ambicija pokazala u ratu u Siriji, tražeći zbacivanje
Bašara al-Asada s vlasti. Koristila se vojskom i u sukobu Iraku.
U mnogo čemu ta
se ambicija vratila kao bumerang jer je Asad i dalje na vlasti, a Turska
postala metom islamističkih ekstremista.
“Turska je
htjela zakoračiti u Siriju i Irak vojno i ekonomski, a rezultati, posebno u
slučaju Sirije, katastrofalni su”, kaže Oney.
Ostaje za vidjeti
hoće li iznenadni odlazak s dužnosti premijera Davutoglua, koji je u mnogome
oblikovao tursku vanjsku politiku, promijeniti tursku diplomaciju.
“Postoji
takva mogućnost, ali mislim da je jako mala”, kaže bivši turski
veleposlanik u Americi Faruk Logoglu. “Davutoglu je kreirao vanjsku
politiku, ali je Erdogan sve to amenovao”.
(The Bosnia
Times, Agencije)
