ANALIZA
Prema mnogim parametrima, blagostanje čovječanstva je na
višem nivou nego ikad. To nije slučajnost, jer uprkos tezi Samuela P.
Huntingtona “sukobu civilizacija”, ono što se događa posljednjih
decenija jeste zapravo fuzija civilizacija
FOTO: Ilustracija ( Pixabay)
Raspoloženje u svijetu prilično je sumorno u posljednje
vrijeme. Nemiri na Bliskom istoku izazivaju stotine hiljada smrti i pokreću
milione izbjeglica; teroristički napadi odvijaju se širom svijeta; geopolitičke
tenzije rastu u istočnoj Evropi i Aziji; ekonomija usporava… Sve to zajedno
uzrokovalo je klimu dubokog pesimizma prema sadašnjosti i još gore, prema
budućnosti.
Međutim, historičari koji će jednog dana proučavati naše
doba vjerovatno će se čuditi sveprisutnom osjećanju neizbježne propasti.
Jednostavno rečeno, velike svjetske civilizacije koje su
nekada imale u potpunosti odvojene identitete, sada se sve više preklapaju, a
sve više ljudi na svijetu dijeli aspiracije zapadnjačke srednje klase – žele da
im deca imaju dobro obrazovanje, da imaju priliku za dobar posao, da žive u
stabilnoj i mirnoj zajednici. Umjesto da pada u depresiju, Zapadni svijet
trebalo bi da slavi ovaj nevjerovatan uspjeh u ubacivanju svojih pogleda na svijet
u druge velike civilizacije.
Marš razuma, izazvan dobom prosvjetiteljstva, proširio se po
cijelom svijetu dovevši do nastanka pragmatičnih kultura koncentrisanih na
rješavanje problema kao što je uspostavljanje stabilnog i održivog poretka. Sve
ukazuje na to da će naredne decenije biti još bolje za čovječanstvo, osim ako
Zapad ne izgubi vjeru u vlastite vrijednosti i povuče se sa globalne scene.
Najopasniji segment današnjeg pesimizma jeste zbog toga prijetnja da se
pretvori u samonajavljeno ostvareno proročanstvo koje će strahom spriječiti
pokušaj revitalizacije globalnog sistema.
Korijeni savremene ere leže u Renesansi, dobu Prosvjetljenja
i Industrijskoj revoluciji, zbog čega je Zapad jedina civilizacija zaslužna za
modernitet. To nije postignuto na bezazlen način. Postojali su brojni problemi
na dosadašnjem putu, a projektovanje moći Zapada na globalnom nivou imalo je
strašne posljedice po mnoge kulture, regione i populacije. Ipak, rezultat svega
jeste moderni pogled na svijet koji se oslanja na nauku i racionalnost u
rješavanju problema, što je u krajnjem donijelo veliku korist čovječanstvu.
Prije samo pola vijeka, u svijetu je postojao sudar
ekonomskih ideologija. Nikita Hruščov, bivši vođa Sovjetskog Saveza, tvrdio je
da je država bolja u pružanju osnovnih dobara narodu, nego slobodno tržište.
Danas, takav stav bi bio ismijan. Tržišna ekonomija učinila je kineske i
indijske radnike daleko produktivnijim nego što su bili Cedungovi ili Nehruovi.
Društva danas prihvataju činjenicu da je radnicima potrebna materijalna
sigurnost kako bi bili produktivni i kako bi se osjećali koliko toliko
dostojanstveno.
FOTO: Ilustracija (Pixabay)
Veći dio svjetske populacije danas je pismen, dobar dio je
mobilan i ima pristup svjetskom znanju. Oko pola odraslih na svijetu posjeduje
pametan telefon, kojih je na svijetu trenutno više nego ljudi. Ekspanzija nauke
i tehnologije također je uticala na boljitak u životnom standardu.
Život većine ljudi u prošlosti bio je “brutalan, prljav
i kratak”. Danas, prosječan životni vijek je porastao, a porođajna
smrtnost se znatno smanjila. Sve to dogodilo se zahvaljujući boljoj higijeni i pristupu
modernim bolnicama i lijekovima.
Na globalnom nivou razum preuzima primat od sujevjerja, zbog
čega se u gotovo svakoj sferi života – od poljoprivrede do politike – postižu
bolji rezultati.
Kako je poslije ropstva siromaštvo najgore što čovjek može
da iskusi, borba se vodi i na tom frontu. Do 2030. godine ekstremno siromaštvo
će, prema procjenama Američkog Nacionalnog Obaveštajnog Savjeta (USNIC), biće
drastično smanjeno.
Umjesto optimizma zbog progresa u navedenom, Zapad je
pesimistično raspoložen zbog sljedeća tri problema: turbulencije u islamskom svijetu,
uspona Kine i ekonomske krize.
MODERNIZACIJA MUSLIMANA
U islamskom svijetu živi oko 1.6 milijardi ljudi – više od
petine svjetske populacije. Većina njih smatra da je modernizacija muslimanskih
društava neophodna kako bi se poboljšao životni standard i stvorila održiva
srednja klasa koja će uživati u mirnom, produktivnom i ispunjenom životu.
Nasuprot tezi koji mnogi ističu, islam je u potpunosti
kompatibilan sa modernizacijom što dokazuju Indonezija i Ujedinjeni Arapski
Emirati. Njihov primjer počinju da slede mnoge muslimanske zemlje koje su
uvidjele da modernizacija ne znači nužno “zapadizacija” i
globalizacija. Društveni i ekonomski razvoj moguć je bez ugrožavanja kulturnih
posebnosti.
Činjenica je da će veliki broj muslimana izabrati pobunu prije
nego integraciju u moderan svijet, ali ako se ima u vidu da Islamska država
broji oko 30.000 boraca, u odnosu na ukupnu muslimansku populaciju taj broj je
zanemariv.
Pravi izazov, dakle, nije islamski svijet kao takav, već
pronalaženje načina da se podstakne trend prihvatanja modernizacije i odbijanja
radikalizacije. Velika greška koju Zapad pravi po tom pitanju jeste ignorisanje
saudijske politike finansiranja radikalnih grupa. Dobar način za suprotstavljanje
tome bio bi izgradnja škola i univerziteta koji će kontrirati
fundamentalističkim učenjima. Na taj način postavilo bi pravo, legitimno takmičenje
između dvije ideologije.
FOTO: Ilustracija (Pixabay)
IZAZOV KINE
Zapad je sve zabrinutiji zbog ekonomskog, vojnog i
političkog uspona Kine. Ono što se zanemaruje jeste to da kineski uspeh vrlo
lako može postati trijumf Zapada.
Kineski uspon upravo je izazvan prihvatanjem modernizacije,
ali ne po cijenu napuštanja tradicije. Moderni Kinezi gledaju svoju savremenu
državu kao produžetak milenijumske kineske civilizacije i trenutni period čak
doživljavaju kao svojevrsnu renesansu.
Dualize kineske priče najbolje se vidi u šizofrenom odgovoru
Zapada. Iako su zapadne zemlje podržavale otvaranje Kine, njen povratak na
međunarodno tržište, dolazak kineskih studenata na zapadne univerzitete itd.,
što je sve dovelo do ponovnog uspona najmnogoljudnije zemlje svijeta, Zapad
danas gleda da obuzda Kinu vojno, savezništvom sa Japanom
Ono što Zapad zanemaruje jeste da je Kini potrebno još par
godina kako bi do kraja sprovela modernizaciju i da je, kao vodeća trgovinska
sila svijeta, upravo Kina ta koja najviše gubi od ekonomskih kriza, zbog čega
je malo vjerovatno da će se angažovati u bilo kakvom vojnom sukobu.
Kinesko društvo nikada neće biti replika zapadnog, jer je
kineska kultura previše bogata da bi je bilo koji sistem apsorbovao, ali to ne
znači da Kina ne prihvata određene “zapadne trendove”. Postoje
gradovi u Kini u kojima se za noć rasprodaju karte za i po 15 operskih
koncerata.
PESIMISTIČNI POPULISTI
Posljednji razlog zapadnog pesimizma jeste gubitak
povjerenja u sistem i budući potencijal. Usporen privredni rast u razvijenim
zemljama, sve veća nejednakost, politički status kvo i uspon populističkih
opcija sa obje strane političkog spektra, doveo je do široko rasprostranjenog
uvjerenja da je zapadni model upravljanja i ekonomije suštinski faličan.
Mnogi od navedenih problema su veoma stvarni i važni, ali
daleko od toga da su nerješivi, zbog čega najveća opasnost vreba iz mogućnosti
da će budući pesimistični lideri prije vidjeti prijetnje nego prilike, što će
dovesti do daljeg urušavanja.
Umjesto da se povuče iz poretka uspostavljenog poslije
Drugog svjetskog rata, Zapad bi trebalo da sarađuje sa Kinom, Indijom i Rusijom
kako bi ojačao međunarodno pravo i obnovio temelje modernog svijeta tamo gdje
treba. Saradnjom sa najvećom i dvije najmnogoljudnije zemlje svijeta, zapadne
sile mogu napraviti novi, bolji svijet budućnosti… ili mogu da nastave sa
politikom pesimizma i agresije što će nesumnjivo dovesti do pogoršanja
globalnih problema, novih konflikata, nerazumijevanja i na kraju možda čak i
kolapsa ljudske civilizacije kakvu danas poznajemo.
(The Bosnia Times, Newsweek.rs)
